Nenad Bosnić: Koliko je demokratično na vrhu demokratije?

(piše: Nenad Bosnić)
O demokratiji i pravu se danas pišu duge kolumne, o njima se galami sa govornica, pjeva po ulicama, šapuće pod ruševinama… U godinama kada se spomenute vrijednosti na različitim tačkama naše planete uvode metodama koje su često vezivane za neke druge političke sisteme i pravne institute, jedno od najosjetljivijih pitanja je i to koliko ih se oni koji insistiraju na njihovom širenju, sami pridržavaju. Da li je demokratije i legaliteta na vrhu zaista toliko da se s pravom može sipati iz vazduha i darivati u rafalima?

Demokratija u pripremi

1945. godine u San Francisku su osnovane Ujedinjene nacije, međunarodna organizacija koja je trebalo da donese mir, saradnju i razvitak ljudskih prava. Kao jedan od organa, ustanovljena je Generalna skupština u kojoj je predstavljena svaka država članica, i u kojoj svaka od njih ima jednak glas. Međutim, od demokratskih načela se u potpunosti odstupa već u narednom koraku, kod organizacije Savjeta bezbjednosti, gdje je ustanovljeno pet stalnih članica sa pravom veta. S obzirom da su Savjetu bezbjednosti data široka, veoma značajna ovlašćenja u pogledu održavanja mira i upotrebe sile, time je jasno data ogromna prednost ovim državama u odnosu na sve ostale članice UN-a. Broj članica je danas stigao do cifre 193, tako da zaključak da je pet (brojem: 5!) veće od 188 ne samo da ubija svaku matematičku logičnost, već pod giljotinu stavlja i samu ideju demokratije. Da to nije samo laička ocjena, potvrđuje i redovni profesor na međunarodnopravnoj katedri Pravnog fakulteta u Banjoj Luci, profesor dr Filip Turčinović:

„Princip rada Savjeta bezbjednosti je protivan osnovnim demokratskim principima, ali to je privilegija koje su te zemlje dobile pobjedom u Drugom svjetskom ratu. Naravno da se već sada politički uticaj nekih zemalja, poput Brazila ili Njemačke, recimo, ne može isključiti i da će još više rasti u budućnosti, ali će se stalne članice teško odreći značajnih povlastica koje su im date. Vjerovatno će do izmjena jednom morati doći, ali to se sigurno neće desiti u skorije vrijeme”. A dok ta potencijalna promjena ne dođe, stalne članice se obilato koriste svojim prerogativima. Veto je dosad upotrijebljen preko 200 puta, najviše su ga koristile dvije najmoćnije sile, SAD i Rusija. Bivši sovjetski izaslanik Vjačeslav Molotov (Vyacheslav Molotov) je čak zbog svoje aktivnosti svojevremeno dobio i nadimak „Gospodin Veto”.
Dakle, i skoro 70 godina nakon oružanog sukoba, uzak krug zemalja zadržava privilegiju stečenu oružjem, što samo po sebi odudara od pojma demokratije. Ostaje otvoreno pitanje ako je cilj bio uvesti demokratiju u međunarodne odnose, zašto ključna uloga nije povjerena demokratski uređenom organu, Generalnoj skupštini? Mada bi čak i u tom slučaju demokratsko načelo više bilo prividno, jer mnogi teoretičari prava smatraju da danas državni suverenitet više ni ne postoji. Dovoljno je podsjetiti na značaj Međunarodnog monetarnog fonda u međunarodnoj ekonomiji, kod kojeg je zadužena većina zemalja u razvoju. U samom tom tijelu se odluke donose glasovima koji su proporcionalni količini novca investiranog u MMF, što posrednim putem svjetskim silama daje kontrolu nad radom. Profesor Turčinović ističe, takođe, i ulogu Svjetske trgovinske organizacije, za koju smatra da je dovela do određenog stepena ekonomske izolacije svakog ko nije njen član, što po automatizmu ima i političke implikacije.
„Značaj UN-a se, ipak, ne može negirati”, podvlači profesor Turčinović, „a to je da su UN jedan globalni forum koji je omogućio svim državama svijeta uređenu komunikaciju na diplomatskom nivou”. Nažalost, čini se da demokratičnost i prestaje samo na nivou diskusije.

