piše: Aleksandar Trifunović, izvor: buka.ba
Mljac,mljac…, odzvanjalo je kraljevskom trpezarijom na dvorima Nemanjića. Njegovo veličanstvo je nabadalo komade svježe ubijene divljače, tek skinute sa jednog od ražnjeva, Srebrnom viljuškom. Za to vrijeme, neotkrivenom Amerikom su Indijanci sa oštrim kamenicama trčali za bizonima, dok su im kite, neometane gaćama, mlatarale po butinama.
Ako bi im se posrećilo da životinju uhvate žvakali su je sirovu do dugo u noć.
Poglavica je birao prvi komad mesa a velikom košćurom je mlatio po glavi podanike nezadovoljne podijelom. Pogled ka okeanu mu ničim nije mogao otkriti dvore nadomak sadašnjeg Kraljeva i tanjire na kojim su svjetlucale Srebrne viljuške i Zlatne kašike.
Sa druge strane, iako neometani okeanom, taj reprezentativni pribor nije imao prilike da vidi, ni najveći broj stanovnika prostora tada naseljenog Serbima. Tadašnja elita je dijelove kulture koja je iz Vizantije curila preko dvorova i manastira vrlo malo, skoro nikako, dijelila sa plebsom koji je većinom živio po selima. Mit, tada jedini medij masovne komunikacije, je po zemunicama i niskim kućama spravljenim od blata, prenosio predanja o gozbama i spletkama na dvoru.
Veličinom mita i njegovom usmenom distribucijom direktno se tih dana određivala i usađivala glavna osobina u genima srpskog seljaka – potreba za vođom.Ta osobina je ono što i danas obilježava stanje duha najvećeg broja Srba ma gdje oni živjeli. Vjekovima su se mijenjali obrisi državne politike, položaj i količina teritorije ali su navike ostajale iste.
Evoluirao je jedino protokol i način na koji vođa, vođe, komuniciraju sa podanicima.
Predanja i mitove zamijenila je moćna katodna cijev, podobni novinari i odgovarajuća koreografija.
Puder moćno krije ono što je ostalo od obraza….Mali ekran i mali ljudi u njemu i ispred njega.
u posjedu sam istraživanja koje nam govori da približno dvije trećine stanovnika BiH smatra da je narod bez vođe kao čovjek bez glave, a da lične interese treba obavezno podrediti kolektivnim.
Hm, hm.. rekao bi Blek Stena. Hm, kažem ja.
Pogled na brdoviti Balkan govori da ga čine državice koje ka siromaštvu hrle kao dopingovani sprinter. Nezaposlenost je najčešće agregatno stanje radno sposobnog čovjeka. Korupcija je udomaćeni društveni fenomen a najveći broj mladih ljudi želi otići odavde zauvijek. Prihodi po industrijskim granama su u Bosni značajno manji nego prosječni transferi svjetski poznatih fudbalskih imena…
Moglo bi se ovako do kraja teksta ali se logično postavlja pitanje ko je kriv !?
Naravno da su to masoni, Jevreji, Amerika, Švabe, pederi, Novi svjetski poredak, komunisti, Bin Laden… ali ko još?
Izbjegavamo stvari nazivati pravim imenom iz straha da ne prozovemo sebe. Kao da nas gledaju, namršteni i zabrinuta lica, iz svakog kutka, bojimo se prozvati ih.
Naše vođe.
U govorima svakodnevno predviđaju pobjede, pravdaju neuspjehe i proizvode neprijatelje, dušmane i plaćenike. Zato što vođe kažu tako građansku poslušnost doveli smo do perfidne perfekcije u kojoj je percepcija krivice isključivo rezervisana za onog ko drugačije misli ili je drugačijeg imena i vjere.
Stilizovanim i vještačkim modelima stvarnosti bezobzirna i bezdušna otimačina se, od naših vođa, predstavlja kao demokratija i vladavina prava, kao pravedna privatizacija. Koristeći kriminal, korupciju i nejasan državni koncept te našu lakovjernost, tromost i strah zauzeli su neosvojive busije. Busije sazidane našim nerazmišljanjem i glupošću. Dajući im svoj glas davali smo im i dajemo im svo ovo vrijeme mnogo više. Donirali smo im nepovratno i u bescijenje naše male živote, ulice, gradove, sjećanja.
A bez nas bi naše vođe bile tek nebitne birokrate, nemaštoviti profesori, poluuspješni zemljoradnici, talentovani šoferi, psihijatri ili ljekari… bili bi obični, kao mi sami.
I zašto u svemu ovom priča o indijacima, srebrnim viljuškama i zlatnim kašikama sa početka teksta…..
Baš zato.
javniservis.me 
naravoucenije-indijanci ostaju indijanci.i dalje u rezervat.
Naravno, uvijek je neko drugi kriv. Mi smo vazda najpametniji.
“Postoje tri velike strasti. Alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se mogu izlečiti, od treće nikako. Vlast je najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je. Kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali, koja ga drži. Odvojeni ne predstavljaju ništa, zajedno kao kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična.
Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je lepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna. I ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni brzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo i vežući vlast uz Boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio ako ne postanu smetnja i pretnja drugim moćnicima. Ruše ih uvjek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, izdajom prema vladaru, a nikom to ni na um nepada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast kao noćni leptir na plamen svijeće. Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće.” – Meša Selimović
Neki učitelj je upitao djecaka čiji je otac bio pastir “Reci mi mali… Ako imaš deset ovaca, i ako kojim slučajem jedna od njih skoči u provaliju, koliko će ovaca ostati u životu?”
“Nijedna”, odgovori mali kao zapeta puška.
“Ama o čemu ti to govoriš?”, začudi se učitelj. “Ovo je aritmetički problem. Pazi, imaš deset ovaca, i samo jedna jedina skoči – pa koliko ih onda preostane?”
“Nijedna”, ponovi djecak. “Vi možda znate aritmetiku, ali ne poznajete ovce. One se uvijek kreću u gomili: ako jedna skoči u provaliju, sve će pasti na dno”.