piše: Vuk Perišić
Nije li krizu eurozone izazvao višak suverenosti članica EU, pita se naš komentator? Državna suverenost obrnuto je proporcionalna demokraciji i građanskim slobodama. Ona je samo pristojan izraz za slobodu političke elite da zlostavlja građane i ispostavlja im račun za svoje moralne i financijske promašaje u obliku nasilja ili siromaštva, ljepše rečeno: domoljublja ili poreza.
Kriza eurozone nedvojbeno veseli mnoge euroskeptike što je pristojan izraz za zadrte mračnjake, manijakalne domoljube, obožavatelje ratnih zločinaca i tragikomične vizionare.Kriza eura – a to je samo prividno paradoksalno – pokazala je svu superiornost europske ideje i svu štetnost samovolje država-članica. Krizu su izazvale političke elite nekih država-članica kada su, u kriminalnoj neodgovornosti kakvu samo suverenost može nadahnuti i omogućiti, stvorile astronomske dugove i vrtoglave proračunske deficite što je, pak, pristojan izraz za financijsku agresiju, kako na vlastite građane tako i na vjerovnike. Takvo što bilo je moguće zato što državne financijske pothvate ne nadzire i ne sputava demokratska javnost država-članica, ali i zato što Unija ne raspolaže ovlastima kojima bi obuzdala njihovu financijsku suverenost.
Jednako tako nekada su europske države vrlo samostalno, vrlo suvereno – i vrlo nezainteresirano za ljudske živote – vodile ratove. Danas su samostalne u izazivanju financijskih i fiskalnih kriza jer ne postoji jaka Kontinentalna Vlast koja bi europske građane – u ovom kontekstu: njihovu egzistenciju – zaštitila od suverenosti njihovih voljenih domovina. Krizu je izazvao višak suverenosti, isuviše slobodan prostor koji su političke elite iskoristile radi stvaranja nečega što se, uostalom, i naziva suvereni dug. Državna suverenost obrnuto je proporcionalna demokraciji i građanskim slobodama. Ona je samo pristojan izraz za slobodu političke elite da zlostavlja građane i ispostavlja im račun za svoje moralne i financijske promašaje u obliku nasilja ili siromaštva, ljepše rečeno: domoljublja ili poreza.
Pođimo od pretpostavke da će pregovori najmoćnijih europskih državnika ostati bezuspješni i da će doći do raspada ne samo eurozone, nego i Europske unije. Pretpostavimo da će se ta demontaža provesti bezbolno i da u tom procesu nitko neće nastradati. Zanemarimo i nezamislive milijarde štete koje bi nastale zbog prekida poslovne suradnje i uspostave carinskih i monetarnih prepreka, pa i civilizacijsku tragediju koju bi izazvala kulturna provincijalizacija.
Time ne bi prestale postojati izvjesne nužnosti, neke prijeke potrebe i neke činjenice.
Tržišta europskih država komično su mala, usitnjena i nekonkurentna, ne samo u odnosu na tržište Sjedinjenih Američkih Država, nego i u odnosu na nove, dinamične i sve moćnije BRIK (Brazil, Rusija, Indija i Kina) ekonomije. Velike države poput Njemačke, Francuske i Italije nekako bi se i snašle s osloncem na svoje materijalne i intelektualne resurse, ali Estonije, Slovačke, Slovenije i ostale Hrvatske suočile bi se s bijegom kapitala, a njihova zdrava hrana i ostale rukotvorine s carinskim barijerama. Demokracija bi u tim državicama doživjela slom jer bi nestankom Unije nestao i čimbenik koji njihove građane štiti od suverene samovolje političkih elita. Politički vakuum ispunile bi nacionalističke ambicije osokoljene novom samostalnošću i Europa bi opet postala poprište teritorijalnih sporova, sukoba i ratova, kao da obnova carinarnica i mjenjačnica ne bi bila već dovoljno zlo samo po sebi.
Sve i kada raspad Unije ne bi stvorio bezbroj novih i nesagledivih problema, ne bi riješio nijedan postojeći problem jer ne bi dokinuo potrebu za financijskom disciplinom i slobodnom trgovinom, već bi ih samo učinio ovisnima o hirovima nacionalnih elita. Imperativi koji su nametnuli osnivanje Unije – a to su prevencija sukoba i nužda kulturne i ekonomske integracije – postali bi alarmantni.
Povijesno iskustvo pokazalo je da slične dezintegracije, osim bedastog veselja, mogu dovesti i do masovnih ubojstava i razaranja gradova, da ne dokidaju ekonomsku, prometnu, kulturnu i svaku drugu komplementarnost politički osamostaljenih tvorevina i da su tvorevine nastale u takvim dezintegracijama odveć male da bi bez integriranosti u neki veći sustav bile ekonomski i civilizacijski održive, da ne spominjemo njihovu kroničnu nesposobnost i nevoljkost da građanima zajamče pravnu sigurnost i ostale pravne i demokratske vrednote.
Nestankom Unije ne bi prestala potreba Europljana da žive u slobodi i blagostanju, da trguju, putuju, surađuju i suzdržavaju se od mržnje i sukoba i zato bi već sutradan nakon demontaže Unije započeo proces njezine ponovne uspostave u ovom ili onom obliku. Ne samo zato što je integralizam moralno superioran partikularizmu nego zato što je racionalan, ako ni zbog čega drugog a ono zato što suverena pseta drži na lancu, dovoljno kratkom da ne maštaju o ratovima i zlostavljanju svojih građana, ali – očito – još uvijek predugačkom da bi ih spriječio u spekulacijama s proračunima i obveznicama.
Pritisak na nacionalne elite
Rasprave o jačanju ovlasti Europske središnje banke ili o uvođenju euro-obveznica jalove su i promašuju bît. Europa, njezina civilizacija i njezini građani, nemaju budućnosti ako se Unija ne transformira u federaciju koja će, osim monetarnih i fiskalnih, imati i političke ovlasti. Aktualna kriza nameće upravo takav iskorak.
Nacionalne političke elite treba pritisnuti u sendvič između njihove demokratske javnosti, koja im ne smije dopustiti financijsku samovolju, i naddržavnog, europskog kontrolnog čimbenika, koji bi jamčio racionalno financijsko ponašanje i koji bi sankcionirao svako suvereno divljanje. Nije na koncu riječ samo o financijskoj, nego i o političkoj disciplini. Kao što su političke elite nekih država financijskim spekulacijama pokušale opljačkati čitavu Europu, sutradan bi nekom sličnom, podjednako nedemokratskom samovoljom, mogle na izravniji način ugroziti ljudska prava svojih građana ili započeti rat. Svi nedostaci Unije ionako su odraz nedostataka država-članica koje treba rješavati s Unijom ili bez nje, a koje je lakše rješavati u Uniji, dakako, ponajmanje zbog same Unije ili njezinih članica, nego zbog sudbine sedam stotina milijuna Europljana. Riječ je i o četiri i pol milijuna građana Hrvatske koji bi bez Europske unije danas bili prepušteni na milost i nemilost ničim sputanoj oligarhiji gangstera, opsjenara i ratnih zločinaca.
