Šta je smisao života? Koja je svrha našeg postojanja na zemlji? Ovo su neka od lažnih pitanja religije. Na njih ne treba odgovarati jer su loše formulisana. Ogrešenja o razum ne predstavljaju celovitost religije, ali su njena suština.
izvor: samharris.org / pescanik.net
Juče me je ćerka pitala: „Odakle nam gravitacija?“ Ona ima dve i po godine. Mogao bih mnogo toga da kažem na ovu temu – od čega ona većinu stvari prosto ne bi razumela – ali duboki i iskreni odgovor glasi: „Ne znam.“
Šta bi bilo da sam rekao: „Gravitacija dolazi od Boga“? Jedini cilj toga bio bi da potisnem njenu inteligenciju – i da je naučim da i sama treba da je potiskuje. Šta da sam joj rekao: „Gravitacijom Bog vuče ljude u pakao, gde oni gore u vatri. I ti ćeš tamo zauvekgoreti ako posumnjaš da Bog postoji“? Nijedan hrišćanin ili musliman ne može da navede dobar razlog zašto bih tako nešto – ili nešto moralno ekvivalentno – trebalo da kažem. To bi bilo čisto emocionalno i intelektualno zlostavljanje deteta. Zapravo, bio sam u kontaktu sa hiljadama ljudi koji su na taj način, od trenutka kada su progovorili, zlostavljani zastrašujućim neznanjem i fanatizmom svojih roditelja.
Deset godina je prošlo otkad su mnogi od nas prvi put osetili udar istorije – kada se drugi avion zario u južnu kulu Svetskog trgovinskog centra. Od tog trenutka znali smo da stvari mogu krenuti strahovito naopako u našem svetu – ne zato što život nije fer, ili zato što je moralni napredak nemoguć, već zato što generacije i generacije nas nisu uspele da ukinu zablude naših neukih predaka. Najgore od ovih ideja i dalje žive – i još uvek se nameću deci, u svom najgorem obliku.
Šta je smisao života? Koja je svrha našeg postojanja na zemlji? Ovo su neka od najvećih lažnih pitanja religije. Na njih ne treba da odgovaramo – jer su loše formulisana – ali svejedno možemo živeti svoje odgovore. U najmanju ruku, moramo stvoriti uslove za ljudski napredak u ovom životu – jedinom životu koji nam je garantovan. To znači da ne treba da zastrašujemo decu mislima o paklu, ili da ih trujemo mržnjom prema nevernicima. Svoje sinove ne treba da učimo da žene smatraju svojim budućim vlasništvom, niti da ubeđujemo ćerke da već sada nekome pripadaju. I ne smemo govoriti svojoj deci da je ljudska istorija otpočela čudom i da će se okončati u krvi – možda uskoro, u slavnom obračunu pravednika protiv ostalih. Čovek mora biti religiozan da bi tako strahovito izneverio mlade ljude – da bi ih sludeo strahom, mržnjom i sujeverjem, u doba kada im se um tek formira – a čovek ne može biti ozbiljan hrišćanin, musliman ili Jevrejin, a da to ne čini u određenoj meri.
Takva ogrešenja o razum i saosećanje ne predstavljaju celovitost religije, naravno – ali su njena suština. Što se tiče ostalog – milosrđa, zajedništva, rituala i kontemplativnog života – ne moramo se oslanjati na veru da bismo ih praktikovali. A upravo je jedna od najštetnijih obmana religije insistiranje da je samo pomoću nje to moguće.
Vernici se na ovakve primedbe sablažnjavaju. Refleksno ukazuju na sve dobre stvari učinjene u ime boga i na milione pobožnih ljudi, čak i u konzervativnim muslimanskim društvima, koji nikome ne nanose zlo. I tvrde da ljudi na svakoj mogućoj poziciji u spektru verovanja i neverovanja čine zlodela s vremena na vreme. Sve je to tačno, naravno, i zaista irelevantno. Čistine vere opkoljene su neprohodnom šumom logičkih grešaka.
