Feral Tribune je poštovanja vrijedan pokojnik

Značajan broj medija, i to onih najmoćnijih, u devedesetim je godinama na najizravniji način pripremao ratne zločine i osiguravao im logistiku. Budući da su se na ovim prostorima dogodile provizorne, a ne dubinske političke promjene, tako su i ti mediji ostali suštinski isti, bez obzira na finiji dizajn i manje uskličnika u naslovima. Dvadesetak sudskih postupaka novinarima i urednicima zbog sudioništva u ratnim zločinima više bi pridonijelo dekontaminaciji scene od desetljeća „političkog rada“ na osvješćivanju i humaniziranju- kaže u intervjuu za BUKU Viktor Ivančić, jedan od osnivača kultnog Feral Tribunea, i jedan od vodećih hrvatskih novinara.

izvor: buka.ba

Gdine Ivančiću, što mislite o trenutnoj krizi u HDZ-u? Je li ona ustvari trenutna i kako ocjenjujete situaciju u Hrvatskoj, trenutno?

U Hrvatskoj se, kao glavna politička aktivnost, već duže vrijeme događa nešto poput udružene simulacije pravne države, samo što taj projekt puca po svim šavovima. HDZ postaje žrtvom svojih obmana, jer sada i tupljem dijelu populacije postaje jasno da „borba protiv kriminala“, kojom koordinira hrvatska vlada, predstavlja tek nastavak kriminalnih aktivnosti i svodi se na zametanje tragova. Vlast je objavila provizorni rat protiv korupcije samo zato da bi sačuvala svoju koruptivnu dušu. Pokazuje se da Ivo Sanader kao rentabilni Pedro više nije dovoljan, koliko god ga demonizirali, jer je on puka naplavina sustava koji je hranio i njegove današnje najžešće progonitelje. Stvarni simbol sistema i vladajuće hipokrizije, međutim, upravo je Jadranka Kosor, koja živi u stanu što je otet od dvojice maloljetnika srpske nacionalnosti, a istovremeno se izdaje za oličenje čestitosti, predvodi protulopovsku kampanju i čak poziva novinare da razgledaju taj stan i uvjere se kako ona ne posjeduje skupe slike i tepihe kao njezin prethodnik. Taj gard je, dakako, moralno nepodnošljiv, ali mora se priznati da jest prilagođen uzusima kolektivnog morala gdje se uobičajeno smatra da otimanje od Srba nije pljačka. Za nevolju, otimalo se i od Hrvata, a ove to dira na drugačiji način, takoreći lično. HDZ-u je u svakom slučaju odzvonilo, barem u ovoj izbornoj turi, a u tom padu neće biti ničega katarzičnog, osim što možemo zaželjeti što raskošnije rasulo. Ono što ovoga trenutka vidim kao najozbiljniji politički problem u Hrvatskoj, to je da garnituru koja će uskoro doći na vlast ne čine reformatori, nego stručnjaci za kozmetiku i marketing.

Neizbježna su pitanja o Feral tribuneu, o čitavom konceptu ViVa LuDeži ( ViVa LuDež- Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović, op. E.P ),   kad se sjetite tog perioda, koji osjećaj prevladava, nostalgija, sjeta? Izdavati tako hrabre novine u ono vrijeme sigurno nije bilo lako..

Osjećam se vrlo dobro u pogledu Feral Tribunea, smatram ga poštovanja vrijednim pokojnikom. Kao buntovni projekt, uglavnom je ostvario ciljeve koje smo njime htjeli postići, a oni nisu bili mali: suprotstaviti se praktički kompletnoj tadašnjoj „stvarnosti“. Danas ga je čak moguće realnije ocijeniti, i to iz perspektive praznine koja je za njim nastala, pošto je „stvarnost“ ostala više-manje ista. S tim da moram napomenuti kako je sam koncept tjednika Feral bio znatno širi od „koncepta Viva Ludež“, makar se to poistovjećivanje čini zgodnim za stvaranje sladunjave mitologije. Satirički segment lista je bio vrlo važan, ali ne i jedini sastojak onoga što je Feral u sebi nosio. Od početka je u projekt bila uključena veća grupa ljudi, koji su u tu avanturu uložili ne samo sve svoje kreativne potencijale, nego i kompletne egzistencije. Banalna predodžba o tri mlada revolveraša koji su ujahali u grad, ušetali u salon i porazbijali inventar, čini mi se simplifikacijom po ukusu ovog vremena, i ispunjava me određenom nelagodom, tim više što se tako na određeni način umanjuju i naše tadašnje „rušilačke“ namjere. S obzirom na te namjere, sam je posao zapravo donosio više zadovoljstva nego muke. Da, bilo je teško izdavati onakve novine u onakvim vremenima, međutim, bilo bi mnogo teže ne izdavati ih.