Netko će reći da bi europska federacija ugrozila takozvane nacionalne identitete. Doista, ta federacija ne bi bila ni pjevačko društvo, ni pčelarska zadruga, ali to ne znači da bi federalna vlast gubila vrijeme i energiju na dokazivanje kako je Franz Kafka bolji pisac od Augusta Šenoe ili kako je Bachova fuga ugodnija za slušanje od slavonskog bećarca. Teško je zamisliti da bi u federalnim članicama bilo sprečavano ili zabranjivano osnivanje folklornih društava i zavičajnih klubova. Jamačno bi svaki građanin federacije koji je uvjeren da je Aralica bolji od Stendhala ili Generalić od Rembrandta, uživao punu pravnu i moralnu zaštitu, ako ne i dobrohotne simpatije čitave europske javnosti. Takozvani nacionalni identiteti ionako postoje samo u autističnim mikrokozmosima gdje s Maticom zuje poput pčela u košnici. To je paralelna, fiktivna stvarnost koja uspijeva opstati upravo zato što je beznačajna.
Mnogi će reći da je projekt europske federacije neprovediv jer ne postoji osjećaj pripadnosti europskom identitetu. Za lojalnost nekoj racionalnoj i demokratskoj političkoj tvorevini nije potreban kolektivni, ponajmanje nacionalni identitet jer lojalnost nije nikakva ekstaza nego pasivno poštivanje zakona, ili – ako je potrebno – smirena rasprava o lošim zakonima. Za poštivanje crvenog svjetla na semaforu – a to je klasičan primjer građanske lojalnosti – valjda je dovoljna samo prisebnost. No ako se Europljanima kida domoljubno srce u grudima što je taj semafor europski, a nije, recimo, češki ili grčki, ako je, dakle, racionalna organizacija društva nemoguća bez fikcije o kolektivnom identitetu, bez te tlapnje koja proždire komoditet, savjest, interese i prisebnost čovjeka i građanina, ovom kontinentu ne ostaje drugo nego da iščekuje sljedeći rat.
izvor: eurobot(via email) / tportal.hr
javniservis.me 
Ima ovdje dosta istinitog!
Na osnovu rada jednog od najuticajnijih svetskih intelektualaca, američkog lingviste Noama Čomskog, donosimo vam spisak od deset strategija manipulacije putem medija.
1) PREUSMERAVANJE PAŽNJE
Pažnju javnosti preusmeravati sa važnih problema na nevažne. Prezaposliti javnost poplavom nebitnih informacija, da ljudi ne bi razmišljali i stekli osnovna saznanja u razumevanju sveta.
2) STVARANJE PROBLEMA
Ta metoda se naziva i “problem-reagovanje-rešenje”. Treba stvoriti problem, da bi deo javnosti reagovao na njega. Na primer: izazvati i prenositi nasilje sa namerom, da javnost lakše prihvati ograničavanje slobode, ekonomsku krizu ili da bi se opravdalo rušenje socijalne države.
3) POSTUPNOST PROMENA
Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu meru, uvoditi je postepeno, “na kašičicu”, mesecima i godinama. Promene, koje bi mogle da izazovu otpor, ako bi bile izvedene naglo i u kratkom vremenskom roku, biće sprovedene politikom malih koraka. Svet se tako vremenom menja, a da to ne budi svest o promenama.
4) ODLAGANJE
Još jedan način za pripremanje javnosti na nepopularne promene je, da ih se najavljuje mnogo ranije, unapred. Ljudi tako ne osete odjednom svu težinu promena, jer se prethodno privikavaju na samu ideje o promeni. Sem toga i “zajednička nada u bolju budućnost” olakšava njihovo prihvatanje.
5) UPOTREBA DEČIJEG JEZIKA
Kada se odraslima obraća kao kad se govori deci, postižemo dva korisna učinka: javnost potiskuje svoju kritičku svest i poruka ima snažnije dejstvo na ljude.Taj sugestivni mehanizam u velikoj meri se koristi i prilikom reklamiranja.
6) BUĐENJE EMOCIJA
Zloupotreba emocija je klasična tehnika, koja se koristi u izazivanju kratkog spoja, prilikom razumnog prosuđivanja. Kritičku svest zamjenjuju emotivni impulsi (bes, strah, itd.) Upotreba emotivnog registra omogućava pristup nesvesnom, pa je kasnije moguće na tom nivou sprovesti ideje, želje, brige, bojazni ili prinudu, ili pak izazvati određena ponašanja.
7) NEZNANJE
Siromašnijim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumevanje manipulacije njihovim pristankom. Kvalitet obrazovanja nižih društvenih slojeva treba da bude što slabiji ili ispod proseka, da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.
8) VELIČANJE GLUPOSTI
Javnost treba podsticati u prihvatanju prosečnosti. Potrebno je ubediti ljude da je (in, u modi), poželjno biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno treba izazivati otpor prema kulturi i nauci.
9) STVARANJE OSEĆAJA KRIVICE
Treba ubediti svakog pojedinca da je samo i isključivo on odgovoran za sopstvenu nesreću, usled oskudnog znanja, ograničenih sposobnosti, ili nedovoljnog truda. Tako nesiguran i potcenjen pojedinac, opterećen osećajem krivice, odustaće od traženja pravih uzroka svog položaja i pobune protiv ekonomskog sistema.
10) ZLOUPOTREBA ZNANJA
Brz razvoj nauke u poslednjih 50 godina stvara rastuću provaliju između znanja javnosti i onih koji ga poseduju i koriste, vladajuće elite. “Sistem”, zaslugom biologije, neurobiologije i praktične psihologije, ima pristup naprednom znanju o čoveku i na fizičkom i na psihičkom planu.
http://abrasmedia.info/dru%C5%A1tvo/mediji/noam-chomsky-deset-strategija-manipulacije-ljudima
I sta sad, Chomsky rekao ‘Ne u Evropu’? Daaajte…
2) STVARANJE PROBLEMA
Ta metoda se naziva i “problem-reagovanje-rešenje”. Treba stvoriti problem, da bi deo javnosti reagovao na njega. Na primer: izazvati i prenositi nasilje sa namerom, da javnost lakše prihvati ograničavanje slobode, ekonomsku krizu ili da bi se opravdalo rušenje socijalne države. – Noam Chomsky
Moze se protumaciti kako god hocete. Moze se iskoristiti za euro-skepticizam i za eurofiliju. U gornjem primjeru, kriza je nesto izmisljeno i nametnuto. Prema tome…
Nije Chomsky trebao ovo objavljivat, jer je morao biti svjestan da ce ga rabiti za desete stvari.
“Na osnovu rada jednog od najuticajnijih svetskih intelektualaca, američkog lingviste Noama Čomskog, donosimo vam spisak od deset strategija manipulacije putem medija.”
Krastavac (Cucumis sativus) je biljna vrsta iz porodice Cucurbitaceae. Pod pojmom krastavac se u svakodnevnom govoru misli na zeleni, čvrsti, jestivi plod biljke krastavac. Ima mnoštvo sorti koje se uzgajaju širom svijeta. Porijeklo krastavaca nije potpuno poznato. Po nekim izvorima, on potiče iz sjeverne Indije gdje se uzgajao prije 4000 godina na južnim obroncima Himalaja, drugi izvori navode da potiče iz tropske Afrike.
Grčki dug je dosegao iznos od 420 milijardi dolara. Deficit iznosi 12,7 % i grčka vlada, prisiljena slušati naloge EU, poduzela je slijedeće mjere: zamrzavanje plaća javnom sektoru, povećanje poreza i povećanje cijena goriva te je mirovinski prag podignut s 60 na 63 godine starosti. Sva navodna pomoć odlazi direktno i isključivo na račune banaka u vidu otplate dugova tako da svi državljani EU-a gube, a na dobitku su bankari. Ni jedan euro nije otišao Grcima: radnicima, umirovljenicima, seljacima, ugroženima.
