Noam Čomski za “Javni Servis Evrope”

Svjetski priznati lingvist i filozof, profesor Noam Chomsky, govori za PublicServiceEurope.com u prvom od dvaju intervjua o međunarodnim odnosima, geopolitici, Arapskom proljeću i finansijskoj krizi koja je zahvatila Evropu i Ameriku. Intervju prenosimo u cijelosti:
“Politika Bushove administracije uključivala je otmice osumnjičenika i njihovo odvođenje u tajne zatvore gdje, kao što znamo, nisu s njima baš lijepo postupali. Ali Obamina administracija dovela je tu politiku do eskalacije: ne otimaju ih, već ih ubijaju”

U prošlosti ste bili vodeći kritičar vanjske politike Sjedinjenih Država – kako gledate na djelovanje Baracka Obame kao predsjednika otkako je preuzeo dužnost, znam da ste kritizirali misiju s ciljem ubojstva Osame bin Ladena?

Postojao je princip u angloameričkom pravu koji se zvao pretpostavka nevinosti dok se na sudu ne dokaže krivnja. Kada je osumnjičenik uhićen i može bez poteškoća biti doveden na suđenje, ubiti ga je naprosto zločin. Uzgred, i invazija na Pakistan bila je kršenje međunarodnog zakona.

Je li moguće naći ikakvo moralno opravdanje za udare CIA-inih bespilotnih letjelica u zemljama poput Jemena i Pakistana, koji su se navodno dogodili za vrijeme Obamima upravljanja Bijelom kućom?

Nema opravdanja za ciljano umorstvo. Neke su se stvari događale i prije, pod vlašću zadnjeg predsjednika, ali Obamina administracija proširila je prijašnje postupke u globalnu ubilačku kampanju usmjerenu na ljude osumnjičene za poticanje drugih na izvršenje onoga što SAD zovu terorističkim činom. Što su ti takozvani „teroristički činovi” također je vrlo ozbiljno pitanje – najblaže rečeno. Uzmimo za primjer slučaj iz Guantanamo Baya – 15-godišnji dječak optužen je da je uzeo pušku kako bi obranio svoje selo u Afganistanu kada su ga napali američki vojnici. Optužen je za terorizam i poslan u Guantanamo na ukupno osam godina. Nakon osam godina zatočeništva, a nije tajna što se tamo događa, priznao je krivnju i bio osuđen na još osam godina zatvora. To je terorizam, 15-godišnji dječak koji brani svoje selo od terorizma?

Znači li to da smatrate da je Obamin vanjskopolitički pristup bio gori od onog Georgea W. Busha – u određenim područjima?

U kontekstu državnog terora, a upravo tako bih to nazvao, moram reći da jest – a to su već istaknuli i vojni analitičari. Politika Bushove administracije uključivala je otmice osumnjičenika i njihovo odvođenje u tajne zatvore gdje, kao što znamo, nisu s njima baš lijepo postupali. Ali Obamina administracija dovela je tu politiku do eskalacije: ne otimaju ih, već ih ubijaju. Upamtite, to su osumnjičenici – čak i u slučaju Osame bin Ladena. Vjerojatno je on uistinu planirao i organizirao napade 11. rujna, ali vjerojatno i dokazano su dvije različite stvari. Vrijedi se prisjetiti da je osam mjeseci nakon napada, u travnju 2002., šef FBI-ja u svojoj najopširnijoj izjavi za tisak jedino bio u stanju reći da oni vjeruju kako je zavjeru skovao bin Laden u Afganistanu, ali je ona provedena u djelo u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Njemačkoj i SAD-u. Otada nije predočen ni jedan čvrsti dokaz, barem ne javno. Vladino povjerenstvo za 11. rujna imalo je mnogo materijala koji se sastojao od razumski prihvatljivih indicija, ali upitno je bi li se išta od toga održalo na nezavisnom sudu. Dokaze koje su imali predočila im je vlada na osnovi ispitivanja osumnjičenika pod vrlo okrutnim uvjetima, kao što znamo. Vrlo je malo vjerojatno da bi nezavisni tribunal ozbiljno razmotrio takve dokaze.

Kako gledate na sukob u Libiji – jesu li zapadne sile, osobito Europa, s pravom intervenirale?

Tri tradicionalne imperijalne sile – Britanija, Francuska i SAD – sudjelovale su na strani pobunjenika u građanskom ratu koji nije imao veze s rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Je li imperijalni trijumvirat prikladno reagirao? Mislim da je to pitanje o kojem treba raspravljati. To u svakom slučaju nije bio popularan potez u međunarodnim razmjerima. Hoću reći, to se zove međunarodna zajednica, no većina se svijeta tome protivila. Libija je afrička zemlja i Afrička unija pozivala je na pregovore i diplomaciju, što nije uvaženo. Brazil, Rusija, Indija i Kina – zemlje BRIK-a – u to su vrijeme održale konferenciju u Kini i također su objavile proglas kojim pozivaju na diplomaciju i pregovore. Čak je i Turska u početku reagirala mlako, Egipat ih nije podržao, a ni u arapskom svijetu praktički nije bilo nikakve podrške.