Šta god još bilo loše u našem svetu, činjenica je da bi neki od najstrašnijih primera ljudskih sukoba i gluposti bili nezamislivi bez religije. A druge ideologije koje navode ljude da se ponašaju čudovišno – staljinizam, fašizam itd – opasne su upravo zato što tolikoliče na religije. Žrtvovanje za Dragog vođu, koliko god bilo sekularno, predstavlja čin kultičkog konformizma i obožavanja. Kad god se ljudska opsesija ovako kanališe, pomalja se drevni temelj na kojem je izgrađena svaka religija. U našem neznanju, strahu i žudnji za drugim, stvarali smo bogove. I neznanje, strah i žudnja držali su nas okovane za njih.
Ono što branitelji religije ne mogu da kažu jeste da je iko ikada poludeo, ili da je neko društvo propalo, jer su ljudi postali previše razumni, intelektualno pošteni ili jer nisu pristali da ih zavede dogmatizam njihovih suseda. Ovaj skeptični stav, proistekao jednako iz brige za ljudsku situaciju koliko i iz radoznalosti, jeste sve što „ateisti“ preporučuju – i tipičan je za praktično svaki intelektualni angažman, osim teologije. Samo na temu boga pametni ljudi još uvek mogu verovati da žanju plodove ljudskog uma, čak i dok ih gaze.
Deset godina je prošlo otkad je jedna grupa uglavnom obrazovanih i dobrostojećih ljudi odlučila da uništi sebe i tri hiljade nedužnih ljudi, da bi otišla u izmišljeni raj. Ovaj problem je oduvek bio dublji nego pretnja od terorizma – i naš beskonačni „rat protiv terorizma“ nije dobar odgovor. Jeste, moramo uništiti Al Kaidu. Ali čovečanstvu predstoji veći projekat – da postane normalno. Ako smo iz 11. septembra izvukli ikakvu pouku, onda je to da moramo pronaći iskrenu utehu u svojoj sposobnosti za ljubav, kreativnost i razumevanje. To je još uvek moguće. I neophodno. Alternative su mračne.
javniservis.me 
Čudno je da se cijelo pozivanje na razum završava sa “jeste, moramo uništiti Al Kaidu”. Mogu zamisliti atmosferu u kojoj se obilježava godišnjica 9/11 kad je Harrisu stalo da se ne zamjeri mejnstrimerima :/
Ne postavljati pitanje: sta je smisao zivota, znaci odricati se mogucnosti da se shvati smisao naseg postojanja, a religija u malim dozama u zivotu ne moze da steti nista vise od ne vjerovanja u nista.
Prije ce biti da su americki devijantni umovi koji ne vjeruju u nista, glavni i jedini odgovorni za unistavanje nevinih ljudi, ne samo u Njujorku, 11/9, nego i na svim drugim mjestima gdje ima nafte i da je nafta i profit od nje, za Ameriku jedina religija kojoj se klanjaju, prije i poslije masakra nad nevinim ljudima, da li krstenim, ili nekrstenim, to ih bas i nije briga.
Da li Haris vjeruje u americke bajke, ne znam, ali znam da iza svake bajke koju ispricaju Amerikanci, ostaju hiljade i hiljade mrtvih koje nije ubila religija, niti bog, (koji ne postoji?), nego americki vojnici koji izvrsavaju naredjenja “uglavnom obrazovanih i dobrostojecih” americkih devijantnih umova.
Ustanovio je da su naše socijalne brige opisi koji su usađeni u nas. Oni nisu nastali iz prirodnog razvoja naše svesti. Pre će biti da je to proizvod kolektivnog uma, emocionalnog haosa, osećanja straha i krivice, želje da se vode drugi ili da se bude vođen.