Grčki premijer George Papandreaou izjavio je tim povodom: „Poduzeo sam posebne mjere, konkretne mjere da osiguram da je program proveden… Mi smo spremni poduzeti sve potrebne mjere s ciljem da postignemo cilj u vidu smanjenja deficita na 4 % u 2010… Mi smo spremni poduzeti sve mjere da to osiguramo i garantiramo dosizanje ovog cilja… Želim biti potpuno jasan po tome pitanju!“
Kako se može vidjeti, sluganstvo, jedna za narod ponižavajuća poniznost i podložnost EU nad-državi i financijskoj internacionali, nije karakteristika samo naših političkih struktura. Nije ni čudno kada se svi napajaju iz istog izvora.
Ista je stvar i sa režimsko-institucionalnim ekonomskim „ekspertima“, raznim komentatorima i analitičarima ekonomskih procesa koji jednako tako ponavljaju fraze i klišeje koje možemo i kod nas stalno slušati. Kao da ih kloniraju u jednom centru i onda distribuiraju po svijetu.
Tako se može slušati grčke klonove koji po grčkim i stranim medijima protežiraju vladajući režim, podcjenjuju narod i minoriziraju njegovo nezadovoljstvo:
„Demonstracije ne predstavljaju pravo stanje kako većina Grka osjeća… Grci moraju preuzeti odgovornost za nastalo stanje, a ne tražiti uzroke drugdje… Mi Grci ne plaćamo poreze, prvaci smo u izbjegavanju poreza i poreznim prevarama… Samo zahtijevamo sve više i više od države, stalno tražimo da država učini nešto za nas… Demoniziramo privatni sektor i privatnu inicijativu, obeshrabrujemo ulagače… Demonstracije nisu reprezentativne jer ankete pokazuju potporu vladi…
Grci i cijelo društvo jako dobro znaju da nema drugog rješenja nego ići dalje u reformama, znaju da se moraju napraviti rezovi, da se moraju plaćati veći porezi i ostali nameti… Moramo postati manje korumpirani, reformirati sustav, postati strukturalno prilagodljivi i udovoljiti europskim standardima…
Ove koje vidite na ulici predstavljaju manjinu dok većina zna da nemaju izbora u ovoj stvari nego se mora ići dalje i Grčka nema druge opcije do li aktualne vlasti jer je opozicija nespremna i diskreditirana, a svi ostali koji tvrde da znaju što treba napraviti i kako se izvući iz ove situacije, svi koji govore da imaju pravi recept za oporavak, ti nisu podobni jer nemaju iskustva u obnašanju vlasti i nikada nisu vladali Grčkom… Grčka vlada i Grčka u cjelini mora se reformirati, previše je korupcije, mora se povećati transparentnost, ljudi nedovoljno plaćaju poreze, radi se o strukturalnim promjenama koje se moraju izvesti…“.
Kao da slušam ove naše hrvatske klonove. Potpuno ista pjesma, a kada i do nas dođe grčka situacija opet će nam isti likovi ponavljati iste stvari.
http://www.znakovi-vremena.net/financijski_teroristi.htm
A kakve su činjenice? Što je s njima? Pogledajmo činjenice.
Odnos grčkog duga i BNP-a, a taj odnos sada obezglavljuje zemlju, e, taj odnos bio je jednak i godine 2000. Stanje je i tada bilo jednako katastrofalno u financijskom smislu. Jednostavno nije valjalo. I što se tada dogodilo? Ti podaci nisu bili objavljeni. Bili su zatajeni. Izvješće je krivotvoreno i to je izvedeno u sprezi Goldman-Sachs banke sa Wall Streeta i grčke vlade koji su zajedno krivotvorili izvješće i sakrili milijarde i milijarde grčkog duga tako da se može u javnost plasirati ružičasta, idilična slika.
I Europa je to dobro znala i također je sudjelovala u ovoj laži iz razloga forsiranja ove nakaradne ideje EU naddržave – ideje koja je laž i prevara gdje god da se ide kopati ispod površine. I to je suštinski problem u ovoj priči. Imamo bankare s Wall Streeta poput Goldman-Sachsa koji surađuju s grčkom vladom u krivotvorenju podataka i obmanjivanju naroda – da bi onda narod plaćao posljedice tih krivotvorina istim tim bankarima.
Da sve bude još bolje, grčka vlada je poslala svoju obavještajnu službu da „istraži“ što se to događa i istovremeno angažirala bivšeg bankara Goldman-Sachsa da vodi tu istragu. Radi se sve da se zataji istina, ali ne ide to tako, istina je neuništiva biljka – pronalazi ona putove da se probije na svjetlo usprkos svih spletki i zavjera.
Može se vidjeti kako Grci imaju tzv. stockholmski sindrom gdje su oni taoci korumpiranih bankara s Wall Streeta, ali krive sami sebe, kažnjavaju sami sebe zbog tuđe korupcije i lopovluka. A to su korupcija i lopovluk Wall Streeta, najvećeg svjetskog izvora istih.
Ova situacija u Grčkoj, da nije tragična bila bi smiješna jer klonirani grčki analitičari govore da se moraju plaćati veći porezi, da se mora riješiti problem crnog tržišta, a Goldman-Sachs koji im je savjetovao i sudjelovao u krivotvorenju i korupciji, prošle je godine platio manje od 1 % poreza. Goldman-Sachs ne plaća veće poreze zbog svjetske financijske krize – kako se to traži od naroda.
I to ne samo Grka, nego i Amerikanaca jednako, kao i svih ostalih naroda. Svi su narodi njima stoka koju treba iskoristiti, po tom pitanju ne prave neku razliku. Tako se za financiranje nikada većih bankarskih bonusa traži od grčkog naroda da plaća veće poreze. Da li su možda Grci kompenzirani od strane Goldman-Sachsa zbog krivotvorenja podataka i posljedica tih krivotvorina? Da li Grci možda posjeduju dionice Goldman-Sachsa?
Sve ima pozadinu i u činjenici kako je 70 % nekretnina u privatnom vlasništvu Grka i ono što se želi ovom krizom postići je da se izvede transfer vlasništva pa da Wall Street banditi svoje novce stvorene iz ničega konkretiziraju na tvrdoj materiji. Tako da vječno i do maksimuma naplaćuju iz rente Grcima iz te iste otete imovine. Drskost koja ne poznaje granice.
Također, tzv. „pomoć“ MMF-a umjesto „pomoći“ velikih EU članica poput Njemačke ili Francuske je razlika između prženja na ulju ili pečenja na vatri. To su lažne alternative koje se nude da do kraja zbune ljude u cijeloj ovoj situaciji. MMF je Goldman-Sachs. Svjetska banka je Goldman-Sachs. Sve je to pod šapom Wall Streeta i londonskog Citya. Svi su oni povezani i umreženi, rade zajedno i to mora biti očigledno svakome tko prati krizu pokrenutu prije dvije godine, a ima oči da vidi i razum da zaključi.
Sve skupa je zdravom razumu apsurdno. Ovo je prodaja vlastitog naroda i zemlje od strane političkih struktura istog tog naroda. Ista priča kao kod nas i ista priča koja će se kod nas opet pričati. Svugdje ista priča. To je globalizacija u pravom svjetlu.
