Filip Kovačević: Narkoza za lobotomiju

A u Crnoj Gori, ma koliko se režimski zvaničnici, uključujući kompletne (i rezervne) sastave pojedinih “institucija”, trudili da ih kooptiraju, omalovaže, ucijene i preplaše, ima ih. IMA NAS, kako glasi jedan od slogana crnogorskog otpora.

izvor: vijesti.me, piše: Filip Kovačević

Da je premijer Igor Lukšić izdanak iste autoritarne matrice koja je proizvela i njegovog partijskog nadređenog Mila Đukanovića, između ostalog, pokazuje i tvrdnja koju je iznio u okviru nedavnog predavanja u Atlantskom savjetu u Vašingtonu.

Kako prenosi novinar “Vijesti” Samir Kajošević, Lukšić je tom prilikom izjavio da “treba da shvatimo da neke odluke dobre za zemlju moramo donijeti čak iako ih većina građana ne razumije.” Ova izvorno fašistička teza da većina mora da bude poslušno, neznaveno roblje maloj grupi izabranih koji znaju što je “dobro” za državu ne treba da čudi jer nije ništa novo za crnogorske režimske vlastodršce. Lukšićev mentor i prethodnik Đukanović je znao da eksplicitno pokazuje svoj prezir prema crnogorskim građanima i građankama, nazivajući ih “vrlo sebičnim” i “punim zavisti”. Ustvari, vjerovanje da svi ljudi nisu stvoreni jednakim i da stoga svi ne treba da imaju istovjetnu zaštitu života, slobode i svojine predstavlja lajtmotiv dvodecenijske vladavine DPS-a.

Premijer Lukšić je puki nastavljač ovakve tradicije nedemokratske vladavine. Tim povodom bio je u pravu poznati Đukanovićev američki lobista kada je rekao da je Lukšić mlad po godinama, ali “star po iskustvu”. Da, iskustvu čizme fašizma.

Sudeći po potezima Lukšićeve vlade i DPSovskih institucija, “dobro za zemlju” je kompletno pranje Đukanovićeve ratne biografije i apsolutno negiranje zločina koji su počinjeni ranih devedesetih u periodu kada je on bio premijer, uz neprekidni progon i šikaniranje svih koji istrajavaju na nezaboravu prava i pravde.

Iz Lukšićevih izjava jasno se vidi da se, po njegovom “prosvijećenom” mišljenju, ni ratni zločini ni šverc ni pljačkaška privatizacija nisu dogodili (“iako većina građana to ne razumije”). Prošlost je za Lukšića zatvorena priča, pa insistira na okretanju prema budućnosti punom parom, na sveopštu radost korumpiranih i u kriminal ogrezlih domaćih i inostranih partnera.

U Evropu, dakle, kao (tek) od majke rođeni. A svi stariji od dvadeset – jer je prije tačno dvadeset godina, u oktobru 1991. godine, izvršena ratna agresija na dubrovačko područje – na režimsku lobotomiju.

Tada je, kako je napisao novinar “Monitora”, Veseljko Koprivica, “sve bilo meta,” a sada su meta oni koji traže da se odgovorni za tadašnje mete, tj. opsežna razaranja, deportacije i ubistva, zasluženo i po evropskim standardima, osude i kazne. Jasno je to: što bi bio fašizam, a da nema nekoga za odstrel?

Iz fotelje nesmjenjive vlade ili sa narandžaste katedre, možda Lukšiću izgleda da će režimska lobotomija biti lagan i “svrsishodan” poduhvat (kao što se i Đukanoviću onomad činio napad na Dubrovnik), da neće biti teško protagoniste ratova i pljački oblikovati u samoprijegorne heroje, očeve crnogorske nacije i međunarodno priznate borce za ljudska prava i slobode, te da će državna propaganda uspjeti da, zajedno sa žrtvama, zakopa i istinu.

Jer, kako neumorno obavještavaju saradnici sa terena, opozicija je razjedinjena, ulični protesti malobrojni i rijetko posjećeni, “intelektualci”, kao i raznorazne medalje, povelje i priznanja, na prodaju.

Pa zar zbilja u “našoj” Crnoj Gori da postoji ikakva snaga neprihvatanja i otpora postojećem? – pita se Lukšić i zijeva, zatim trepće očima (kao Ničeov posljednji čovjek) i mirno spava. I on, i onaj koji mu je odredio da spava đe spava. Samo u ANB-u ne spavaju, zauzeti su magistraturama, da ih ne preteknu u znanjima i zvanjima ovi iz Uprave policije.

Međutim, spavali su spokojno, a živjeli u lažima i krađi, s potcjenjivanjem gledajući na sve siromašniji narod, i bivši kolega Sanader i koleginica Timošenko, pa im je sada krevet nešto tvrđi i uži od uobičajenog. Spoznali su, među četiri gola zida, da se krivična djela ne isplate i da društvo kad-tad naplati ono što mu se uzme. Naravno, ono društvo u kome snage koje zastupaju demokratske principe i vladavinu prava imaju volju i ideju za djelovanje.

A u Crnoj Gori, ma koliko se režimski zvaničnici, uključujući kompletne (i rezervne) sastave pojedinih “institucija”, trudili da ih kooptiraju, omalovaže, ucijene i preplaše, ima ih. IMA NAS, kako glasi jedan od slogana crnogorskog otpora.

Crnogorski nezavisni civilni sektor, mediji i granski sindikati su danas izvorišta volje za suštinskim političkim promjenama. Nije zbog toga iznenađujuće što je za njih Đukanović sačuvao najolovnije riječi, a Lukšić ih iskušava komisijama i pregovaračkim timovima da pristanu na lobotomiju.

Volja je, međutim, samo jedna strana jednačine, kako je to još u 19. vijeku pokazao njemački filozof Šopenhauer. Drugu stranu predstavlja ideja. Ideja sadržana u programu izgradnje Crne Gore kao demokratske države.

Parlamentarna opozicija može i treba da doprinese razradi ovog programa, ali prije toga i sama mora proći kroz fundamentalne reforme, uključujući i udaljavanje kadrova iz devedesetih. Jer i tim kadrovima savršeno odgovara režimska lobotomija. I oni su po Hrvatskoj i Bosni nalazili svoje mete.

Njihovo djelovanje u opoziciji koči njen demokratski razvoj i rezultira u nizovima izgubljenih izbora, a time i u jačanju bahatosti i surovosti režima prema neistomišljenicima.

Ako je izvjesno da će u bliskom narednom periodu biti združeni parlamentarni i predsjednički izbori, svaki dan je dragocjen za rad na solidarnoj platformi za demokratski iskorak naprijed. Takva plaforma, kredibilna, dostojanstvena i otvorena prema crnogorskim potencijalima, može da zaustavi kontinuirano umrežavanje režima sa evropskim predstavnicima u Crnoj Gori i da privuče evropsku podršku za političku alternativu. Ali do tada valja se oduprijeti lobotomiji. Koliko će ih odbiti Lukšićevu narkozu?