Iako je Hrvatska doživjela „demokratski“ preporod, mnogi hrvatski novinari su nam priznali da je sad daleko teže biti nezavisan, te da slobodnog novinarstva u Hrvatskoj gotovo pa nema..Kakav je Vaš stav, je li hrvatsko novinarstvo slobodnije danas nego u vrijeme Ferala, u Tuđmanovoj Hrvatskoj?

Mogu se složiti da taj paradoks postoji – dok se sistem na površini sve više kiti „demokratskim“ atributima, snažniji je njegov totalitarni učinak. Sama predstavnička demokracija i slobodno tržište postaju glavna oružja mentalne diktature. U infrastrukturnom smislu situacija je danas „sređenija“: u paukovoj mreži koju su ispleli korporativni izdavači, oglasna industrija, te financijski i politički centri moći, više uglavnom nema ni potrebe da se cenzura uspostavlja direktnim nametanjem, niti da režim pribjegava mjerama otvorene sile. Međutim, to zapravo ništa ne govori o „slobodi hrvatskoga novinarstva“, koje je, generalno uzevši, oduvijek bilo zarobljenik poriva da se nametne kao dobrovoljna posluga, pa je jednako neslobodno danas, kao i u vrijeme Ferala, kao i u doba prije toga. Ako je išta u hrvatskoj novinarskoj tradiciji učinjeno temeljito, onda je to izgradnja i njegovanje mentaliteta kakav priliči domobranskoj pukovniji, gdje će se poštivati autoriteti, slušati naredbe, tiho cviliti o manjku slobode, a kod prve nevolje baciti oružje u žbunje i zbrisati. Bez obzira na karakter sistema, pristajanje na pokornost uvijek je individualni čin, a pošto sistem – koliko god bio neugodan – nije u stanju uspostaviti punu totalitarnu kontrolu, niti će to uskoro biti, uvijek možeš naći prostor gdje ćeš se slobodno izraziti, samo što to nešto košta. Žalopojku o „nemogućnosti slobode“, kada dolazi od samih novinara, tako je ipak bolje razumijevati kao alibi, nego kao činjenični opis stanja. Dok smo pisali za Feral mnogi su nam kolege ispotiha govorili da takvo što ne mogu činiti jer imaju djecu, računajući valjda da mi kod kuće imamo mačke i zečeve, dok danas najčešće govore kako imaju kredite. Novinar s kreditom koji mu visi za vratom u zadnje je doba tipična figura nemoćnog nesretnika u medijskom grotlu. Moguće je, doduše, ovaj posao svesti na puko kruhoborstvo, ali tada treba biti do kraja korektan: zarađivanje za kruh i sloboda u pravilu nemaju ničeg zajedničkog, dapače, obično su suprotstavljeni.

Feral je otvarao mnoge teške afere, od ratnih zločina počinjenih od strane Hrvatske vojske pa sve do korupcijskih afera, vi ste u Feralu prvi objavljivali tekstove o Sanaderovim malverzacijama. Kako Vam se čini aktuelni odnos hrvatskih medija prema Istini, ako se uopšte za njom i traga?