Jednako su apsurdne i lažne tvrdnje da nema alternative. Potpuno krivo, jer uvijek postoji mogućnost pobune tiraniziranog naroda i odstranjivanja izdajničke vlasti. Uvijek!
http://www.znakovi-vremena.net/financijski_teroristi.htm
DUNS, mnogo te cijenim, ali nemoj stvarno po pitanju EU da stalno prosipaš teorije zavjere.
Ovaj tekst je jako dobar i pokazuje nedostatke zatvaranja u nacionalne torove.
Narušavanja pravila budžetskog deficita u ovih desetak godina postojanja evra i evro-zone bilo je mnogo, ali kazni nije bilo. Pravila su kršena 1997-8. u vreme kvalifikacija za evro-zonu, kao i kasnije, sve vreme postojanja evro-zone. Neću pominjati mnogo detalja, dovoljna su dva. Tokom 1997-8, koje su bile merodavne za nastanak evro-zone, sve kriterijume u obe godine su zadovoljile samo tri zemlje – Finska, Francuska i Luksemburg – a u evro zonu je ušlo 11 starih članica, što znači da je 8 ušlo uz kršenje bar jednog pravila. Drugi detalj – ako ostavimo po strani ostale kriterijume, čije se kršenje ne kažnjava, broj prekršilaca pravila budžetskog deficita u periodu 2002-2009. nikada nije bio manji od tri zemlje, sem 2007. A i pored toga kazni nije bilo, jer su se kao najčešći prekršioci – sem Grčke koja se i u evro zoni ponaša kao banana republika – pojavljivale najjače zemlje EU, kao što su Nemačka, Francuska i Italija. One su očito imale implicitni dogovor da se ne ide na kažnjavanje, jer bi eventualno plaćanje kazni samo produbilo njihove deficite i fiskalne probleme. Stvar je vrlo jednostavna. Ako se naruši pravilo budžetskog deficita time što vam je deficit bio 3,3% od BDP i ako vas kao zemlju ECB kazni sa 0,3% od BDP, vaš deficit raste na 3,6%, što vam naravno povećava probleme. Iznos kazne nepovratno ide u monetarne rezerve ECB.
Ali, to je tek izvedeni problem. Sumnje da bi u evro-zoni moglo biti nestašluka su postojale od početka. Recimo, ECB nije preporučila da Belgija i Italija uđu u evro zonu, zato što su u to vreme imale javni dug od preko 120% od BDP (pravilo je bilo da javni dug ne sme biti veći od 60% od BDP). Ali, Evropski savet (skup šefova država i vlada EU) je poništio tu preporuku i doneo novu, da ove zemlje mogu u evro zonu, jer zaboga, tako su rekli, kako da nastane evro zona ako bi iz nje bile isključene zemlje osnivači EZ/EU. Još neke zemlje su imale probleme sa ispunjavanjem kriterijuma evro zone tokom 1997 i 1998, koje su za to bile merodavne, ali su svejedno pripuštene u taj ekskluzivni klub. Povrh svega, postojao je džentlmenski dogovor da se svima po malo gleda kroz prste sa ispunjavanjem kriterijuma, posebno budžetskog deficita i javnog duga, tako da je tu procvetala disciplina koja se zove „kreativno računovodstvo“. O tome sam takođe šire pisao u pomenutoj knjizi, pa da ne ponavljam ovde.
http://www.6yka.com/moze-li-nestati-euro
Taman sam htio da pomenem cuveno “kreativno racunovodstvo” ali – ovaj covek je masina! :)
Razloga za EU ima, ali i argumenata koji govore lose ima jos vise. Elem, najocigledniji od svih je mozda ipak apsolutni nedostatak demokratije u nacinu upravljanja samom Unijom. Naime, gradjani ne biraju donosioce odluke. Ovaj nedostatak dolazi do vrhunca ako uzmete za pretpostavku da je CG clanica EU. Vlast koja dvadesetogodisnjom pljackom izbora i izbornog procesa opstaje kao naprikosnoveni drzac svih pozicija moci samovoljno salje svoje predstavike u tijela Unije. Gradjani mogu da biraju predstavnike Parlamenta, koji nema nikakvu fakticku moc.
Comski je odavno iznosio svoje stavove o EU, ali mislim da nije ideja (ni njegova ni svih ostalih, mimo otrovnih politicara) da kazu da treba srusiti Uniju, vec prosto ukazuju na nedostatke (blago receno). Ako neko ukazuje na njih, stvari se daju ispraviti. Ako niko to ne radi, onda imamo EU kao svetu i nedodirljivu sto je korak to americke demokratske tamnice.
Sam Comski je interesantno promisljao u odnosu svjetskih centara moci prema Njemackoj, te kroz to i samoj Uniji.
P.S.
Strasno me nervira sto ne postoji opcija “edit” u prvih deset minuta nakon objavljivanja posta. :) Mozda ako mi bude strpljenje brze od mozga, sledeci put pregledam mnozine, jednine i sl. prije nego halapljivo kliknem “Objavi komentar”.
Iako argument nije pretjerano jak i pisan je iz ugla gradjanina drzave kojom vlada neodgovorna elita (sto ce reci, to nije sva prica), on ima dosta smisla i ovakav clanak je bio vrlo potreban!
Нека размишљања Пола Валадјеа о Маритеновом спису “Човјек и држава (1953)” (од посебног значаја за домаће “патриоте”, који су патолошки забринути због онога што они сматрају било којим обликом угрожавања “суверенитета” државе):
“У ‘Човјеку и држави’ налазимо да Маритен разара у парампарчад не само апсолутистичку, супстанцијалистичку и деспотску државу, него и појмове који су подупирали и одржавају њено постојање. Особито се руши појам суверенитета, као кобна заблуда која је, под изговором да га уздиже, лишила народ његовог неотуђивог права да сам собом управља. Појам суверенитета, ‘суштински илузоран’, појавио се у освит модерног доба, преношењем из једног домена гдје му је мјесто, духовног или метафизичког домена, јер строго узев само је Бог суверен, у други један, политички домен, гдје он сије збрку, неред и поробљавање. То се тврди полазећи од једне ‘изворне заблуде’; јер, теоретичари суверенитета (Боден и Хобс) “знали су да народ природно посједује право да сам собом управља. Али уважавање тога права они су замијенили појмом ‘власти’ народа сазданог у држави… Ако је власт неко добро, признато владаоцу, народ га може бити само лишен. Та заблуда рађа идеју суверенитета, а та идеја сама по себи значи двије ствари: право на крајњу независност власти, узете као природно и неотуђиво право, и право на власт која је, у свакој сфери, апсолутно врховна. Независност и апсолутни карактер владаоца лишавају политичко тијело једнога од његових битних атрибута; они дијеле и сам народ, који је скуп органски сједињених чланова који чине политичко тијело.
Али та критика има смисла само ако се заснива на једној превасходно позитивној филозофији народа. Појам народа је, уосталом, ‘најузвишенији и најплеменитији међу основним појмовима’ политичке филозофије. Јер, ‘народ је сама суштина, слободна и жива суштина политичког тијела. Народ је изнад државе, није народ ради државе, него је држава ради народа’. Он је тај који, организован у политичко тијело, сједињен везама грађанског пријатељства, јесте аутономан, пошто има природно право да сам собом управља, што теорије о суверенитету пренебрегавају кад говоре о независности… ‘Никакав људски орган нити људска институција не посједују, у име сопствене природе, право да управљају људима'…
‘Друштво слободних људи претпоставља основна начела која су у самој сржи његовог постојања. Аутентична демократија подразумијева основну сагласност умова и воља на основи заједничког живота; она је свјесна себе и својих начела, и треба да буде кадра да брани и унапређује своје схватање друштвеног и политичког живота; она треба у себи да носи једно заједничко људско вјерују, вјерују слободе’.”