Pravo je pitanje – je li nalog da se zaštite civili mogao biti izvršen kroz diplomaciju? Libija je izrazito plemensko društvo i ima mnogo međuplemenskih sukoba, tko zna što će iz svega toga ispasti. Prijelazna vlada već je naglasila da će se strogo pridržavati šerijatskih zakona, uskratiti prava ženama i tako dalje. Vrlo malo ljudi u zapadnom svijetu razumije išta od ovoga. S druge strane, ogromnu je potporu dobilo zbacivanje Gadafija – koji je bio strašan razbojnik.

Predviđate li proširenje i produbljenje Arapskog proljeća kako vrijeme prolazi i pobunjenici u Siriji i Iranu bivaju ohrabreni postignućima nekoć potlačenih građana Libije?

Iran je druga priča – surov režim, ali posve drugačije okolnosti. U Siriji je ekstremno ružna situacija koja se srozava u nasilni građanski rat. Nitko nije predložio razumnu politiku koja bi s time izašla na kraj. U velikim dijelovima arapskog svijeta, prodemokratski ustanci bili su vrlo brzo ugušeni. U Saudijskoj Arabiji, najekstremnije radikalnoj islamističkoj državi i najbližem savezniku SAD-a i Britanije, javili su se blagi pokušaji prosvjeda koji su brzo ugušeni – toliko učinkovito da su se ljudi bojali ponovo izaći na ulice. Isto vrijedi i za Kuvajt i cijelu tu regiju – regiju nafte. U Bahreinu, prosvjedi su isprva bili tolerirani sve dok uz pomoć napadačke sile predvođene Saudijcima nisu nasilno ugušeni na vrlo ružne načine, poput invazije na bolnicu i napada na pacijente i liječnike.

U Egiptu i Tunisu došlo je do značajnog napretka, no on je ograničen. U Egiptu, vojska nije pokazala namjeru da olabavi svoj nadzor nad društvom – doduše, zemlja sada ima slobodan tisak, a i radnički se pokret bio u stanju organizirati i djelovati samostalno. Tunis također ima povijest radničkog aktivizma. I tako je napredak prema demokraciji i slobodi prilično blisko povezan s usponom dugotrajnog vojničkog aktivizma. To ne bi trebalo iznenaditi zapadnjake jer se upravo to dogodilo i na zapadu.

Kako vidite odvijanje geopolitičkih procesa u nadolazećim desetljećima s usponom BRIK-a, narušavanjem stabilnosti na Srednjem Istoku i sumrakom zapada?

SAD i Europa imaju donekle različite probleme. Europa se suočava s prilično ozbiljnim financijskim problemima, to nije tajna, čiji se korijeni dijelom mogu pronaći u razmjerno humanom pristupu integraciji siromašnijih zemalja s bogatijim nacijama. Prije nego što je uspostavljena Europska unija i u nju dovedene siromašnije zemlje poput Grčke, Portugala i Španjolske, bilo je nastojanja da se smanje oštre razlike između bogatih i naprednih zemalja i onih siromašnijih – kako se sjevernoeuropski radnici ne bi morali suočavati s konkurencijom u obliku osiromašene i izrabljene radničke klase s juga. Kompenzacijsko financiranje i druge mjere nisu, dakako, uklonile jaz, ali su ga dovoljno smanjile da siromašnije zemlje mogu ući bez izrazito nepovoljnih učinaka na bogate sjevernjake.

Europa sada plaća cijenu svog razmjerno humanog pristupa i svog neuspjeha da se izbori s nekim vrlo ozbiljnim problemima poput izuzetne neovisnosti Europske središnje banke i njezine religiozne posvećenosti antiinflacijskoj politici – koju ne treba slijediti u doba nazadovanja i depresije. Europa bi trebala činiti suprotno poput SAD-a, gdje je politika nešto realističnija.

Što mislite, koju će ulogu Europa i SAD igrati u novom svjetskom poretku – potencijalno, s osvrtom na multipolarnost radije nego na zapadnjačku hegemoniju?

