Od govora komuniste do (pre)govora evropskog antikomuniste

Milo i Sveto se uče "eliti" u Beogradu

piše: dr Momčilo Dušanov Pejović

U štampanim i elektronskim medijima, za nas današnje i one buduće istraživače, ima dovoljno materijala da se naučno obradi proteklo vrijeme od unazad nešto više od dvije decenije. Na miru će istraživači posebno istoričari i ekonomisti prelistavati arhivski materijal, dnevnu štampu, gledati i slušati video zapise kako bi dali potpunuju i objektivnu sliku svega što se dešavalo na nekadašnjim eks jugoslovenskim prostorima odnosno u ovom slučaju u Crnoj Gori.
Za mnoge je taj period nepoznanica ili vrijeme „prohujalo sa vihorom“, ali će strpljivi naučnoistraživački rad mnogih pojedinaca nastojati da što više „osvijetli“ i istraži protekle dvije decenije i ulogu pojedinaca, političara i državnika, tražeći u njima uzroke koji su doveli do potpunoga raspada ondašnje SFRJ i nastanka novih „banana“ država na tom istom prostoru u okviru avnojevskih granica ili nešto malo izmijenjenih. „Prašina“ koja se digla od ne tako davnih događaja i „rata za mir“ polako se spuštala i konačno slegla pa istraživači mogu na miru da prelistavaju i obrću papire čisteći sa njih tanki nanos prašine i otkrivaju ono što nam je u datom trenutku bilo promaklo, nepotpuno jasno ili odbačeno kao nešto što nam neće nikada trebati!Uzaludni će biti napori onih koji peru političke biografije iz vremena „rata za mir“!
Čitajući vijest o smrti Ante Markovića, posljednjeg premijera nekadašnje SFR Jugoslavije, i „…iskrenog, velikog Jugoslovena, Evropljanina, dokazanog privrednika i dobrog čovjeka“, kako za njega rekoše njegovi simpatizeri i pristalice Saveza reformskih snaga Jugoslavije, a uz njih i nekadašnji šef poslaničkog kluba Saveza reformskih snaga za Crnu Goru, odgledah izvode iz video matrijala u desetominutnom trajanju sa „Izborne konvencije Saveza komunista Crne Gore“, održane u sportskom centru „Morača“, a ne na stadionu Budućnosti, „zbog loših vremenskih prilika“, a zbog kojih su bili „onemogućeni“ da dođu mnogi koji su pripadali tadašnjim komunistima i sljedbenicima lika i djela Josipa Broza TITA!?
U pozadini prostrane sale bijaše ispisano velikim crvenim slovima „MI ZNAMO KAKO“, i naravno stajaše velika crvena petokraka zvijezda! A danas od svega toga mnogo čega nema, a umjesto crvene petokrake zvijezde stoje žute evropske zvjezdice! Naravno, samo se boja „sama od sebe“ promijenila, a sve zbog demokratskih proevropskih reformi i tranzicije, iz socijalizma ponovo i direktno u prvobitni kapitalizam. Taj „prirodni“ i neminovni skok i preobražaj drušvenog sistema „politička elita“ nastala iz „rata za mir“ naziva demokratskim evropskim napretkom kojemu ona teži sa ekološkom, uspravnom, divljom ljepoticom nezavisnom Crnom Gorom! Da li su to građani Crne Gore tražili „promjene“ na uličnim demonstracijama sve kličući: „ostavke, ostavke, … podnesite ostavke…“! I bi tako, sa ulice pravo u fotelje se namjestiše i iz njih za lako ne izlaze pune dvije decenije.
