Jergović: Naši ratovi nisu posljedica netolerancije

(septembar 2002.)

Kada je riječ u duhu tolerancije, to je malo paradoksalno, ja ne vjerujem da je taj naš ex- jugoslovenski, balkanski svijet ti naši narodi, narodići i plemena i sve ostalo, da su po svojoj prirodi netolerantni. Naprosto naši ratovi nisu posljedica netolerancije nego su ti ratovi uvijek posljedica nečeg drugog a ono što se u tim ratovima dobro koristi kao pogonsko gorivo je naša glupost, nesolidni materijal od kog smo stvoreni. Ja mislim da su balkanski narodi neobično tolerantni i da su u osnovi tolerantniji od normalnog zapadnog svijeta.

BUKA: Da li ova kreativna i bučna gomila može u budućnosti da se pretvori u mainstream….

Miljenko Jergović: Ovaj festival ne može postati mainstraem zbog jedne vrlo neobične stvari koja fenomenalno funkcioniše već četvrte godine, a to je da kod god ovdje dođe nekako se inkorporira i utopi u masi nekog jako mladog, jako alternativnog i jako dobrog svijeta. Ovdje se ne događa ono što se drugdje događa da glamurozni likovi oboje masu prosječnih, masu običnih ili masu pojedinačnih. Ovdje se događa sasvim suprotno da ti glamurozni likovi naprosto utope u jednoj priči koja je fenomenalna.

Veliki broj volontera, od kojih su mnogi iz bivših jugoslovenskih republika, učinili su da se ljudi u Motovunu osjećaju komotno bez obzira odakle dolaze. Slično je bilo i na nedavnom EXIT-u. Da li to znači da mladi svijet polako, ali sigurno pravi neku svoju priču ne mareći mnogo za jako loše nasleđe starijih?

Ja mislim da se tu radi o kombinaciji više nekih motiva. Što se tiče Motovuna ovde ljudi sami sebi stvaraju ono što vole, vjerujem da je i sa EXIT-om priča slična. Sada činjenica da je među motovunskim volonterima bilo volontera iz bivših YU republika i nekih stranaca i strankinja upravo potvrđuje jednu lijepu tradiciju i već četvrtu godinu se taj neki svijet ovdje dobro osjeća. Motovun i cijela Istra imaju nešto, što ja jako volim u Amsterdamu, a to je da ovdje niko nije stranac i da je to normalno kulturno stanje. Ovdje nema ni nešto mnogo policije što je isto pokazatelj nekog dobrog duha i nekog dobrog urbanog svijeta.

Misliš li da bi ovakvi događaji mogli da u budućnosti doprinesu jednom novom, neuniformisanom duhu tolerancije u regiji?

Kada je riječ u duhu tolerancije, to je malo paradoksalno, ja ne vjerujem da je taj naš ex- jugoslovenski, balkanski svijet ti naši narodi, narodići i plemena i sve ostalo, da su po svojoj prirodi netolerantni. Naprosto naši ratovi nisu posljedica netolerancije nego su ti ratovi uvijek posljedica nečeg drugog a ono što se u tim ratovima dobro koristi kao pogonsko gorivo je naša glupost, nesolidni materijal od kog smo stvoreni. Ja mislim da su balkanski narodi neobično tolerantni i da su u osnovi tolerantniji od normalnog zapadnog svijeta. Nakon svakog našeg rata, našeg međusobnog klanja ne prođe ni tri mjeseca i svi se vraćaju jedni drugima, jako komuniciraju. Ovi svjetovi su fatalno međusobno povezani i ta povezanost doprinosi nekoj vrsti vrlo čudne mirnodopske tolerancije koja nestaje onog trenutka kada počne rat.

Koliko je oficijelna kultura, kultura pomognuta od sistema ta koja vuče stvari unazad ?

