Ferid Muhić: Prepoznavanje

(Piše: Ferid MUHIĆ)

Kada vidim za kakav je uzvišeni moralni čin imao hrabrosti Slobodan Pejović, a kakva mu se nepravda nanosi ovim napadima i od onih koje je istjerao na čistinu kao prave krivce, i od strane onih kojima je pomogao više nego iko drugi,  iz dna duše poželim da sam jedan od tih Pejovića, Crnogoraca, od kojih je i Slobo Pejović.

Pet-šest zlikovaca opsjenjuju mase

I s četom kenjaca drže je uza se.

Ti svog posla gledaj – neka uživaju,

Kao što uživa za koritom prase!

(Omar Hajjam, Rubaije, prijevod sa  perzijskoga Dr Savfetbeg Basagić, 1920)

Na svijetu nema dva ista kamena. Ni u pustinji dva ista zrna pijeska. Ni u okeanu dvije jednake kapi. Ni dvije iste pahuljice u snježnoj mećavi. Ipak, sve pustinje su suhe, i svi okeani su slani, i sve mećave su studene. Ako i nema dva jednaka kamena, i u pustinji, i na dnu okeana, i u mećavi, opet je svaki kamen – kamen. Ako ispari u pustinji, ako se istopi u okeanu, ako  se sledi u mećavi, kamen nije kamen!

Na svijetu nema ni dva ista čovjeka. Ako i nema dva ista čovjeka, i u iskušenju, i u dobru, i kada se ledi krv u žilama, opet čovjek ostaje – čovjek!  Ali ako ispari u iskušenju, ako se istopi u dobru, ako se sledi pred smrtnom prijetnjom, čovjek nije čovjek!

Ovo je priča o dva čovjeka. Nisu isti, jer nema dva ista čovjeka. Ali je svaki od njih bio i ostao čovjek. I u pustinji; i na dnu okeana; i u snježnoj mećavi!

To su Alfred i Slobodan. Alfred Melarmed i Slobodan Pejović! Alfred je Jevrej. Slobodan je Crnogorac. Nikada se nisu upoznali. Njihove priče su slične. I jedan i drugi su iskusili ono što rijetko iskusi jedan čovjek i što se, još rjeđe, desi kamenu. I jednog i drugog napali su oni koji su prvi bili dužni da ih odbrane. Za sve koji su ih upoznali, i jedan i drugi,  Alfred i Slobodan su simboli visokog morala, neokaljane savjesti i divne čovječnosti.

Izuzetnosti ljudskih kvaliteta Alfreda Melarmeda ravna je samo izuzetnost njegove sudbine: on je jedini od nekoliko hiljada Jevreja iz Skoplja odvedenih u koncentracione logore Hitlerove Njemačke, koji se vratio u Skoplje! Kao što je poznato, deportaciju Jevreja sa svih teritorija nad kojima je uspostavio svoju vlast, ili gdje su na vlasti bili njegovi saveznici i istomišljenici, naredio je direktno vrhovni vođa Hitler, a provodio u djelo komandant SS jedinica Himler. Svi ostali bili su manje ili više (ne)važni točkići raspoređeni po subordinacijskoj skali  hijerarhijske odgovornosti.

Izuzetnosti ljudskih kvaliteta Slobodana Pejovića ravna je samo izuzetnost njegovog moralnog čina: on je jedini od aktera koji je javno progovorio o deportaciji Bošnjaka, onih koji su spas potražili u Crnoj Gori. Kao što je poznato, deportaciju Bošnjaka sa svih teritorija nad kojima je uspostavio svoju vlast, ili gdje su, kao sto je to bilo u Crnoj Gori, na vlasti bili njegovi saveznici i istomišljenici, naredio je direktno vrhovni vožd Milošević, a u djelo provodili  njegovi namjesnici u Bosni i Hercegovini, odnosno u Crnoj Gori. Slobodan Pejović bio je jedan od onih (ne)važnih točkića raspoređenih po liniji subordinacije.

Alfreda Melarmeda iz logora je spasila Erika, SS stražarka, šrafčić po liniji subordinacije. Kasnije je ispričala Alfredu da je medijska slika koju je ona znala, prikazala Jevreje kao neprijatelje koje vlast želi samo onemogućiti da pljačkaju građane i kroz red, rad i discipline ih učiniti korisnim za državu! Pod uticajem takve propagande, Erika je prihvatila da pristupi osoblju angažovanom u čuvanju konc-logora. Kada je shvatila da je propaganda zapravo laž kojom se prikriva strašni zločin, uspjela je nekako, pred kraj rata, da oslobodi Alfreda i još dva zatvorenika i da pobjegne. Poslije oslobođenja, Alfred Jevrej logoraš,  i Erika bivša SS arijevka, čuvarica logora, vjenčali su se. U Jugoslaviji ih je primio Boris Kidrič, inače Aflredov prijatelj iz studentskih dana i omogućio im odlazak za Izrael.