Kao podsjećanje, na te dane ne tako davne i danas očigledno neslavne za većinu građana Crne Gore ili bolje reći za dvije trećine njenih siromašnih građana, parola „Mi znamo kako“ duboko se urezala u „obezbjeđenje boljega standarda njenih građana“ pa su se ostvarile riječi i obećanja tadašnjih komunista, a danas „političke elite“, i posebno riječi jednog od govornika sa „Izborne konvencije“ koji je počeo svoj govor sa riječima: „…Dakle, ja sam Milo Đukanović, diplomirani sam ekonomista, kandidat sam za poslanika… iz Opštine Nikšić… na početku smo najviše sami vjerovali… da je narod već odlučio i da se pobjednik zove Savez komunista Crne Gore… panika i haos koji su obuhvatili naše konkurente… da radimo za dobro Crne Gore… da budemo jedina država u kojoj će vladati komunizam… mi smo ustali prvi,… ustali i naravno pobijedili… narod i ovoga puta znaće da ustane… znaće da odabere Savez komunista Crne Gore… a samozvani reformisti uz bubnjeve i genocidne pokliče… Crnu Goru treba zaista sačuvati… upravo od njih… i, ne sumnjam, znaće narod Crnu Goru sačuvati i 9. decembra… kao mnogo puta do tada… tada će se ubjedljivo pokazati u kakvoj je nesrazmjeri zaglušujuća galama koju su svo vrijeme podizali… znamo, dužni smo još obezbijediti i bolji životni standard… i to umijemo i to smo kadri učiniti… u naredne 4 godine… imamo sve neiskorišćene potencijale… imamo programe… Snaga je naša planinska rijeka, nju neće zaustaviti niko“… narod će znati da glasa… glasaće za Savez komunista Crne Gore…“! Govor visokog govornika u prepunoj Sali sportskoga centra je frenetično podržan od prisutnih uz klicanje da živi Savez komunista Crne Gore… Milo, Milo, Milo, Miiilooooooooo!
Komentar navedenim riječima u izvodu nije potreban, pa samo ćemo se poslužiti riječima toga istoga govornika koji je znao mnogo puta reći da je sve očigledno za one koji hoće da vide i da nema tu ničeg sumnjivog, a proces tranzicije je pri samome kraju, Evropa nam potvrđuje da smo znatno napredovali i da smo najbolji u regionu! Od raznoraznih zvaničnih i nezvaničnih asocijacija i visokih evropskih komesara i zvaničnika tome istom govorniku uručivane su brojne evropske nagrade „za mir“, ekonomski prosperitet, demokratski razvoj i „ukupne reforme u društvu Crne Gore“!
Danas, samo dvije decenije kasnije ta ista Crna Gora i taj isti govornik sa nestrpljenjem „očekuju“ određivanje datuma pregovora za ulazak u članstvo Evropske unije. Napredak veliki, ogromni, neočekivani i zasluženi, a tvorac „ukupnoga napretka“ je upravo tadašnji govornik, „predsjednik pobjedničkoga duha“, političar i državnik sa najviše nagrada dobijenih za demokratiju, prosperitet i mir u zemlji, susjedstvu, regionu i konačno Evropi, a za malo i „Svijetu“! Ličnost sa posebnom harizmom, kako njegovi dobošari papagajski žele zaglušiti kritičare ekonomskog i društvenog prosperiteta ekološke i nezavisne Crne Gore sa „beskrajno plavim nebeskim svodom iznad nje“!!! Izvinite, ali mjesta nema nikakvim osvajačkim ili monopolističkim namjerama prema beskrajnom vazdušnom prostoru.
Od toga dana pa do danas proteklo je nešto više od dvije decenije odnosno u pet puta po četiri godine imao je tadašnji govornik sve resurse prirodne, ljudsku snagu i potencijale, programe i agende, „snagu… naše planinske rijeke…“ da građanima Crne Gore podigne životni standard na nivo iznad evropskoga prosijeka od samo 476,00 eura ili da vrati sve na onaj nivo od prije njegovoga dolaska!? Imao je mnogo šansi, a samo je jednu iskoristio i to onu za sebe i one okolo njega, koji su ga cijelo vrijeme podržavali ili kako to u kratkom komentaru, a pod pseudonimom Kumbulj, reče: „Milo, uspio si u životu… zato mi nismo“!
Ne treba zaboraviti da je tadašnji premijer Crne Gore, taj isti komunista sa „Izborne konvencije Saveza komunista Crne Gore“ i današnji antikomunista i predsjednik partije DPS-a, i njegova partija vodili medijsku i političku kampanju protiv Ante Markovića i njegovih refromskih snaga! Samo se treba (pri)sjetiti riječi: „Zajednički imenitelj partija koje okuplja Savez reformskih snaga je srbofobija i antikomunizam“, govorio je Đukanović. Danas, na kojoj je strani taj ili onaj govornik iz vremena Izborne konvencije SKCG, a koliko je sada na strani antikomunista?