Čuj, to je neko pitanje za koje bi ja rekao da mu je istekao rok trajanja. Da si me to pitao prije pet. šest godina imao bi ti o tome štošta reći, danas nemam gotovo ništa. Iz prostog razloga što se to, što ti nazivaš oficijelnom kuturom, u međuvremenu uništilo, fosiliziralo i nestalo. Ta kultura više nikom nije važna. Osamdesetih je svaki Srbin imao u regalu neko od djela Dobrice Ćosića i isto tako je Ivana Aralicu imao svaki Hrvat…da ne ponavljam istu formulu. Danas ni Ćosić ni Aralica ništa ne znače. Ne znače ništa u kulturi zato što je sva njihova moć političkog i muzealnog karaktera i to je sve. Ništa praktično, ništa stvarno. Ovaj Motovun recimo, to je ta prava, jedina i živa kultura a nema veze sa oficijelnom kulturom ove zemlje. EXIT je možda pomognut od strane oficijelne vlasti u Srbiji, ali sigurno je da on tim ništa manje ne pripada isključivo mladom svijetu. Da kažem, kao mladi revolucionar..(smijeh), mi smo jedina oficijelna kultura koja u ovim zemljama postoji, iako po ničemu nismo oficijelni. Možeš to pogledati i preko Banjaluke, šta to u Banjaluci uopše postoji i za šta se čulo dalje od Banjaluke osim alternativnih projekata….

Ali ta, alternativna kultura nema oblike masovne kulture, masovnog ludila koje najčešće tu vrstu kulture prati, nema medije….

Pazi, Ceca Veličković, Severina, TV Pink to je estrada o kojoj se u kulturi nema šta pričati. Ja čak mislim da ta masovna estrada nije danas mnogo gora nego je bila prije petnaest godina i ne prati je ništa više svijeta nego li ranije. To su naprosto pacijenti kojima to treba i njih je uvijek bilo jednako. Od te vrste estrade nikakva opasnost ne prijeti ni elitnoj ni takozvanoj masovnoj kulturi.

Koliko naši političari uopšte prate neku drugu vrstu kulture osim estrade. Misliš li da uopšte slučaju rok i da li su nam ustvari za sve loše iza nas krivi neprijatelji rokenrola…?

Kod nas se dokazalo da ljudi koji su slušali r”n”r rijetko ulazili u politiku. Ne znam da li je to dobro ili nije. Možda bi politika bila bolja da su ulazili ali to je naprosto tako. E sad, jesu li nama neprijatelji r,n,r sve ovo priredili…jednim dijelom svakako. Međutim bilo bi krivo sve svoditi na to. Naša odgovornost za sve ovo sranje se ne bi trebala svoditi na nulu. Sad sam došao u životu na to da citiram Balaševića, ali on ima jedan stih koji kaže nešto kao, nisu krivi generali, brkati majori …što su vikali pali, krivi smo mi što smo ćutali…nešto tako. Na neku određenu foru ima u svemu tome i neke naše odgovornosti i krivnje. Iz neke sarajevske perspektive prvih mjeseci opsade, vodila se ona priča o građanima i papcima. Ta priča u sebi nije sadržavala ništa jako opasno ali je bila jako pogrešna zato što je podržavala, kao što je općenito priča o neprijateljima r,n.r o kojim pričamo, podržavala jednu donekle neprijatnu predrasudu o seljacima i građanima. Ja ne vjerujem da su za naše nesreće, mržnje i ratove seljaci, u bilo kom identitetu i entitetu, ikad bili išta krivlji od građana i ne vjerujem da su građani ikad bili metafora finoće a seljaci svog zla. Naprosto, stvari su složenije, delikatnije i u tom smislu mučnije. Možda je bilo ubojica i zločinaca koji su slušali Rolingstonse, vrlo moguće…

Da li pozitivna sjećanja, kojim se često vraćaš u svojim radovima, mogu da nadvladaju sva ona loša kojih u zadnjoj deceniji imamo na pretek?