Europa i SAD još su uvijek golem dio globalne ekonomije, u to nema sumnje. Ako se Europa dovede u red, a mislim da će morati promijeniti svoju gospodarsku politiku, ona ima mogućnosti. Ono što Europi sada treba nije program štednje, već stimulativni paket kako bi se obnovio rast, što bi omogućilo da se tijekom tog procesa riješi problem dugova. Isto vrijedi i za SAD. Obje regije imaju dovoljno novca za programe stimuliranja. To bi moglo povećati dug, ali to je daleko dugoročniji problem. U našim društvima ima obilje bogatstva; pitanje je samo kako će se ono iskoristiti.

Ono što se naziva propašću zapada zajednička je tema u svoj literaturi koja se bavi međunarodnim odnosima, a nužan je zaključak da se globalna moć ponovo premješta u ruke sila u usponu – Indije i Kine. Taj argument nije uvjerljiv; gospodarski rast Kine bio je na više načina spektakularan, ali to su vrlo siromašne zemlje. Dohodak po glavi stanovnika je znatno niži nego na zapadu, a tu su i ogromni unutarnji problemi. Kina, koja se smatra glavnim pogonskim strojem ekonomije, danas je uglavnom postrojenje za montažu. Ako točno izračunate američki trgovinski deficit s Kinom u smislu dodane vrijednosti, vidjet ćete da je broj u padu za oko 25%, a otprilike se za istu vrijednost povećava s Japanom, Tajvanom i Korejom. Razlog je taj što dijelovi, komponente i visoka tehnologija pristižu u Kinu iz rubnih, više industrijaliziranih društava kao i iz SAD-a i Europe – a Kina ih samo montira. Ako kupite iPad ili nešto na čemu piše „izvezeno iz Kine”, vrlo mali dio dodane vrijednosti potječe iz Kine.

Kina će se zasigurno kasnije uspeti po ljestvici tehnologije, ali uspon je težak, a zemlja ima vrlo ozbiljne unutarnje probleme uključujući demografski. Kinesko razdoblje rasta povezano je s velikim porastom broja radnika u dvadesetim i tridesetim godinama, ali to se mijenja – dijelom zbog politike jednog djeteta. Ono što slijedi je pad populacije radne dobi i porast starije populacije. Kinezi će nesumnjivo rasti, kao i njihova važnost, no Indija je još siromašnija s milijunima ljudi koji žive u bijedi. Svijet postaje sve raznolikiji i nailazi stoljeće različitosti. S usponom BRIK-a dolazi raspršenje moći. Što se tiče američkog propadanja, ono je započelo 1940-ih. SAD su dosegle vrhunac svoje moći 1945., kada su doslovno držale u rukama polovicu svjetskog bogatstva i proizvodnje – nikad u povijesti nije viđeno išta slično. Vrlo su brzo počele propadati, a 1949. se dogodio tzv. „gubitak Kine”. Uzeli smo zdravo za gotovo da posjedujemo svijet, da smo njegovi vlasnici. Vrlo brzo uslijedio je „gubitak jugoistočne Azije”. Zato je došlo do kineskih ratova i udara u Indoneziji.

U posljednjem smo desetljeću svjedočili onome što se naziva „gubitkom Južne Amerike”. Južna Amerika počela se kretati prema neovisnosti i integraciji te su SAD izbačene iz svake tamošnje vojne baze. A tu je i stvaranje unija u Latinskoj Americi, Južnoj Americi, Africi i na Bliskom Istoku. U Kini je to Šangajska organizacija za suradnju koja uključuje zemlje srednje Azije dok su Rusija, Indija i Pakistan promatrači. SAD su isključene, a zasad se radi o međunarodnoj organizaciji zasnovanoj na energiji i gospodarstvu. Ipak, to je još jedan dio te diverzifikacije moći u svijetu.

Američki pad je do izvjesne mjere samonametnut. Zapadne su ekonomije od 1970-ih načinile snažan zaokret. Kroz cijelu povijest težnja je bila na rastu i optimizmu. To se promijenilo 1970-ih, kada se ekonomija preusmjerila na financijalizaciju i preseljenje proizvodnih pogona zbog smanjene rate profita od proizvodnje. Uslijedila je vrlo visoka koncentracija bogatstva – uglavnom u sićušnom dijelu financijskog sektora – te stagnacija i propast većeg dijela populacije. Danas imate slogane „99% i 1%”. Brojevi nisu posve točni, no opća slika jest. Situacija je vrlo ozbiljna jer je dovela do spektakularnog bogatstva u vrlo malom broju džepova – iako je to vrlo štetno za sve upletene zemlje. Prosvjedi koje u ovom trenutku vidimo širom svijeta još su jedan simptom toga.

Noam Chomsky je profesor lingvistike na Massachusetts Institute of Technology u SAD-u. Autor je više od stotine knjiga, uključujući „Current Issues in Linguistic Theory”.

izvor: PublicServiceEurope.com / nacional.hr

Prevela: Diana Robaš