“Savremeni čovek ne vodi svoje sopstvene bitke. Umesto toga, on je uvučen u tuđe ratove koji nemaju nikakve veze sa duhom. – Armando Torres
Predstave zasnovane na sažaljenju su prevara! Pomoću moći ponavljanja iste ideje ponovo i ponovo, mi smo zamenili izvorni interes ljudskog duha sa jeftinom sentimentalnošću. Postali smo profesionalci u sažaljenju. I šta onda? Da li je to nešto promenilo?” – Armando Torres
Evo ovaj kaze trebaju nam ljubav i razum, a ocito nije ni svjestan da i Biblija i Jevandjelja pozivaju na ljubav, razum, dobrotu i niz drugih iskljucivo dobrih kvalifikacija. To sto je bilo onih koji su izvrtali ove poruke i onih koji ih danas slijede njih ce biti sve vise i vise ako se bude povecavao broj onih sa kojima je lako manipulisati. Hriscanstvo je religija mira i ljubavi i to treba znati prije nego nas neko zavede na kriva tumacenja bilo da su religiozno-kriva ili ateisticno-kriva. Ljudi su u toku zemaljskog zivota izlozeni mnogim uticajima tipa ljubomore, zavisti, mrznje, zelje, necistoce koji ih vrlo lako mogu navesti na pogresna djelovanja. Svi ti uticaji jako lako povucu ljude u kontraproduktivne reakcije koje sa sobom donose nove posljedice. Kopletno apostolsko i prorocko djelovanje koje je sprovodjeno u ime Bozije i u ime Sina Bozijeg Gospoda Isusa Hrista imalo je za cilj da ucini ljude dobrim i ocuva ih od svih ovih izazovima. Ako se malo bolje promisli o svim ovim porukama koje su upucene od strane utemeljitelja Hriscanstva, doci ce se do zakljucka da Bog hoce od nas da budemo dobri i da naucimo da zivimo u medjusobnoj dobroti-ljubavi i miru sa svima, dakle Bog nije neko ko nam lose misli. Sta hvali tome Bogu, nijesu slucajno neki rekli sve i da ga nema kad je ovako trebalo bi ga izmislit. Ove glavne osnove hriscanske religije su danas nazalost potisnute raznoraznim izmisljenim obicajima i krivim tumacenjima koja su preuzela primat. Bez vjere u ovo tesko da ce i jedno drustvo opstati. Najveca kazna za neko drustvo jeste da ga Bog napusti. Razmislite o ovome jer ako Bog nestane iz toga drustav nestace i razum i ljubav i dobrota, jer ih je On donio On ce ih i uzeti shvatili mi to ili ne. Tako, posmatrajte drustva koja ostaju bez Boga, pa cete se lako uvjerit. Sta mislite koliko Boga ima medju nama, pored toliko crkava. Biblija je najveca knjiga na svijetu, ona nije za citanje ona je za istrazivanje i promisljanje.. Do Boga se ne dolazi skrstenih ruku, on hoce da se za njim traga i nagradjuje sve koji krecu u tu potragu. Tek onda se mozemo hvatati pitanja tipa “sta je smisao zivota i kakav je svrha naseg postojanja” valjda nam je svima danas jasno koliko je covjek koplikovan organizam i tesko da je za njegov nastanak zasluzno samo prelamanje suncevih zraka u vodi.
“Izgleda da je u našem umu cela vasiona kao reč Božija: apsolutna i nepromenljiva. U skladu s tim se i ponašamo. Duboko u našem mislima postoji sredstvo za proveru koje nam ne dopušta da prestanemo da istražujemo da li se reč Božija, onakva kakvom je prihvatamo i verujemo da jeste, odnosi na nepromenljiv, mrtav svet. Živi svet, naprotiv, u stanju je neprekidnog kretanja. Menja se. Kruži.”
“udri prije, da ti zao nije”, kao i “bolje se pametno jebat, no uludo postenovat
“- stubovi crnogorske moralne gromade i religiozno-kritickog osvrta na stanje svega i svacega.
Čekajući Spasitelja
By: Babić Ladislav
Već tisućljećima vjernici svih fela (vole se predstavljati kao Čovječanstvo, mada je jasno da ne predstavljaju cjelinu ljudske raznolikosti (ne)vjerovanja) željno očekuju gosta koji nikako da dođe. Pardon; navodno je – barem u kršćanskoj interpretaciji – jednom došao i odmah odmaglio, praćen svim odgovarajućim počastima (trnova kruna, raspelo i ini rekviziti + masa oduševljenih gledatelja), natrag na „onaj svijet“ sa kojega nam se i ukazao. Pogađate, riječ je o Spasitelju. Spasitelju koga i radi čega? Strpljenja molim. Samo polako.