Mislim da se su tu naprosto ne radi o nadvladavanju, niti se radi o zaboravljanju bilo čega. Postoji neka glupa fraza da se do tolernacije dolazi zaboravljanjem zla, mržnje i sve nesreće koja nas je u zloj mržnji vodila.To je krivo. Radi se o tome kako neko svoje sjećanje koristi. Da li ga koristi u svrhu teza koje ga vode u jednom smjeru ili u drugom. Takva mogu biti sjećanja na rat i na neke potpune banalnosti. Ja se u svom djelu Historijska čitanka rado sjećam gotovih jela fabrike 29 novembar iz Subotice i znam zašto ih se tako sjećam i koji je smisao tog sjećanja. Isto tako bi se ja toga mogao sjećati toga kao nečeg odvratnog, jer ta gotova jela su bila apsolutno najcrnja splačina koja postoji. Mogao bi znači sada pisati bijesni tekst protiv tih jela, mogao bih pisati kako je to ružni socijalistički dizajn i sve to zaključiti sa hvala Bogu da više ne živimo u istoj državi i ne moramo jesti jela 29. novembra iz Subotice. Dakle, potpuno ista stvar, banalna može te odvesti u dva pravca. Ja mislim da u prvom ima više istine a da je drugi krivi, neistinit, lažan ma kolika je premisa da su, ta jela, zaista bila neukusna. Ja sam imao neke ljepe uspomene iz Beograda osamdesetih godina i ja sam te uspomene sačuvao, blago meni. Međutim u devedestim sam ja imao razočarenje Beogradom kao apstraktnim pojmom ali ja iz devedestih nemam sjećanja o Beogradu, nisam bio tamo. Moja sjećanja su dakle ona prva i autentična. Svugdje imaš svoje ljude, ti ljudi te mogu u privatnom životu izdati ili recimo postati ratni zločinci. Mene moji ljudi nisu privatno izdavali a bogami nisu postajali ni ratni zločinci.

Nisi mi došao gostovati u emisiji BUKA na tu temu pa mi se posle ovog odgovora kao logično nameće pitanje o tvom odnosu prema jugonostalgiji…

Pod jedan, užasno me nervira što ja i meni slični preuzimamo jednu strašnu odgovornost za taj osjećaj i kao da mi branimo nešto zašta smo jako vezani u odnosu na druge koji nisu, kao, tako jako vezani. To je jako podlo. Ja nikada nisam bio član SKJ, od Jugoslavije nisam dobio stan, niti sam dobio išta osim što sam se u toj državi školovao. Apsolutno nemam nikakvu osobnu odgovornost za bilo šta što se u toj državi ikada dešavalo. Boli mene dakle briga za Jugoslaviju, a stalno me za Jugoslaviju jebu oni koji su od te Jugoslavije sve dobili, partijske karijere, kadrovske stanove, pizde materine i onda dođu nama i sole nam pamet.To je taj prvi dio priče. Što se tiče jugonostalgije…
Ne možeš bit, ako si normalan čovjek, nostalgičan za Jugoslavijom, kao što ne možeš bit nostalgičan za Austro-Ugarskom, Otomanskom imperijom niti ijednom državom koja je nestala. Isto tako ne bi bio nostalgičan ni za jednom državom koja sad postoji a nestala je. Ne možeš biti nostalgičan u odnosu na državu nego si nostalgičan u odnosu na ljude, na vrijeme, društvo, neki grad ili na vlastitu mladost. U tom smislu ja sam sasvim normalno nostalgičan čovjek i vrlo često me ta emocije drži. Ako sam ja živio u tom vremenu i u toj zemlji ja ne želim nikom dozvoliti da mi to sjećanje uskraćuje. To bi bilo kao da te neko retroaktivno osudi na zatvor.

Jedan si od aktivnijih pisaca mlađe generacije. Da li je bilo lakše početi pisati onda kada si Ti počeo sa pisanjem ili je to lakše sada?

Bilo je hiljadu puta lakše u moje vrijeme i počet se bavit pisanjem i živjet normalnim životom i biti kulturno biće. Danas je klincima užasno zajebano i ja strašno navijam za te mlade generacije jer njihov svijet je u potpunom kurcu.

Međutim, nije nemoguće iz njihove pozicije da nešto naprave. Klincima iz Banjaluke bih poručio da iduće godine dođu u Motovun, ili neki sličan događaj u okruženju. Isto tako bih onim iz Sarajeva i Zagreba poželio neku drugačiju kombinaciju. Pametni dijelovi te generacije su to sami skužili. To je razlog zašto u zagrebačkoj Močvari postoji kult određenih beogradskih bendova, ponekad i veći nego što je u Beogradu.