NIGEL FARAGE, dopredsjednik bloka Europskog parlamenta “Europa slobode i demokracije” i čelnik Stranke za neovisnost Ujedinjenog Kraljevstva u srijedu je u Europskom parlamentu održao oštar govor o kampanji koja se vodi u Hrvatskoj za ulazak u Europsku uniju.
Karizmatični europarlamentarac istaknuo je kako je u Hrvatskoj u tijeku napadna kampanja za ulazak u Europsku uniju te da se u tiskanim medijima ne može naći ni jedan članak koji govori o tome zašto Hrvatska ne bi trebala pristupiti Uniji.
Je li postojala odgovarajuća nacionalna debata po pitanju ulaska Hrvatske u Europsku uniju, vodi li se poštena kampanja na tu temu, pita se Farage.
“Shvatio sam da EU čini sve što može kako bi potkupila političku klasu u Hrvatskoj. I to im dobro ide”, odgovara.
“Hrvatskoj je EU do sada dala 320 milijuna eura, nazivajući to pretpristupnom pomoći. EU je potrošila milijun eura na razmetljivu kampanju u kojoj se objašnjava Hrvatskoj da im je EU jedina nada. Pametno, Hrvatima su dali i visokoplaćene poslove u Europskom parlamentu i komisiji samo da im pokažu kako će im dobro biti, kako će dobro vladajućoj klasi biti ako im se pridruže”, upozorava Farage.
Stari komunisti, nastavlja europarlamentarac, još u Hrvatskoj drže sve pozicije moći i “postat će osobno jako imućni ako se Hrvatska pridruži Uniji”.
Što je još važnije, ocjenjuje Farage, nema slobodnih medija u Hrvatskoj, nema nacionalne debate o ulasku u EU te je čak ponuđeno 10.000 kuna nagrade onome koji pronađe članak u hrvatskom tisku o tome kako bi bilo loše pristupiti Europskoj uniji.
Cijela je kampanja korumpirana, nastavlja Farage dodavši: “Vidjeli smo to već od EU, ali mislim da je u slučaju Hrvatske još i gore od onoga što sam do sada vidio”.
“Ova je zemlja tisuću godina htjela nezavisnost, i 20 godina je ima. Izašli su iz propalog političkog eksperimenta – Jugoslavije. I ako glasaju o pridruženju Europskoj uniji, glasaju o pridruženju novoj Jugoslaviji, propalom političkom eksperimentu koji će implodirati”, zaključuje.
http://www.index.hr/vijesti/clanak/dramatican-govor-u-bruxellesu-manipulirate-hrvatima-kako-bi-usli-u-jos-jedan-propali-politicki-projekt/585881.aspx
EUROZONA je na rubu raspada. Europska unija ustanovljena Mastrihtskim ugovorom 1. studenog 1993. godine možda neće dočekati svoj 19. “rođendan”. Ovakve tvrdnje donedavno su spadale u žanr znanstvene fantastike, a ozbiljno su s njima baratali eventualno teoretičari zavjere.
Katastrofični scenarij u međuvremenu je, međutim, postao realnost. Vodeći svjetski mediji ozbiljno teoretiziraju o ukidanju eura, a za posljedice mogućeg urušavanja eurozone počele su se pripremati i velike međunarodne kompanije. Samo se Hrvatima Europska unija i dalje prezentira kao obećana zemlja. Ostatak svijeta odavno je shvatio da je u EU nešto trulo.
Kirsty Hughes iz Centra za međunarodne studije na Sveučilištu Oxford za nezavisni think-tank “Prijatelji Europe” provela je analizu u kojoj ukazuje na deset ključnih pogrešaka europskog vodstva, a zbog kojih bi kriza u eurozoni mogla imati kataklizmičke posljedice za čitav svijet. Hughes je počinjene greške podijelila u tri skupine: političke, demokratske i ekonomske.
Prva pogreška: Nedostatak političke vizije i strategije
Već godinu i pol dana traju sastanci i summiti na najvišim razinama EU, bez ikakvog efekta. Rješenje krize i vizija budućnosti Unije ne naziru se niti na teoretskoj razini. Lideri EU zapravo se ne uspjevaju dogovoriti oko ničega osim vatrogasnih mjera, koje redovito povlače u zadnji čas, što samo doprinosi dramatici čitave situacije.
“Europski lideri nemaju nikakvu dugoročnu viziju niti strategiju. Predsjednici i premijeri zemalja eurozone, uz podršku svojih ministara financija, isključivo su u defenzivi. Ministri vanjskih poslova uočljivi su samo po svom izbivanju”, piše Hughes, zaključujući kako Europa mora pod hitno donijeti odluku u kojem smjeru želi ići, ne samo na financijskom, već i na socijalnom i geopolitičkom planu.
Druga pogreška: Politički odnosi između zemalja članica
Jasno je da zajednica 27 zemalja ne može biti sasvim jedinstvenima u svojim političkim stavovima, ali do sada je uglavnom održavan kakav-takav balans, primjećuje Hughes: “Velike zemlje znaju, ili su znale, da ne mogu voditi igru i jednostavno ignorirati manje članice”. Njemačka je bila prva koja je shvaćala tu dinamiku; uostalom, jedan od razloga stvaranja EU su i bile njemačke težnje iskazane u Prvom i Drugom svjetskom ratu.
U Europskoj uniji više nema ni prividne jednakosti. “Europa odjednom govori Njemački”, izjavio je nedavno Volker Kauder, član stranke Angele Merkel. Osim Njemačke, jedina zemlja koju se išta pita o dužničkoj krizi je Francuska. David Cameron pravi se da Britanci s krizom u Europi nemaju veze. Ostale 24 članice EU u drugom su planu. Njihovi lideri prekriženih ruku sjede i čekaju naredbe iz “središnjice”. Europska unija danas nije ujedinjena, upravo suprotno: podijeljena je na jake i slabe, važne i nevažne. Ili, ako baš hoćete, na “jednake i jednakije”.
Treća pogreška: Zanemarivanje geopolitičke uloge EU u regiji i svijetu
“Kriza eura neizbježno dominira pažnjom političkih vođa, ali vitalni prioritet također je trebao biti osiguravanje da se zbog toga ne zanemari sve ostalo. U vremenu ogromnih promjena globalne ravnoteže moći, EU bi morala procjenjivati i definirati svoju ulogu važnog političkog i ekonomskog pola u novom višepolarnom uređenju. U suprotnom, ne može zadržati svoj utjecaj u svijetu”, piše Hughes.
Europska unija danas nema jasno definiran stav prema pitanjima od globalne važnosti, poput problema globalnog zatopljenja ili revolucionarnih promjena na Bliskom istoku i sjeveru Afrike. No, kako od EU uopće očekivati aktivnu ulogu u obrani demokratskih principa ili zaštiti ljudskih prava, pita se Hughes, kada “kod kuće” upravlja europskom krizom na način koji je sve samo ne transparentan i demokratski.
Četvrta pogreška: Nedostatak debate i političkih izbora
U većini zemalja EU očit je nedostatak otvorenih političkih debata o krizi eurozone. Građani ne samo da nisu uključeni u javnu raspravu, već im se potencijalna rješenja uopće ne prezentiraju. Budućnost Europe iza zatvorenih vrata dogovaraju Merkelica, Nicolas Sarkozy i još nekolicina odabranih “faca”. A jedino rješenje koje su oni za sada uspjeli smisliti su mjere štednje i “stezanje remena”.