Ideja o navodnom Spasitelju mnogo je starija je od samog kršćanstva. Možemo je pratiti unatrag, od kršćanstva, židovstva i antike do starog Egipta i Perzije (Babilona) daleko u tamu prošlosti. Tamu? Kao da je danas sinula svjetlost! Od čega nas (i zašto) to Spasitelj želi (ili mi barem tako vjerujemo) izbaviti? Navodno, od grijehova kojih smo puni „k'o šipak koštica“. Odmah se potom postavlja nekoliko jednostavnih pitanja:
– zar nas nije već jednom spasio?
– jeli to bilo uzalud?
– očekujemo li da će netko ispraćen tolikim „počastima“ biti toliko blesav (ili mazohist) te svako malo dolaziti na vlastito raspeće?
– odakle nam genijalna ideja da bi nas drugi trebali vaditi iz „dreka“ u koji neprestance neodgovorno upadamo?
– ako to znamo (da smo puni grijehova i da sami upadamo u kal i blato), zašto se sami ne „spasimo“?
Kao što su pitanja jednostavna, takvi su i odgovori. Komplicirana je samo ljudska priroda, nesposobna da ih shvati i sama se pohrve sa problemima koje je sama i stvorila:
– nije baš očito da je itko ikoga spasio
– ako i jeste, očito je to bio sasvim jalov posao
– očito je da savršenstvo – čija je On inkarnacija – ne može biti toliko glupo (inače ne bi bio savršen već samo savršeni glupan), stoga je jasno da niti ne postoji
– očito je da smo nesposobni i nemoćni ponijeti se sa vlastitom naravi (na kratki rok; evolucija inače ublažava stvar), ali imamo golemi potencijal uobrazilje i „brigo moja, pređi na drugoga“ rješenja.
– očito je da se nismo sposobni sami spasiti, zarad straha koji je u nas duboko usađen. Straha, koji ni najhrabriji među nama ni za živu glavu ne bi priznali:
-straha za vlastitu egzistenciju
-straha za obitelj
-straha za radno mjesto
-straha od nosilaca moći u društvu
-straha od boli
Evoluciji je sve jasno. Kao što nižerangirani članovi čopora (krda, jata,…) gledaju, straha i podređenosti radi, pod svaku cijenu izbjeći sukobe i održavati dobre odnose sa alfa-mužjacima, tako je i u ljudskom društvu. Dobro, dobro – čujem vaše proteste – mi imamo alfa-jedinke. Praćene svitom ulizičkih prijatelja (vojska, policija, državne službe,…) koji, rad mrvica što im padaju sa stolova, održavaju red (hm, „štite društveni poredak“: prvo alfe, pa oni, pa rođaci im, a onda svi ostali). Dokaz? Primjeri? Koliko vam srce želi!
– službenica prijavi kriminalne radnje u poduzeću. Ostali, koji to isto vide, uskraćuju joj podršku. Strah!
– svjedok ste ratnih zločina (k tome još, ne daj bože, vlastita čopora). Desetljećima čkomite dok se ne „ohrabrite“ zinuti. Ali ni onda o zločinima tekućeg, vladajućeg režima. Strah!
– ako pak zločinci pripadaju „vašima“, pitanje hoćete li ikada zinuti. Sem da udahnete zrak. Strah!
– uvjeravaju vas kako vam je bolje imamo li 200 superbogatih obitelji koji će brinuti o „bogatsvu nacije“ (a za koje ćete nadničariti). Čak vam se to „čini“ dobrom idejom; dok ne izletite na cestu i ostanete bez ičega. Zbog straha!
– ipak ste se ohrabrili i izašli na prosvjede. Sa hrvatskom (a prije toga – jugoslavenskom) zastavom na čelu. Kakve veze ima zastava sa vašim zahtjevima? Baš nikakve! Ali, strah ima!
– pljačkaju trgovinu ispod vas, razbijaju izlog prodavaonice, siluju ženu, tuku prolaznika,… A vas, sasvim slučajno, ni za lijek. Niste vidjeli. Bili ste zauzeti. Strahom! Ali kad čitate ili pričate o tome, čudom se čudite: zar nitko nije vidio?, zar nitko ništa nije poduzeo?, zar nitko ne želi svjedočiti na sudu?,…
– ne izlazite na proteste protiv članstva u NATO. Štoviše, „uvjereni“ ste – za razliku od alfi koje su vas uvukle, jer bi u protivnom raspisali referendum – da je većina za članstvo. Sem toga, pajkani pendreciraju a mogli bi vas proglasiti i državnim neprijateljem. Strah!