Ovo što ja sada govorim nema nikave veze sa Jugoslavijom, jugonostalgijom već sa jebenom činjenicom što imamo slična životna iskustva, što smo sličan svijet, od sličnog materijala stvoreni, što govorimo isti jezik koji se drugačije zove u različitim dijelovima tog prostora. Zato bez obzira na sve politike, sve države predstavljamo jedan potencijalno kreativan svijet i jednu publiku. Jedan Austrijanac se nikada neće pitati o identitetu njemačkog pisca jer je razlika između Austrijanaca i sjevernih Nijemaca mnogo veća nego li između Srba i Hrvata… u tom smislu navijam da to klinci kod nas počnu da kontaju. Iz takve percepcije naprosto se stvara mogućnost za kreativnost. Jer ako ti odrasteš u svom malom selu i nikad iz njega ne izađeš, ti si u kurcu.

Comments

  1. “Kada je riječ u duhu tolerancije, to je malo paradoksalno, ja ne vjerujem da je taj naš ex- jugoslovenski, balkanski svijet ti naši narodi, narodići i plemena i sve ostalo, da su po svojoj prirodi netolerantni. Naprosto naši ratovi nisu posljedica netolerancije nego su ti ratovi uvijek posljedica nečeg drugog a ono što se u tim ratovima dobro koristi kao pogonsko gorivo je naša glupost, nesolidni materijal od kog smo stvoreni. Ja mislim da su balkanski narodi neobično tolerantni i da su u osnovi tolerantniji od normalnog zapadnog svijeta.”

    *

    *

    Apsolutno saglasan. Baš smo na temi o nacisti Andriću ja i Plančo Vila zastupali taj stav da je Andrić laga da su se narodu mrźeli u Bosnu pa su ratovali.

    Ako se pogleda istorija, vidi se da smo vazda bili ka plemena Balkana samo moneta za potkusurivanje velikih sila, ništa više, i one su nas koristile zavisno od momenta.

  2. “Strah, nepoverenje i neiskrenost uhvatili su u nekim zemljama tako dubok koren da ljudi ne mogu više da nađu vedar izraz lica ni slobodan, prirodan način pristupanja drugom čoveku. Njihovi stari vekovima su robovali ili su sami vladali nad ljudima i držali ih u potčinjenosti. To ih je naučilo da se drugima obraćaju ili ponizno i udvorički (kad govore sa višim i moćnijim) ili grubo i nadmeno (kad imaju posla sa nižim i slabijim od sebe). A njihovi potomci, evo, vuku još i sada za sobom te maske predaka, iako za njih već odavno nema razloga ni opravdanja.” – Ivo Andrić

  3. Војин Николајевич says:

    Ово је апсолутно логично речено:

    “Ne možeš bit, ako si normalan čovjek, nostalgičan za Jugoslavijom, kao što ne možeš bit nostalgičan za Austro-Ugarskom, Otomanskom imperijom niti ijednom državom koja je nestala. Isto tako ne bi bio nostalgičan ni za jednom državom koja sad postoji a nestala je. Ne možeš biti nostalgičan u odnosu na državu nego si nostalgičan u odnosu na ljude, na vrijeme, društvo, neki grad ili na vlastitu mladost. U tom smislu ja sam sasvim normalno nostalgičan čovjek i vrlo često me ta emocije drži.”

    Ово је, чак, моћно, можда чак и тужно моћно:

    ” Isto tako ne bi bio nostalgičan ni za jednom državom koja sad postoji a nestala je.”

    А ово је, изнад свега- истина, и најбоље од свега у овој причи:

    “Ne možeš biti nostalgičan u odnosu na državu nego si nostalgičan u odnosu na ljude, na vrijeme, društvo, neki grad ili na vlastitu mladost. U tom smislu ja sam sasvim normalno nostalgičan čovjek i vrlo često me ta emocije drži.”

    Јерговић је сјајан!

  4. Војин Николајевич says:

    ” Isto tako ne bi bio nostalgičan ni za jednom državom koja sad postoji a nestala je.”

    Дa!