Pristup je to kojem se slijepo pokoravaju i lideri svih ostalih zemalja EU. Alternativu politici “rezanja” ne nude ni oporbenjaci; Europa se zapravo pretvara da izbor ne postoji, što samo doprinosi destabilizaciji sustava jer su se dosadašnji prijedlozi odreda pokazali neefikasnima. Duh demokracije postoji još samo na ulicama, među prosvjednicima koji su sve brojniji i koji na ulice izlaze sve češće, a koje političari najrađe ignoriraju.
Peta pogreška: Naopaki prioriteti – ljudi su važniji od tržišta
Kada se obraćaju javnosti, europski političari uglavnom govore o krizi. No, rijetko kada zastaju da razmisle kako ta kriza i potezi koje oni povlače da joj se suprotstave utječu na obične ljude. Sve što Europa radi usmjereno je na spašavanje tržišta, dok je društvo prepušteno samo sebi. Snađite se kako znate.
Europski vođe, primjećuje Hughes, ponašaju se kao da je stvarnost samo zadatak u ekonomskom udžbeniku. Njihov cilj je iz “točke A” – previše duga – stići do “točke B” – izbalansiranog budžeta. I uopće ih ne zabrinjava što put od jedne do druge točke uključuje osuđivanje milijuna ljudi na nezaposlenost, glad i neimaštinu. Mjerama koje predlažu, tvrdi Hughes, europski lideri stvaraju društvo bez nade. “Beznađe i demokracija ne idu zajedno, a političari koji mladim ljudima ne mogu pružiti nadu u bolju budućnost ne zaslužuju da ih se zove liderima”.
Šesta pogreška: Stvaranje tehnokratskih vlada
George Papandreou u Grčkoj je, u trenutku kada je stjeran u kut, pozvao građane na referendum. Ne zato što je želio čuti njihovo mišljenje, već zato što je, služeći vlastitim političkim interesima, želio dobiti podršku za nametanje novih rezova. Ali čak i takav poziv na “lažni referendum” natjerao je vladare eurozone da pokažu svoje pravo lice koji su Grcima neuvijeno poručili: “Ili ćete igrati po našim pravilima, ili kupite prnje”.
Papandreouu nakon toga doista nije ostalo ništa drugo nego da se pokupi, a njegov je kabinet naslijedila “stručna” vlada koja će “stručno” provoditi naputke iz Bruxellesa, Berlina i Pariza. Slična stvar zadesila je i Italiju, gdje su dominantne figure EU praktički izgurale Silvija Berlusconija iz premijerske fotelje. Nova talijanska vlada, baš kao i grčka, složene su prema međunarodnom diktatu, bez izvanrednih parlamentarnih izbora. Građane ne samo da nitko ništa nije pitao, već se nije pokušao zadržati ni privid demokracije koji bi bilo lako postići objašnjenjem da za izbore trenutno jednostavno nema vremena.
Sedma pogreška: Demokratski deficiti EU
O izazovima s kojima se suočava demokracija u EU pričalo se i prije krize, podsjeća Hughes. Nedostatak paneuropske političke i kulturne debate među zemljama članicama dobro je poznat problem, isto kao i nedostaci briselske birokracije, europskih ugovora ili legislativnog procesa, koji su odreda glomazni i prekomplicirani. “Međutim, u vrijeme krize u EU, posebno kada se razmatra o fiskalnom ujedinjenju, ovi demokratski deficiti postaju ogroman problem”, tvrdi Hughes.
Proces odlučivanja u EU ne samo da je dugotrajan, već može biti i krajnje ciničan. Demonstrirano je to Lisabonskim sporazumom, kojeg su Irci pokušali odbiti, ali “ne” nije bio prihvatljiv odgovor. Na ponovljenom glasanju, iz drugog pokušaja, Irska je prihvatila sporazum kojeg su im europski lideri nametnuli. Sporost i nemilosrdnost europske birokracije na svojim je leđima, uostalom, iskusila i Hrvatska koja je pregovore s EU vodila više od sedam godina. Što je točno ispregovarano, ni danas ne znamo, ali sve glasnije su kritike da je HDZ-ova vlast “savila kičmu” pred Europom i ulazak u EU pretpostavila hrvatskim nacionalnim interesima.
Osma pogreška: Neoliberalizam i dalje dominira
Naveliko se u medijima raspravljalo mogu li mjere štednje, koje Europa nameće najugroženijim članicama, riješiti problem dužničke krize. Uvjerenje da su rezovi ispravna politika temelji se na iskustvu Njemačke. Međutim, uporno se zanemaruje činjenica da je Njemačka restriktivnu politiku provodila u vrijeme gospodarskog prosperiteta, kada time nije bio drastično ugrožen gospodarski rast.
Najugledniji svjetski ekonomisti, odreda pobornici ekonomske teorije Johna Maynarda Keynesa, uporno ponavljaju da rješenje neoliberalnog problema ne može biti više neoliberalizma, odnosno da rezovi ne mogu potaknuti oporavak. Najočitiji primjer je Grčka, koja je “stegnula remen” do razine gušenja, ali nema naznaka da bi se gospodarstvo moglo stabilizirati. Grčka je de facto već bankrotirala, s obzirom da se dugovi gomilaju, a nove vrijednosti se ne stvaraju, ali EU i MMF isplatu paketa financijske pomoći Grcima svejedno uvjetuju dodatnim rezovima.
Deveta pogreška: Nitko se ne suprotstavlja financijskim tržištima
“Jedna od uočljivijih osobina euro krize bili su očajnički, ali bezuspješni pokušaji političkog vodstva eurozone da udovolji financijskim tržištima, samo nekoliko godina nakon što je ponašanje istih tih financijskih tržišta izazvalo najveću globalnu krizu još od 30-ih godina”, podsjeća Hughes. Centralna odlika borbe protiv krize bilo je “ulizivanje” bankama i financijskim institucijama, kao da isti nisu dio problema.
Financijska je kriza, piše Hughes, razotkrila interesantnu “kvaku 22”, koja ukazuje na mentalitet stada imanentan financijskim tržištima. Banke odjednom nerado posuđuju novac zemljama koje imaju ogromne deficite, ali ništa susretljivije nisu ni prema zemljama koje provode isforsiranu politiku “stezanja remena”. Zbog čega? Zato što im je jasno da rezovi ne mogu rezultirati gospodarskim rastom. Financijske institucije, stoga, mogu svoje kredite uvjetovati nerealnim kamatama, a Europa, umjesto da neodgovorno ponašanje tržišta “kažnjava” jačom poreznom regulacijom, samo šuti i trpi.
Deseta pogreška: Nerazumijevanje kompetitivnosti, neodgovarajuća industrijska politika
Nebrojeno je već puta dokazano da niska razina produktivnosti u eurozoni za sobom povlači neželjene ekonomske posljedice: nezaposlenost, rast deficita, pad BDP-a. Ali lekcija, očito, nije naučena. Europska unija ne potiče proizvodnju. Ili je barem ne potiče u dovoljnoj mjeri. Određena razina državne intervencije na tržištu postoji ali to je, tvrdi Hughes, “industrijska politika kroz neoliberalne naočale”. Europa je toliko zabrinuta narušavanjem ravnoteže na “slobodnom tržištu” da uopće ne razmatra mogućnost subvencioniranog zapošljavanja, posebno mlađe populacije.