U čemu je simbolika tadašnjega 9. decembra od prije dvije decenije, kada je Savez komunista Crne Gore pobijedio, i 9. decembra 2011. godine kao datuma „D“ kojim će Crna Gora započeti pregovore za ulazak u članstvo Evropske Unije?! Kako primijeti jedan opozicionar „ima djelo“! Da li je to bila „slučajnost“ ili je taj 9. decembar bio već tada „politička vizura“ tadašnjeg mladog komuniste, pa sada dvije decenije kasnije kao evropski antikomunista zadovoljan je uvođenjem transparentne tranzicije (čitaj kapitalizma)?
Harizmatična ličnost političara i državnika, a sada bivšeg premijer i predsjednik DPS-a, najjače političke partije u Crnoj Gori, postala je ikona njegovih pristalica i sljedbenika koji su ponosni na „lik i djelo“ nekadašnjega komuniste i sadašnjega „antikomuniste“!? Da li je tadašnji komunista mnogo uspješniji od današnjega antikomuniste pitanje je ne samo za njega nego i za sve one koji se sa oduševljenjem njemu već odavno klanjaju. Vrijeme kao „majstorsko rešeto“ ubrzo će reći svoju riječ i dati potpun odgovor bez obzira na sva naša očekivanja, dileme, osjećanja i uzvike oduševljenja. Tabui i političke maske počeće lagano da se skidaju pa će se mnogi možda i razočarati! I novi mladi Premijer je za skidanje maski: „Da skinemo maske“, ali ne i za „poziv nekog drugog karaktera“! Ima čovjek sada druge političke poglede za razliku od onih koje je imao kao „mladi Liberal“!? Sve se mijenja sem „crnogorskih promjena“, duhovito zapažanje jednog šaljivdžije!
Tadašnjeg veliki zagovornik komunizma i komunista danas je postao još veći antikomunista, a sa jednom ogromnom razlikom što nije uspio iz pet puta po četiri godine da obezbijedi građanima Crne Gore životni standard iz vremena prije nego je došao na vlast. Međutim, s druge strane tadašnji govornik i komunista samo poslije dvije decenije bavljenja politikom i državničkim poslovima premijera i predsjednika Crne Gore postao je, zasluženo, materijalno mnogo bezbjedniji, makar samo što ima sat koji, navodno, vrijedi nekoliko desetina hiljada eura, a uz to i nekoliko procenata ličnoga učešća u akcijama pojedinih banaka ili privatnih preduzeća! Pa zar to nije dovoljno bogatstvo koje je stekao uspješno sprovodeći tranziciju i stojeći na stranu antikomunista!?
Danonoćni rad i bavljenje politikom dalo je rezultate koji su ipak vidljivi i golim okom ko hoće da vidi, kako bi on ponekad rekao kao odgovor na neka od pitanja novinarima ili u intervjuima akcentovao društveni i privredni „napredak“ Crne Gore i njenih građana koji su na samom vrhu po posjedovanju mobilnih aparata. I to je, kažu neki visokokotirajući crnogorski ekonomisti, značajan napredak i faktor koji govori o „naprednom“ životnom standardu!
Da li je harizmatični „predsjednik pobjedničkog duha“ već tada bio veliki vizionar ekološke i nezavisne Crne Gore – Montenegra i naravno ekonomskog prosperiteta njenih građana ili je samo vješto savladavao političke prepreke oslobađajući se svih onih sa kojima se izvjesno vrijeme političkim pojasevima sigurno vezivao na putu ka političkom i državničkom uspjehu? Nije li tu riječ o političkom padobranstvu crnogorske „političke elite“ iz vremena „rata za mir“!
Ovi crnogorski političari, državnici i premijeri u posljednje vrijeme sve više pokazuju znake politilčke neuroze pa sve manje imaju strpljenja da saslušaju one koji jedva kraj sa krajem krpe odnosno od prvoga do desetoga imaju koru suva hleba a za preostale dane u mjesecu pozajmljuju da bi nekako opstali.
Posebno se u sa takvim političkim neurozama zamara naš bivši premijer koji pravi grube i krajnje nepromišljene političke poteze pa jedna od najnovijih je da se obračunavati hoće sa „političkim miševima“ navodeći kao jednu od najefikasnijih mjera „političku deratizaciju“! Nije valjda mislio i tako ozbiljno reagovao kaneći da preduzme političke mjere poput deratizacije, jer u krajnjem radi se o političkom uklanjanju ili istrebljivanju svih onih „političkih miševa“ – neistomišljenika.