Ako govorimo o srednjostrujaškim masovnim medijima, „istine“ koje oni donose uglavnom imaju pomno odabrani tajming. Kada se radi o ratnim zločinima počinjenim s „naše“ strane, o njima se piše deset-petnaest-dvadeset godina nakon što su se dogodili, a i tada u najvećem broju slučajeva s namjerom relativiziranja ili otvorenog poricanja. Slično je što se tajminga tiče sa Sanaderovim korupcionaškim načinom vladanja: dok je pljačkao državnu blagajnu – i to prilično očigledno – vodeći mediji su ga bezuvjetno podupirali i klesali mu spomenik, a nakon što je izgubio političku moć vade mu crijeva s takvim udarničkim žarom da se pristojnome čovjeku malčice smuči. Što je još gore, čine to u direktnoj suradnji s politiziranim tužilaštvom, postajući produžena ruka organa državne represije. U tom se smislu događa zanimljiv fenomen – da friške dnevne novine, kao najatraktivniji dio svog sadržaja, sve vrijeme zapravo donose historiografsku građu. Mi u novinama, uz napomenu „senzacionalno“, ne čitamo o tome što se događa, nego što se događalo, pa se to onda smućka s novim reagiranjima punim hinjenoga moralizma i prodaje kao patvorena današnjica. Najaktualniji prilozi u medijima su oni koje su mediji godinama sami zatajivali. „Najnovije vijesti“ tako su ustvari najnovije verzije povijesti. Čita li se to iz odgovarajućeg rakursa, riječ je o nekoj vrsti dokumentiranja vlastitog kukavičluka, a to već spada u zonu opscenoga. Govorim, dakako, o onim istinama koje bi mogle uznemiriti. Masovni mediji nemaju problem s faktografijom koja će biti samo intrigantna, no zbiljski uznemirujuće istine radije koriste nakon što ih podvrgnu „sigurnosnoj provjeri“ kroz vremensku distancu. Oni vole biti atraktivni, ali ne žele izazivati nelagodu.

Je li Feral morao propasti?

Nije. Mogli smo pristati na neke kompromise i onda u nekoj formi opstati, ali na takvo što nismo bili spremni. Utoliko gašenje Ferala smatram jednim od naših dobrih poteza.

Pretpostavljam da pratite medije u ostalim ex-Yu državama…Kako Vam se ta slika medija dopada?

Čini mi se da je situacija svugdje dosta slična, jer je središnji prostor zapišan od strane korporacijskih monopola, a ovi su obično snažno povezani s vladajućim oligarhijama. S druge strane, na marginama postoji nekoliko vrlo pristojnih novina i internetskih portala kroz koje je moguće artikulirati otpor. Ne mislim da treba biti malodušan zbog tobože maloga utjecaja tih medija. Utjecaj je općenito dosta nesigurna i teško mjerljiva kategorija, k tome još podložna fikcionalizaciji. Glomazne medijske tvrđave u pravilu su krhkije nego što se žele prikazati. Osim toga, mobiliziraju publiku koja je s jedne strane potpuno neupotrebljiva, a s druge ih čita (gleda, sluša) u ironijskom ključu, pa su medijski stratezi i vodonoše na čudnome poslu stalnoga udvaranja onima koji će ih prezirati. Svakako to nije odnos građen na povjerenju. Kod malih i nezavisnih projekata uspostavlja se sasvim druga vrsta uzajamne lojalnosti, utoliko je riječ i o drugačijoj vrsti utjecaja. Uglavnom, ne spadam među one koji drže da se vodeće masovne medije isplati na bilo koji način „popravljati“, da ih vrijedi „civilizirati“, „privoditi razumu“ ili podsjećati na časnije strane žurnalističke tradicije. Njih treba potkopavati, skupa sa sistemom na kojem su izgrađeni. Treba se boriti za odvajanje novinarstva od moći novca. Sistem će tim napadima vjerojatno odoljeti, ali – ako si danas novinar u ovim zemljama – ne vidim na što bi se drugo moglo korisnije utrošiti vrijeme.

Vi ste dali jedan ogroman doprinos procesu suočavanja sa prošlošću kroz tekstove koje pišete ali ako pogledamo generalnu sliku, i dalje se o zločinima „naših“ šuti, dok se svi uglavnom bave onime što su drugi počinili nama…Zašto mediji biraju liniju manjeg otpora? Zašto je tako teško baviti se zločinima koji smo “Mi” počinili? 