Umjesto da se sredstva iz europskih fondova usmjeravaju prema pojedinačnim projektima, da se “biraju pobjednici”, moguće bi ih bilo koristiti kao univerzalnu europsku poreznu olakšicu na zapošljavanje. Na ovaj način, tvrdi Hughes, tržišna ravnoteža ni u kom pogledu ne bi bila narušena, ni na planu nacionalnih tržišta, kao ni na zajedničkom europskom tržištu. Naravno, takva bi reforma, kao i sve ostale promjene s kojima se Europa mora suočiti, “od političara zahtijevala da se izdignu iznad ortodoksnog neoliberalizma u mikro i makro ekonomiji”.
http://www.index.hr/vijesti/clanak/selo-gori-baba-se-ceslja-deset-pogresaka-koje-vode-eu-prema-katastrofi/585820.aspx
Ništa što čojek napravi i čime čojek upravlja ne može biti savršeno. EU ne samo da nije savršena nego je brod koji pušta na sve strane. Ali treba li skakati u more ili zapušavati rupe? Ja mislim da je , još uvijek , sigurnije na brodu nego u moru đe vrebaju ajkule , pirane.. Ovi što proriču i jedva čekaju raspad EU , nemaju pojma šta posle toga može da bude. Izuzimam tu nacionaliste koji misle da je sreća biti zatvoren u nacionalne torove i kojima EU smeta da “trijebe gubu iz torine” , tj da ubijaju i proćeruju sve koji su drugačiji. Raspad EU ne bi riješio nijedan problem ali bi stvorio nove probleme. Nema razlike između onih koji misle da će svi naši problemi biti riješeni kad uđemo u EU i onih koji misle da će sve biti super kad se EU raspane.
Počela dramatična obraćanja narodima Europe – Nicolas Sarkozy obratio se Francuzima i otvoreno govorio o raspadu Europe
Koordinirano zastrašivanje naroda ili početak sloma? Nakon Sakrozya, njemačka kancelarka Angela Merkel večeras će se obratiti njemačkom narodu u, očekuje se, podjednako dramatičnom tonu.
U dramatičnom govoru Nicolas Sarkozy se u četvrtak navečer obratio javnosti pritom rekavši kako “želi prenijeti istinu francuskom narodu”.
Rekao je kako bi Europa mogla “nestati” u krizi eurozone ukoliko se nešto radikalno ne promjeni, i to jako brzo. “Europa mora donijeti jako važne odluke u idućih nekoliko tjedana”, naveo je francuski predsjednik istaknuvši kako će Francuska i Njemačka zajedno blisko surađivati u čvrstom provođenju fiskalne discipline nad eurozonom.
U svom govoru kojeg su neki kritičari već nazvali “nedorečenim mrmljanjem” Sarkozy je nastavio s brojnim frazama kao što su “globalna povijest biti će pisana bez Europe” ili “Europi treba solidarnost i više discipline”.
U cijelom svom govoru Sarkozy zapravo nije rekao ništa konkretno – pogotovo ne po pitanju što bi se zapravo trebalo prema njemu učiniti. Poruka je jasna – Europa se mora spasiti pod svaku cijenu, ali izgleda da nikome nije jasno kako.
Govor također može biti i psihološko pripremanje na potencijalni kolaps kompletne Eurozone, a samim time i Europske Unije.
Stvaranje još veće napetosti očito se obavlja koordinirano – njemačka kancelarka Angela Merkel večeras će se obratiti njemačkom narodu u, očekuje se, podjednako dramatičnom tonu.
http://www.advance.hr/vijesti/pocela-dramaticna-obracanja-narodima-europe-nicolas-sarkozy-obratio-se-francuzima-i-otvoreno-govorio-o-raspadu-europe/
LONDON – Europski povjerenik za monetarnu i ekonomsku politiku Olii Rehn u dramatičnom je tonu ustvrdio kako eurozona još ima deset dana da spriječi financijsku katastrofu.
– Ulazimo u kritično razdoblje od deset dana da zaključimo odgovor na krizu Europske unije, rekao je Rehn.
Na mogućnost velike krize upozorava i guverner francuske središnje banke Christian Noyer
– Europa se suočava s pravom financijskom a ne samo monetarnom krizom, s obzirom na poremećaje na cijelom tržištu financijskih usluga, izjavio je Noyer.
Većina promatrača smatra da su uzrok previranja “fiskalne neravnoteže u rubnim gospodarstvima”, ali one su možda bile samo okidač, upozorio je Noyer.
Ministri financija zemalja eurozone zaključili su na sastanku u Bruxellesu kako će sredstva Fonda za stabilizaciju eura biti trostruko ili čak petostruko veća nego što je prvobitno predviđeno. To proizilazi iz smjernica mehanizma označenog kao poluga, koji omogućava da Fond za spašavanje obuhvati sredstva koja dolaze od privatnih vjerovnika kao što su banke i privatni investitori.
Ovo su zaključili ministri financija u Bruxellesu, izjavio je šef eurozone, luksemburški premijer Jean Claude Juncker. To znači da sredstva kriznog fonda predstavljaju garanciju za 20-30% iznosa koju privatni investitori ulože u državne obveznice.
http://tacno.net/SvijetNovost.aspx?id=11505
Legendarni investitor Džordž Soroš izjavio je kako se finansijski sistem nalazi pred urušavanjem, a razvijeni svet ubrzano pada u dugove, piše Business Insider.
„Posljedice mogu biti jako katastrofalne, rekao je Soroš i dodao kako europski čelnici odmah moraju napraviti nešto da situacija ne završi u tom smjeru.
Naime, Soroš je vatreni zagovornih radikalnih akcija kako bi se zaustavila galopirajuća dužnička kriza u eurozoni, potvrđujući intervencije Europske centralne banke pa čak i euroobveznice.
Prema njegovom nagađanju, globalna ekonomska neravnoteža nastavlja da destabilizuje svjetsku privredu.
„No, nije sve loše i puno pozitivnih stvari se događaju kao što je arapsko proljeće“, rekao je Soroš.
http://abrasmedia.info/dru%C5%A1tvo/ekonomija/soro%C5%A1-raspad-svjetskih-finansija
Merkel: Euro čeka maratonski dug i težak put do povratka vjerodostojnosti
Njemačka kancelarka Angela Merkel isključila je izdavanje zajedničkih obveznica eurozone kao izlaz iz krize, kazavši da bi to kršilo njemački ustav. Umjesto toga pozvala je na veću kontrolu nacionalnih proračuna, što bi trebalo ugraditi u izmjene europskih ugovora, te racionalnije korištenje europskog fonda za spašavanje posrnulih gospodarstava kako bi se stabilizirala tržišta
Njemačka kancelarka Angela Merkel jasno je u Bundestagu u petak ujutro rekla što želi: promjenu Lisabonskog ugovora koja bi vodila fiskalnoj uniji. Kancelarka ne želi ni čuti za europske obveznice i traži da proračuni država članica eurozone budu odobreni u Bruxellesu.
»Nema brzih i jednostavnih rješenja«, ustvrdila je kancelarka, uz dodatak kako takva promišljanja da se preko noći može doći do rješenja nisu ni »njezin jezik, ni njezino razmišljanje«. Politika mora vratiti vjerodostojnost i povjerenje ljudi. Nacionalna odgovornost mora ići ruku pod ruku s europskom solidarnošću.