Demokratija u primjeni

Pored načina donošenja odluka, vrlo sporno je i pitanje preduzimanja akcija. Iako je Poveljom UN-a svim državama članicama zabranjena upotreba sile i mogućnost donošenja odluke o tom pitanju prepuštena isključivo Savjetu bezbjednosti, dešavaju se slučajevi preduzimanja vojnih akcija jednih članica protiv drugih, i to bez ikakve odluke Savjeta. Tako je 1999. godine NATO bombardovao SR Jugoslaviju, iako nije donijeta rezolucija Savjeta bezbjednosti. Time su, takođe, prema mnogima prekršena i pravila samog NATO pakta, koji je formiran kao defanzivna vojna alijansa u cilju zajedničke odbrane u slučaju napada na jednu državu članicu, što se u slučaju SR Jugoslavije sigurno nije dogodilo. Takođe, i Irak je bio sličan slučaj, jer prethodno nije donijeta izričita rezolucija Savjeta bezbjednosti o preduzimanju vojne akcije, a UN-ovi istraživači nisu pronašli dokaze postojanja oružja za masovno uništenje, što je bio osnovni argument za akciju. Ipak, SAD su, zasnivajući akcije na informacijama svojih obavještajnih službi, uz „koaliciju voljnih” izvršile invaziju, da bi se na kraju ispostavilo da takvo naoružanje zaista nije ni postojalo. SAD za ovaj čin, naravno, nisu na bilo koji način odgovarale. Sve su prilike da neće ni Francuska za priznato dostavljanje oružja libijskim pobunjenicima u minulom (ili tek započetom, vrijeme će pokazati) građanskom ratu, što je takođe suportno Povelji UN-a. I sama akcija NATO-a u Libiji je sporna. Ovaj put je postojala rezolucija Savjeta bezbjednosti kojom je NATO-u povjereno njeno izvršenje, ali je rezolucija formalno predstavljala zahtjev za uvođenje zone zabranjenog letenja, iako je u njoj stajala opasno široka formulacija o „upotrebi svih potrebih sredstava”. Završilo se tako što je britanski SAS po libijskoj pustinji jurio čelnike starog režima. Dakle, neka jasna pravila u pogledu vojnih akcija protiv suverenih država teško da postoje, čak i kad se to čini pod okriljem Savjeta bezbjednosti, što je takođe posljedica pravnog uređenja samih UN.

„Izuzimajući nekoliko njih koje su imperativne, obavezujuće prirode, rezolucije UN-a su savjetodavnog karaktera”, objašnjava naš sagovornik. „Ta činjenica, uz adekvatnu formulaciju samih tekstova rezolucija, daje dovoljan manevarski prostor svjetskim silama za njihovo prilagođavanje sopstvenim interesima”. Time se otvara pandorina kutija, a njeno zatvaranje će biti teško izvodivo. „U samom osnivačkom aktu UN-a je kodifikacija međunarodnog prava postavljena kao jedan od osnovnih ciljeva organizacije. Ipak, ni nakon toliko godina se nije u tome daleko odmaklo”, podsjeća profesor Turčinović. „Sa jedne strane, to je i razumljivo, jer je međunarodno pravo oblast koju je teško egzaktno regulisati. Svaki slučaj jeste poseban, jer ne postoje dvije iste države na svijetu, niti postoje identične sporne situacije. Ipak, vidno je da će morati doći do jedne ozbiljne revizije postojećeg pravnog sistema”, zaključuje on.
Takođe dodaje i to da je „u politici svega nekih 10% pravilo, sve ostalo je improvizacija”. To je, čini se, najbolji opis i situacije u vodećim međunarodnim organizacijama, ali i pogodno tlo da se pod plaštom demokratije i prava sprovodi novi oblik plutokratije, vladavine bogatih, koja je uvijek bila sposobna preživjeti maskiranjem u neke nove, uzvišenije političke sisteme. Pa makar to dovodilo i do toga da se demokratija i pravo uvode nedemokratski i protivpravno.

izvor: novinar.com.ba