Ni njegov nasljednik nema i ne pokazuje dozu tolerancije ili strpljenja za one koji su „(ne)zadovoljni“ stanjem u svome kolektivu i gdje zaposleni ne primaju plate odnosno novi Pemijer kao da nema razumijevanja ili neće da „trpi“ ispade i(li) „proteste“ nikih sindikalista koji su na rukovodećim položajima u sindikatima Crne Gore, jer prijete „ugrožavanju sistema“, a sve tražeći nekakve „promjene“!?
Zašto naši političari i premijeri nemaju toliko strpljenja da čuju i drugu stranu, radnike koji govore o svome teškom socijalnom položaju i krajnje lošem životnom standardu dvije trećine građana Crne Gore? Da li se bivši i sadašnji premijer(i) plaše onoga što bi se moglo čuti o davno obećanom „boljem životu“ građana Crne Gore ili se plaše prvenstveno za svoje fotelje, privilegije i beneficije koje toliko godina uživaju na račun upravo svih građana a prije svega zaposlenih radnika koji imaju „evropski“ prosijek od cijelih 476,00 eura?
Dobro bi bilo da naši političari, državnici, premijeri i ministri pokažu mnogo više tolerancije za proteste onih radnika čija su mjesečna primanja znatno ispod „evropskoga“ prosijeka, ili kada bi brojne nezaposlene sa biroa rada, ipak, konačno zbrinuli, zaposlili shodno njihovoj školskoj spremi a ne nudeći im prekvalifikaciju kao izbor uzmi ili ostani bez posla, i kada bi mnogo manje zapošljavali brojne članove njihove uže i šire rodbine, a sve uz političku podobnost i stranačku pripadnosti.
Umjesto „političke deratizacije“ treba obavezno iznijeti i staviti na uvid govore, izjave, parole „političke elite“ koja danas ne pokazuje ni malo razumijevanja za osiromašene radnike i građane, pa uporediti imovinske kartone jednih i drugih i vidjeti ko je imao koristi od promjena, tranzicije i obećanog „boljega života“ odnosno pokazati narodu Crne Gore da se radi o jednoj velikoj obmani i prevari od strane onih koji su danas politički nervozni.
Možda ne bi trebalo podsjećati mladog Premijera na nekadašnje njegove dane kada je bio u Liberalnom Savezu Crne Gore, jer mi koji smo po godinama malo stariji ipak po nešto pamtimo i bilježimo, a svakako da ne treba zaboraviti „privilegiju“ kao zakonsko pravo služenja civilnog vojnog roka dok je još bio u Ministartsvu finansija! Možda su neki tadašnji osnovci olako shvatili njegove lekcije o „preduzetništvu“, koje im je tada (o)držao, pa danas izvjesni kao punoljetni građani ne mogu da shvate da su na birou rada i da se od Premijera čuju riječi prekora: „Izražavam puno razumjevanje za zahtjeve i proteste koji se ne dešavaju samo kod nas ali ni na koji način ne mogu da podržim, i za šta nemam ni malo simpatija je poziv kojim se prijeti ugrožavanju sistema. Sa tim se ne slažem i spreman sam da u bilo kojem trenutku tražim adekvatno postupanje institucija. Ne možemo govoriti o izražavanju nezadovoljstva socijalno ekonomskim momentom na način da želimo da izvedemo ljude na ulicu i sve moguće srušimo“!
Da li ovakav način „prijekora“ i izostanka „simpatija“ za slična dešavanja unazad dvije decenije ima izvjesni „podsticaj“ i uveliko upućuje na rušenje „sistema“ i to sa ulice od onih kojima danas politički svesrdno pripada?
Mnogo je primjera iz ne tako davne prošlosti kojima bismo mogli argumentovano braniti jasne stavove, direktne prijetnje i zahtjeve za javni protest svih građana koji se nalaze u stanju socijalne potrebe i onih koji su na ivici gladi i siromaštva, bez obzira što bi pojedini političari, državnici ili bivši premijer rado potegli za strogu primjenu „političke deratizacije“ sve u cilju uništavanja „političkih miševa“ ili onih koji su spremni na bunt, proteste i „ugrožavanje sistema“!
Najefikasnije sredstvo, protiv onih koji hoće da sprovode „političku deratizaciju“, u cilju da uguše javnu riječ i spriječe pozive na proteste, jeste da ih stalno podsjećamo na njihove nekadašnje izjave i govore, a sve u cilju dako se dozovu pameti!