Kao u najkraćem teniskom meču i porazu bez osvojenog gema, tako i Univerzitet Crne Gore gubi sve svoje mečeve. Loš trening, servis ili bekhend, svejedno je. Konkurencija niže asove. Jedan za drugim. Iz godine u godinu. Možda su kriva i nametnuta pravila ove univerzitetske utakmice, pa konkurencija već u startu ima tri brejk lopte. Kada tome dodamo da za svoje predstavnike studenti UCG imaju klasične nesposobnjakoviće, onda konkurencija ima set-meč loptu.
Ošamućenost vodećih ljudi UCG nikako da prestane. Jedan od stubova svakog zdravog društva, državni Univerzitet, propada. Budžet je sve manji, iako je studenata sve više. Rang liste se sramotno šire, tako da npr. neko ko je završio sa dovoljnim, ili da ne pretjerujem, dobrim uspjehom u srednjoj školi, lagano može upisati fakultet, zauzeti svoje mjesto i pratiti predavanja. Bez ikakvog omalovažavanja svih ljudi sa dovoljnim ili dobrim uspjehom, ali mora se priznati, za njih nikada ne bi bilo mjesta na „zdravom“ Univerzitetu. Međutim, kako je ovaj naš već dovoljno izrešetan, nokdaun predstavljaju kriterijumi koje profesori i asistenti sprovode. Isti onaj đak, sada već student sa dovoljnim ili dobrim uspjehom, postaje sasvim solidan student sa prosjekom preko 8,00. Da ne govorimo o „vrlodobrima“ i „odličnima“, oni se međusobno takmiče, ko će imati devetku manje u svom indeksu (ako se tamo i više upisuju ocjene).
Donedavno, na samom početku mog studiranja, to je bilo manje očigledno. Progurala bi se dva-tri takva đaka sa katastrofalnim rezultatima u srednjoj školi unutar rang liste (iako su bili daleko izvan nje). Imali su vezu, naravno. Da nisu, ko zna gdje bi sada bili (da je pravde, bili bi tamo gdje im je i mjesto). Sada su tu gdje jesu – jedni od boljih studenata urušenih univerzitetskih kriterijuma. Debakl. Tuga.
Sve ono što ne treba, brzo i ispliva na našem Univerzitetu. Sve sami sinonimi prosječnog crnogorskog studenta. Ekvivalenti njihovih prethodnika, političkih učitelja. Uzori budućih „akademskih“ građana. Bolesna ambicija bez pokrića, bez osnova. Pravi mali nasljednici. I preko mrtvih bi gazili. Sve što je valjalo je otišlo u inostranstvo, ili je primljeno tamo gdje ih cijene (rijetki su takvi). Ostatak se bori sa vjetrenjačama. Sami protiv svih. Protiv svih malih birokrata učenih u mašineriji postkomunističke vlasti koja zajedljivo krči sebi put ka opstanku. Njihovi vjerni vojnici ih imitiraju, oblače se isto, prate svaki njihov korak i čekaju njihovo tapkanje po ramenu u znak podrške za dobro obavljen posao.
Tromost uprave UCG da uvede inovacije kad su u pitanju sami uslovi studiranja dovela je do toga da će kvalitet ubrzo prevagnuti na stranu konkurencije. Možda tako i treba. Možda je UCG to i zaslužio. Ni zaposleni na UCG nisu učinili ništa više od par peticija i pisama. Pogledajte malo zapadnije, dragi profesori i asistenti. Pogledajte susjede Hrvate i njihova sveučilišta. Obrazovanje ispred svega. Bruka Pravnog fakulteta je bruka čitavog Univerziteta. I neka se smije konkurencija. Opravdano se smije. Sramota je naša. Svih nas.
Manevarski prostor je malen i biće još manji ako pridodamo činjenicu da studenti ne znaju da biraju svoje predstavnike. Bivaju zaneseni megalomanskim izbornim programima pa se na kraju „opamete“. To najbolje znaju studenti fakulteta na kojem studiram. Zato drage kolege, ili razmislite dvaput prije nego izađete na „izbore“, ili ih jednostavno zaobiđite. Ali opet, plašim se da ćemo imati nekog novog Peđu, Raku, Draga ili Milinka… Buduće „intelektualce“, aktuelne organizatore Politijada, Pravnijada i Ekonomijada, koji će pokušati da spasu UCG kada ga ovi aktuelni do tada već unište.
javniservis.me 
druže, odavno je ta nezdrav počela, ali nije kriv onaj loši studenat, no onaj koji je omogućio da sa se loše i odlične ocjene ne kompariraju. Poslodavac/tržište rada je trebalo da ide u korak sa reformama UCG-a, tako da bude značajna razlika između studenata sa prosječnom ocjenom A/B i onih koji su završili sa D/F.