Najjednostavniji odgovor glasio bi – zbog toga što to „mi“ bukvalno jesu oni. Teško je očekivati od ubojice da prizna i osudi zločin, pogotovo ako zbog toga nije sudski odgovarao. A značajan broj medija, i to onih najmoćnijih, u devedesetim je godinama na najizravniji način pripremao ratne zločine i osiguravao im logistiku. Budući da su se na ovim prostorima dogodile provizorne, a ne dubinske političke promjene, tako su i ti mediji ostali suštinski isti, bez obzira na finiji dizajn i manje uskličnika u naslovima. Dvadesetak sudskih postupaka novinarima i urednicima zbog sudioništva u ratnim zločinima više bi pridonijelo dekontaminaciji scene od desetljeća „političkog rada“ na osvješćivanju i humaniziranju. Međutim, mediji u tom pogledu jesu slike stanja u našim društvima, makar im to nije olakotna okolnost, dapače. Poricanje i opravdavanje „naših“ zlodjela i dalje je kolektivna priča, nacionalne ratne mitologije još uvijek su najotporniji tabui.

Kako ocjenjujete trenutne odnose između Hrvatske i Srbije? Posmatrajući aktuelna „prepucavanja“ na relaciji Tadić-Jeremić-Kosor-Josipović čini se kako će međudržavni odnosi biti uvijek „protokolarni“  da tu zapravo istinskih dobrosusjedskih odnosa i nema, volio bi da griješim?

Bojim se da ne griješite. Jednom sam o tome pisao kao o „priručnome ratu“ koji hrvatske i srpske političke elite vade iz aktovki kad god im zatreba za njihove unutrašnje potrebe. Nema sumnje da funkcioniraju u prešutnom dosluhu i da jedni druge ispomažu. Vrlo im je važno da mentalitet ratnog stanja i emocionalnu energiju koja uz to ide zadrže nepotrošenima i u mirnodopskim uvjetima, pa da onda iz tih banki narodnoga bijesa ubiru dividende u lokalnim političkim utakmicama i opstaju na vlasti. Njima treba mir koji će imati formu trajno nedovršenog rata, pa zato svako malo istupaju poput frustriranih vojskovođa, vitlajući imaginarnim brigadama, znajući da takvim napadima jedni drugima zapravo čuvaju leđa. Jadranki Kosor savršeno odgovara da Vuk Jeremić bude zadrti kreten, kao što Vuku Jeremiću savršeno odgovara da Jadranka Kosor bude zadrta budala. Da se ne boje tabloida, vjerojatno bi se poslije svakog insceniranog okršaja negdje tajno sastali i nazdravili čašama šampanjca, kao što su to svojedobno činili Tuđman i Milošević u Karađorđevu, jer se naposljetku i ne radi ni o čemu drugom nego o crpljenju tekovina njihova prvobitnog saveza. Samo što su učinci takvog trovanja itekako realni. Teško je racionalno objasniti zbog čega se taj trivijalni cinizam ne prozre u većoj mjeri. Jer ako predsjednica HDZ-a danas, 2011. godine, na predizbornim mitinzima urla da „nećemo više dobivati naredbe iz Beograda“, onda ona, između ostaloga, otvoreno daje do znanja kako se s njenom politikom možeš saživjeti jedino ako si u odgovarajućoj mjeri glup.  Možda bi čak, kad već s razumom ne stojimo dobro, malo više nacionalne samosvijesti u ovom slučaju bilo od pomoći. U Hrvatskoj nikako da shvate kako je Jadranki Kosor antagonizam prema Srbima potreban još samo zato da zajebe Hrvate.

Kada govorimo o odnosima Hrvatske prema Hrvatima u BiH, kakvi Vam se oni čine, da li postoji politička volja da se hrvatska zvanična politika uopšte bavi Hrvatima u BiH ili je ta tema već odavno passe?