Njemačka ne prihvaća obveznice. Kancelarka je bila posve izravna: zajednička odgovornost za dugove drugih nije moguća. Za Merkel obveznice ne bi bile doprinos prevladavanju krize. Tvrdi da treba ojačati Europsku komisiju i sve druge koji odlučuju.
Sada je posve jasno s kojom platformom ide Njemačka na summit u Bruxellesu. Bit će još prilike da Merkel i Sarkozy početkom tjedna izbruse stavove, a onda slijedi još jedan u nizu sastanaka na kojima bi trebalo donijeti rješenja za posrnulu eurozonu.
Angela Merkel odbija svaku primisao o njemačkoj dominaciji u Europi. »To je apsurdno«, kaže kancelarka. »Njemačka i europsko ujedinjenje su dvije strane jedne medalje.«
Ako je vjerovati tržištima, ovog petka financijaši vjeruju u ključni, sljedeći petak, kada pada dogovor u Bruxellesu. Blagi rast na europskim burzama budi nadu da će dogovora ipak doći
U Bruxellesu će Merkel nastojati da se promijeni Lisabonski ugovor kako bi se omogućila fiskalna unija. Njemački je cilj i izbjeći podjele u zemljama koje su u eurozoni u odnosu na one koje su u Uniji, ali ne pripadaju eurozoni. Zadatak je težak, za neke analitičare koji su komentirali izlaganje njemačke kancelarke gotovo i nemoguć.
Ali, sada se barem sve zna. Nema više »čitanja« što Merkel zaista želi, ona je sve jasno kazala. U Bundestagu je bila ‘rešetana’ i pitanjima oporbe. Frank-Walter Steinmeier, parlamentarni vođa SPD-a, postavio je niz neugodnih pitanja. Zašto se oklijeva, zašto Merkel jasno ne kaže Nijemcima koja je cijena cijele operacije. Ali i to da Njemačkoj treba europsko tržište. Steinmeiera brine da su protiv njemačkih stavova čak i oni iz okruženja, uvijek do sada uz Njemačku. »Ako se savezna vlada igra u Europi učitelja, prvo red mora provesti i u vlastitoj kući«, tvrdi Steinmeier.
Svi oni koji su očekivali »čudo u Bruxellesu« 9. prosinca razočarat će se. Europa će se još dugo boriti protiv dužničke krize. Njemačka nije spremna za nova odricanja samo zato da bi se spasili oni koji su u teškoćama. Ako se želi nekome pomoći, a želi se, treba imati jasnu viziju, ali i spremnost zemalja koje su u teškoći da surađuju. I prihvate rezove i reforme.
To je bit izlaganja Angele Merkel u Bundestagu. Ni ovaj put nisu nedostajale jake riječi u njezinu izlaganju. »Europa sjedi na bačvi baruta«. Poručila je i da se o rješavanju problema ne može samo govoriti, nego ih treba i rješavati. Poziva se i na primjenu sankcija za one koji se ne pridržavaju pravila.
Tvrdnja da je riječ o najvećoj krizi eura dosad nije ništa novo. Ali, Merkel je to ponovila. Dotaknula se i Italije, kazavši da je ta zemlja odgovorna i za svoju budućnost, ali i za budućnost Europe.
U nekoliko navrata kancelarka je govorila »mi«, ističući da će s prijedlogom zajednički ići Njemačka i Francuska. Lokomotiva očito i dalje vozi, iako će Sarkozy morati progutati činjenicu da je u njoj sve jači strojovođa njemačka kancelarka. Usprkos svemu što je dan ranije kazao francuski predsjednik u Toulonu. »Maratonci obično kažu da je najteže poslije 35. kilometra«, slikovito je kazala Merkel. Očito, europski dužnosnici vole usporedbe s maratonom, a vidjelo se to i kada su komentirali finiš hrvatskih pregovora.
Već u ponedjeljak Merkel će razgovarati sa Sarkozyjem u Parizu. Ne krije da ima i dalje poteškoća i da je teško doći do zajedničkog stava, ne samo s Parizom. Euroobveznice, čini se, ipak odlaze u prošlost kao ideja. »Tko ne razumije da one ne mogu riješiti krizu, ne razumije ni prirodu krize«, poruka je koja ide do uha prvoga čovjeka Komisije Barrosa.
http://www.vjesnik.hr/Article.aspx?ID=301AE948-E6B8-4940-91D0-A48154FC4F6E
Zanimljivo, Sarkozy je u svom govoru u Toulonu kazao kako u eurozoni više ne smije doći do otpisivanja dugova, poput onog u Grčkoj kojoj će kreditori na kraju vjerojatno otpisati oko 100 milijardi eura ukupnog duga.
“Mora postati jasno da se dug neke zemlje članice eurozone mora vratiti. To je pitanje povjerenja”, rekao je Sarkozy.
http://www.poslovnipuls.com/2011/12/02/nicolas-sarkozy-eurozona/
Delors smatra da su greške koje su pravljene prilikom stvaranja jedinstvene evropske valute, dovele do trenutne dužničke krize.
Jedan od tvoraca eurozone, bivši predsjednik Evropske komisije Jacques Delors rekao je da je euro projekat od početka bio pun propusta i da sadašnja generacija evropskih lidera nije uspjela da riješi osnovne probleme, piše britanski dnevnik “Daily Telegraph”, prenosi agencija Srna.
U intervjuu za britanski list, Delors tvrdi da su greške, koje su pravljene prilikom stvaranja jedinstvene evropske valute, na kraju dovele euro do trenutne dužničke krize.
‘Premalo i prekasno’
On je optužio sadašnje evropske lidere da čine “premalo i prekasno” da podrže jedinstvenu valutu.
Delors je bio na čelu Evropske komisije od 1985. do 1995. godine i imao je centralnu ulogu u procesu koji je doveo do stvaranja eura 1999. godine.
“Ministri finansija nisu željeli da vide nikakva neslaganja koja bi morali da rješavaju”, naglasio je Delors.
U svom prvom intervjuu za britanski dnevnik u proteklih skoro deceniju Delors je naglasio da se u dužničkoj krizi ogleda prijetnja po globalnu ulogu Evrope, pa čak i po osnovne demokratske vrijednosti Zapada.
Delors tvrdi da je trenutna kriza proizašla iz “grešaka u izvršenju” političkih lidera, koji su nadgledali euro u ranim fazama. Prema njegovim riječima, lideri su odabrali da ignorišu osnovne slabosti i neuravnoteženosti u ekonomijama zemalja članica.
“Ministri finansija nisu željeli da vide nikakva neslaganja koja bi morali da rješavaju”, naglasio je Delors.
List ističe da je euro ustanovljen bez jačih centralnih ovlaštenja za sprečavanje ulaska članica u neodrživa dugovanja, što je propust koji je i doveo do trenutne krize.
“Ne smatram isključenim mogućnost raspada eurozone”, smatra austrijski kancelar Faiman.
Istovremeno, austrijski kancelar Werner Faymann smatra da se ne može isključiti mogućnost i da je realna opasnost da se eurozona raspadne. “Ne smatram isključenim mogućnost raspada eurozone. Naprotiv, ako nam ne pođe za rukom da izgradimo i da se pridržavamo više okvirnih uslova, osnova i pravila, mnoge zemlje eurozone neće moći da plaćaju visoke kamate za državne obaveznice”, upozorio je Faymann u intervjuu bečkom dnevniku Kronen Zaitung.
http://abrasmedia.info/dru%C5%A1tvo/ekonomija/projekat-od-po%C4%8Detka-pun-propusta