– a kad dođe poziv za mobilizaciju, krotko k'o janjad iz knjige kojom zazivate Spasitelja, odlazite kao topovsko meso na klaonicu izvršiti domoljubnu „dužnost“ ma bili i hiljadu postotni pacifisti. Dapače, usvajate, tumačite i proširujete ponuđene razloge za klanje. Ta oni – alfe, valjda to bolje znaju od vas. Strah!
Nije vam dosta? Ta zar ste, osim što se bojite, još i licemjerni glupani? Očito vam je potreban Spasitelj! Kao svakom slabiću. Kao svakoj kukavici. Kao svakom licemjeru. Kao svakom tko se boji. Kao svakom kime vlada strah! I zato ste ga izmislili. I zato su ga (od vas pametnije alfe) izmislili, i zato vas podržavaju u vašoj iluziji – jer znaju kako obvladavati kukavice. I zato čkomite. I zato klečeplazite. I zato čekate. I zato se molite. Iskreno? Kaj god! Dokazi? Također nebrojeni:
-s obzirom da su u golemoj većini, vjernici su i najbrojniji sudionici klanja raznih vrsta. Širom planete. I „širom“ povijesti.
– najbrojniji su i među narkomanima
– i ubojicama
– i silovateljima
– i pljačkašima
– i prevarantima
– i krivokletnicima
– i ogovarateljima
– i šovinistima
– i…
Oko 90% vas (vjernika) ima u RH (prema popisu stanovništva za koji ste sami dali podatke). Ma nemojte? A u nedavnoj anketi na jednom forumu, čitam:
– 40% anketirani vjeruje (misli?) da Boga nema i da je to dobro
– 25% ih misli da ga nema i da je to loše
– 20% vjeruje da ga ima i da je to dobro
– 15% vjeruje da ga ima i da je to loše
Dakle, 65% vjeruje (misli?) da Boga nema! 90% i 65% – nešto sam pobrkao? Ah, da: ateistički forum, ateistička anketa, ateistička diverzija, agresivni ateizam,…Ili samo obično ljudsko licemjerje? Kakvi su to onda vjernici koji lažu, tuku se siluju, ratuju, ubijaju, licemjerni su, prenemažu se, koji preskaču k'o dresirani konji iz SK u HDZ, koji… Očito im zaista treba Spasitelj. Zato ga (valjda) i čekaju. A paradoks svih paradoksa je da, dok ga oni strpljivo tisućljećima traže i nadaju mu se, On je odavno među njima. Ma ljudi, jel’ to moguće? Zar su toliko slijepi? Zar ga ne bi prepoznali?
– moguće je!
– slijepi su!
– ni prvi put ga nisu prepoznali!
Mada im je nedvosmisleno dao do znanja gdje ga treba tražiti. Zato se i pojavio u obličju u kojem se i dan-danas nalazi među nama. Ljudskom. Da, to ste upravo vi – Spasitelj! Ne vjerujete? Ne prepoznajete se? Čudno, jer jedino vi – ljudska jedinka, svaka ponaosob – ste jedini sposobni preuzeti vlastite grijehe na sebe (a ne tovariti ih na tuđa pleća), pročistiti se, stubokom se promijeniti i zaista se spasiti. Od zabluda, nemorala, jada, licemjerja, zala svih vrsta,… Jedino u vašim rukama je spas vlastite vrste! Što ovaj govori? Glupan! Baljezga! Vrijeđa! U ludnicu s njime! Pa upravo vam odatle i progovaram, iz ludnice zvane Zemlja u kojoj ste vi najbrojniji pacijenti. Zato samo čekajte. Nadajte se, dok vrijeme prolazi a grijesi se gomilaju. I čitajte, prekraćujući vrijeme iščekivanja, „U očekivanju Godoa“ („Waiting for Godot”) od Samuel Beckett-a. Ah , gotovo zaboravih: na engleskom se Bog piše kao – God.
http://www.tacno.net/Novost.aspx?id=10748