S obzirom na to kako se službena hrvatska politika svih proteklih godina bavila Hrvatima u BiH, mnogo je bolje da takvih odnosa uopće nema. A i načelno govoreći ne vidim naročitih dobrobiti od takvoga tipa angažmana. Osobno mislim da je i ustavno definiranje države kao nacionalne tvorevine izvorište mnogih zala – jer se država proglašava domom jedne nacije, gdje će sve ostale imati podstanarski status – pa je neka državna politika koja bi djelovala „prema vani“ s nacionalnim legitimitetom i aspiracijama samo izvedenica početne nepravde i sebičnosti: one da je i „prema unutra“ pripadnik plemena važniji od građanina. Znam da to u dežurnim okolnostima može zvučati malo nestvarno, ali budući da se ne bavim politikom, već samo o njoj ponekad pišem, nemam razloga biti pragmatičan. Nagledali smo se, uostalom, zabrinutih pragmatika koji, koliko god bili dobronamjerni, na koncu uvijek ucrtavaju torove po geografskim kartama. Smatram da je etnička pripadnost činjenica od zanemarive važnosti i da bi svi društveni odnosi, pogotovo ako podrazumijevaju državnu regulaciju, trebali to imati u vidu. Ne da mi se ni zagovarati ni kritizirati „realistička rješenja“ za išta manje od toga. U svakom slučaju, budući da je aktualna vladajuća politika u Hrvatskoj otvoreno nacionalistička, najzdravije bi bilo da Hrvate u BiH potpuno zanemari, jer im ona ne može koristiti, nego ih samo eksploatirati kao biopolitički resurs.

BiH više od 10 mjeseci nema konstituisanu vlast od opštih izbora. Pratite li ovu trakavicu i kako Vam to izgleda?

Pratim je relativno površno, bez poznavanja nijansi, no iz tog površnog uvida je očigledno da se radi o krahu etnonacionalnih politika. Evidentna je njihova nemoć, pa i potpuna besmislenost, na prostoru koji nije jasno i precizno nacionalno zapišan, a trenutno nema uvjeta da se problem „rješava“ oružjem i silom, što na kraju dovodi do vladavine apsurda. Mogu se samo nadati da će iz traume tog apsurda spomenute opcije izaći s još manje vjerodostojnosti, pošto se stječe dojam, možda varljiv, da su u ovoj fazi građani neusporedivo razumniji od svojih političkih predstavnika.

Ako je BiH Jugoslavija u malom, kako ju često nazivaju, šta možemo očekivati u smislu razvoja međunacionalnih odnosa u njoj?

Ne mislim da bi doživljaj Bosne i Hercegovine kao „Jugoslavije u malom“ za nju trebao biti fatalan, pošto je i Jugoslavija „u velikom“ kroz duži dio svoga trajanja bila sasvim pristojna zemlja, mnogo pristojnija od geopolitičkih kreatura koje su niknule iz njenog groba. Ako se bolje zagledate, svakoj od njih vire vampirski očnjaci. Meni se čini da je problem BiH u tome što bi se ona danas preciznije mogla opisati kao „Bivša Jugoslavija u malom“. Znatan dio unutrašnjih političkih snaga svakako joj to i želi, dakle da se ostvari kao formativni nesporazum i funkcionira kao neka vrsta administrativne aveti. Odatle svi ti paradni napori da koheziju realiziraju utemeljitelji ideologije isključivanja, što je slično kao kad pedofilima date da rukovode dječjim vrtićem. Treba, naravno, promijeniti njih – to jest prevladavajuću političku paradigmu – da bi neki oblik kohezije uopće bio moguć, a aktualnim liderima prepustiti brigu o folklornim društvima. Uz uvažavanje svih osobitosti, multietnički sklad moguće je postići samo tamo gdje se s manje očajništva vodi računa o pizdarijama kao što su nacionalni korijeni. Ne pada mi na pamet prorokovati ili dijeliti recepte, ali smatram da bi, protivno kletvama, preobražaj Bosne i Hercegovine od „Bivše Jugoslavije u malom“ u „Jugoslaviju u malom“ za tu zemlju bio put spasa.

Kada na kraju sve saberemo, imaju li narodi iz bivše Jugoslavije šansu da se, iskreno i bez obaveznih zareza na kraju rečenice, pomire i da spriječe da se neko novo zlo opet ne pojavi na ovim prostorima?

Vjerujem da imaju. Šanse bi bile najveće kada bi pomeli i razjurili postojeće oligarhije na vlasti. Dio njih valjalo bi poslati u zatvore, dio u prisilnu penziju, a dio u vražju mater. Pothvat je nešto zahtjevniji, no nema sumnje da bi se trud isplatio.