Ali zlo ne spava. Tamo su neki bivši logoraši prepoznali Eriku. Riješeni da je ubiju digli su pravu filmsku potjeru za bračnim parom. Ako zlo nikada ne spava, i dobro je uvijek budno! Razumni čovjek Simon Vizental utvrdio je u Beču da je Erika samo vršila dužnost čuvara, da nikoga nije poslala u smrt, ponajmanje svojom odlukom, da je zaista spasila tri logoraša. Na osnovu ovih saznanja, mudri Vizental je i smogao snage da Eriku predloži jevrejskoj zajednici za posebno priznanje, odlikovanje i nagradu. Alfred Melarmed i Erika postali su ugledni austrijski građani;  osnovali su  svoju kompaniju, stekli veliko bogatstvo i ostali trajno u Beču.

Ipak, mnogi nekadašnji prijatelji i poznanici, okrenuli su leđa Alfredu zato što se oženio Erikom, dok su Eriku napustili gotovi svi poznanici i njeni sunarodnici. Bili su to svi oni koji nisu mogli shvatiti da je njihova ljubav pobijedila zablude utisnute odgojem, školovanjem i patriotski intoniranom propagandom; da su čovječnost, plemenitost, hrabrost i požrtvovanost koje je Erika pokazala spasivši trojicu Jevreja logoraša i izloživši se sama sigurnoj smrti u slučaju da budu uhvaćeni, od nje načinile istinskog heroja, čiji je podvig zapravo veći od podviga vojnika koji su kasnije ušli u koncentracioni logor i oslobodili preostale žive zatvorenike!

Zaposlen u MUP-u, policijski inspektor Slobodan Pejović je dobio profesionalno naređenje da privede precizno opisanu grupu ljudi. Vaspitan i školovan u duhu potpunog povjerenja u narodnu vlast, angažovan u službi zasnovanoj na bezuslovnoj poslušnosti, morao je biti uvjeren da je naređenje u skladu sa zakonom i u najboljem interesu njegove zemlje! Nađite vi sada meni čovjeka koji bi u takvim okolnostima, shvativši da je naređenje zapravo zločinački akt koji uhapšene vodi ravno u smrt, i to bez bilo kakve njihove krivice, imao smjelosti da nekoga od privedenih spasi!? I da tako sebe kompromituje i u očima kolega i svih svojih sunarodnika ,,patriota” – za koje će nužno biti izdajnik; ali isto tako i u očima rodbine deportovanih i ubijenih, za koje će ostati jedan od onih koji su njihove najbliže otjerali u smrt!? Niste našli ni jednoga!? Priznajem, i ja ne znam druge osim Erike i Sloba! Erike Njemice koja je spasila Jevreje rizikujući sopstveni život, kada je shvatila laži sopstvenih vođa i naposrednih naredbodavaca! I  Sloba Crnogorca koji je spasio Bošnjake, stavivši na doboš svoju službu, a u torbu svoju glavu, kada je shvatio nečovječne laži vođa svog naroda!

Oboje su ostali bez službe i umalo izgubili glavu, ali su zato, i  Erika i Slobo, spasili svoju dušu i osvjetlali svoj obraz. Erika je dobila i najveću nagradu: ljubav i zahvalnost onoga kog je spasila – dobila je svog Alfreda Melarmeda koji je ostao uz nju čak i protiv onih svojih sunarodnika koji su ga osudili zbog formalne krivnje njegove Erike (bila je stražar u logoru),   a potpuno odrekli i porekli nužno poštovanje za njen suštinski  moralni podvig. A najamnici pravih krivaca, naredbodavaca zločina deportacije Bošnjaka, hoće Slobu da uskrate upravo tu najveću i jedinu pravu nagradu: poštovanje i zahvalnost Bošnjaka, prije svega onih koje je spasio, kao i svih svojih sunarodnika koje je svojim svjedočenjem, uzeo u odbranu i kojima je učinio najveću uslugu! Jer da nije Slobodan Pejović otkrio pravu istinu o sudbini deportiranih Bošnjaka i dao nepobitne dokaze o postojanju naredbe za njihovu deportaciju, izdate sa najvišeg mjesta, i hijerarhijskom logikom provedene preko ministra unutrašnjih poslova, na niže organe policijske službe, o svemu tome danas se ne bi više ni riječ čula! Krivci bi bili amnestirani, izvršitelji bi ostali anonimni, a javnost bi zaboravila na žrtve! Sve je, što se tiče činjenica, odavno sasvim jasno u ovom slučaju.

Kada sam kao mali čitao knjigu Čiča Tomina Koliba, osjetio sam snažnu želju da budem uz te nevine crne stradalnike; kada sam doznao istinu o istrebljivanju cijelih naroda i plemena takozvanih ,,Indijanaca”, zavolio sam ih kao najrođenije; kada  su agresori počeli akciju genocida nad Bošnjacima, nevjerovatno me obradovalo iznenadno, tek tada do pune svijesti dovedeno saznanje da sam ja zaista Bošnjak! Ne dao Bog da budem od onih koji nepravdu čine – izgleda da me je najviše toga strah.

Kada vidim za kakav je uzvišeni moralni čin imao hrabrosti Crnogorac  Slobodan Pejović, a kakva mu se nepravda nanosi ovim napadima i od onih koje je istjerao na čistinu kao prave krivce, i od strane onih kojima je pomogao više nego iko drugi,  iz dna duše poželim da sam jedan od tih Pejovića, Crnogoraca, od kojih je i Slobo Pejović!

izvor: Monitor