    БиХ, Црна Гора и Македонија су прилично нестале у својим етничким противурјечностима. Србија и Хрватска су прилично нестале у својим ненормалним структурама власти које гурају те државе у економски колапс. А Словенија се држала Југо- приче и препознатљивог економског и иног егоизма, који је само у тој причи успијевао, али су налетјели на јаче играче који ће их свалити јер су Балканци.

    Елем, постоје, а нестају или су неста…

    • Slovenija nije na Balkanu.

      • Војин Николајевич says:

        Тада је у просперитетном дијелу “Африке”.

      • Војин Николајевич says:

        “Slovenačke dugoročne državne obveznice su krajem nedelje prvi put od preuzimanja evra i nastupa finansijske krize 2008.godine prešle granicu od sedam odsto. Prelazak te granice je Irsku, Gračku i Portugaliju prislio da prihvate finansijsku pomoć.”

        “Ukupan vanjski dug SFRJ iznosio je gotovo 22 milijarde dolara, dok ukupni dug država nastalih njenim raspadom iznosi bar pet puta više! Naime, lani su samo Hrvatska, Slovenija, Srbija i BiH dugovale više od 112 milijardi eura, piše SeeBiz .

        Kako piše SeeBiz, Hrvatska je najviše zadužena i već odavno spada među visoko zadužene zemlje u svijetu. Vanjski dug je krajem prošle godine iznosio više od 44 milijarde eura, a analitičari u Hrvatskoj tvrde da tek 12 posto tog duga ili 5,2 milijarde eura iznosi vanjski dug države. Sve ostalo je dug poduzeća, poduzetnika i banaka.

        Krajem prošle godine vanjski dug Slovenije dostigao je cifru od 39 milijardi eura. Njihovi ekonomisti su izračunali da je učešće države u tom dugu čak 34 posto, što bi trebalo značiti da je od ukupnog inozemnog duga Slovenije država dužna više od 13,3 milijarde eura.

        Ekonomisti kažu da se lani zaduženost države u Sloveniji udvostručila, te upozoravaju da bi, ako se taj trend nastavi i u naredne tri godine, i njih mogao zadesiti ‘grčki sindrom’.”

  5. He-he, znajuci da se motovunski festival odrzava ljeti, googlovao sam ovaj tekst da vidim kojim povodom je napravljen intervju. Kad ono:

    “Intervju objavljen u septembarskom broju BUKE 2002. godine” ;)

    Elem, imam osjecaj da su se novinar i Jergovic konstantno mimoilazili, da se nisu razumjeli, i vise bih volio kad bi ovo bilo u nekoj video formi, da mi govor tijela, ton i ostalo upotpuni dozivljaj, jer sam malo zbunjen recenim.
    I inace je napisano sa greskama, prvo lice jednine samo jednom nosi ‘bih’, svaki drugi put stoji samo ‘bi'…mene takve stvari izbace iz takta.

    Sto se tolerancije tice, mislim da se koristi pogresan pojam, jer tolerancija znaci trpnju. Na Zapadu je skoro uvijek tako, tolerisati nekoga znaci zaobilaziti ga, pustiti ga da zivi, ali daleko od tebe. To je pogresan – promasen – koncept. Mozda ovo zvuci idealisticki, mozda i hipokriticki jer ni sam ne znam sta su moje granice u tom smislu, ali ono sto je potrebno je da se ljudi upoznaju, da pokazu jedni drugima da strahovi, paranoje, predrasude i predubjedjenja nemaju smisla, da su projekcije, manipulacije, greske…

    Ovo za gradjane i papke je vrlo interesantno, iako ja rezonujem poput Bogdana Bogdanovica i pretpostavljam ‘mrznju prema gradu’, ipak je to banalizovanje stvari, vjerovatno je Jergovic u pravu…

  6. Plannco Wallach S. says:

    ko kaze da u SFRY nije valjao SISTEM taj laze. naravno ako govorimo o demokratskom socijalizmu. ne o socijalizmu za jedan izabrani narod ili socijalizmu za izabranu familiju, rodbinu i kumove.

  7. Plannco Wallach S. says:

    htjeo sam da kazem ‘…taj klevece i laze’ … tj. Nikolina laze.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d blogeri kao ovaj: