Jedan gol u životu Josipa Katalinskog

Takva Jugoslavija, koja je govorila historijsko “Ne!” i Staljinu i Pink Floydu, svjetska a svoja, slavila je u Frankfurtu one srijede, dok se Solženjicin u crnoj limuzini vozio s aerodroma u Langenbroich i gledao kolone gastarbajterskih Mercedesa sa zastavama. Nikad prije i nikad poslije nismo sami sebi bili veći i važniji, nego te zimske srijede 1974.: zato je, eto, gol Josipa Katalinskog bio najvažniji gol te generacije.

izvor: dnevnik.si/buka.ba, piše: Boris Dežulović

Svaka generacija ima svoj gol. Koji će biti vaš, koji će Slovenija pamtiti?

Hoće li to biti onaj historijski Mileta Ačimoviča u majstorici za Euro 2000. protiv Ševčenkove Ukrajine, lopta što je od 84. minute, pa cijelu vječnost, letjela prema golu Šovkovskog, kao da se Sunce nad Ljubljanom te noći vraćalo sa zapada na istok? Ili pak onaj torpedo Mirana Pavlina tri dana kasnije, koji je poput kakve nove černobilske katastrofe okovao u led Olimpijski stadion, grad Kijev i cijelu Ukrajinu?

Je li vaš onaj povijesni gol Rumunjskoj u Bukureštu, za prvi slovenski Mundijal, koji će Mladenu Rudonji ostati jedini do kraja reprezentativne karijere, u svih šezdeset pet utakmica, valjda da ga lakše pamte i on i cijela generacija? Ili je to onaj slavni gol protiv mrkih Rusa u mariborskom Ljudskom vrtu, kojega pamti svaki Slovenac – dugački centaršut Valtera Birse i mangupski podmetnuta noga Zlatka Dediča, između dva ruska beka, pa u Južnu Afriku?

I kad odu jedan po jedan svi ti heroji – a jebiga, otići će, jer besmrtni su samo u patetičnim muškim pričama – baš će takve, velike i patetične muške priče izlaziti u slovenskim novinama: o igračima koje ćemo pamtiti po povijesnim golovima, onima što su zauvijek označile zajedničku memoriju cijele jedne generacije. Jer svaka ima svoj gol.

Gol moje generacije mogao je, recimo, biti onaj mitski Radanovićev u posljednjoj sekundi utakmice s Bugarskom na Poljudu 1983., kojega pamtimo po Mladenu Deliću i njegovom nezaboravnom “Je li to moguće!?”. Malo tko se danas sjeća da to nije bilo prvo “je li to moguće”: deset godina ranije, protiv Grčke u Pireju, za majstoricu sa Španjolcima i Mundijal u Njemačkoj trebala nam je pobjeda od dva razlike, kad je pet sekundi prije kraja Stanislav Karasi iz gužve pogodio za 4:2, a Vladanko Stojaković – pijan od sreće ili od vinjaka, svejedno – vikao u mikrofon “Da li je to mogućno!?” Mogao je, eto, i to biti gol moje generacije, ali nije. Taj je pao 13. februara 1974. godine u Frankfurtu na rijeci Majni.

Valjda svi naši gastarbajteri iz cijele Njemačke toga su dana bili na Waldstadionu, kao što su svi u Jugoslaviji bili pred televizorom, iščekujući početak prijenosa majstorice protiv Španjolske: samo još jednom, šest godina kasnije, ulice jugoslavenskih gradova bit će puste kao te večeri. Muha se nad Jugoslavijom nije čula kad je u 13. minuti Brane Oblak namjestio loptu uz aut liniju, a odnekud natrčao Iko Buljan i uputio snažan centaršut u šesnaesterac. Ono što se potom dogodilo pamti svatko na Balkanu stariji od četrdeset pet: visoko se na petercu vinuo Josip Katalinski zvani Škija, centarhalf sarajevskog Željezničara, vratar José Ángel Iribar zvani El Chopo kratko je odbio loptu, a Katalinski je u padu desnom nogom zabio pod prečku za 1:0 i Weltmeisterschaft.

Bilo je boljih i većih igrača, bilo je važnijih utakmica i važnijih golova, i onih petom i onih u posljednjim sekundama, ali taj je Škijin odbijanac iz 13. minute ostao, eto, najslavniji gol cijele jedne historije. Vrag će ga znati zašto. A možda i zna. Nikad slučajnosti nisu bez vraga.

Te srijede, dok je pedeset hiljada naših gastarbajtera u svojim bijelim Mercedesima mahalo zastavama i trubilo niz Morfelder Landstrasse prema Waldstadionu, na kraju te ulice, na frankfurtskom aerodromu, pored JAT-ove “karavele” što je čekala završetak utakmice prošao je plavo-bijeli Tupoljev 154 sovjetskog Aeroflota. Kad se dovaljao do najudaljenijeg terminala, jedan je muškarac crvene brade izašao iz aviona i primio ružu od njemačke hostese: bio je to Aleksandar Isajevič Solženjicin, slavni nobelovac i pisac Jednog dana Ivana Denisoviča: te srijede, 13. februara 1974., komunističke vlasti deportirale su ga iz SSSR-a i strpale u avion za Frankfurt.

U tu su se hladnu frankfurtsku srijedu ukrstili naši putevi, i na tom smo raskršću na Morfelder Landstrasse sami sebi bili najveći na svijetu: na ledenim vrhovima hladnog rata, između Nixonovog Vijetnama i Brežnjevljevog Afganistana, između Watergatea i Arhipelaga Gulag, Henryja Kissingera i Ivana Denisoviča, stajali smo mali, ali zajebani, bez viška sumnje u svoju povijesnu važnost. Korni grupa je tih dana na Pjesmi Eurovizije pjevala rock-himnu slobodi i “generaciji iz četrdeset druge”, a izgledala kao Grateful Dead prerušen u Abbu: ponudu da budu predgrupa Pink Floydu na vrhuncu njihove svjetske slave odbili su zbog – Vašeg šlagera sezone!

Takva Jugoslavija, koja je govorila historijsko “Ne!” i Staljinu i Pink Floydu, svjetska a svoja, slavila je u Frankfurtu one srijede, dok se Solženjicin u crnoj limuzini vozio s aerodroma u Langenbroich i gledao kolone gastarbajterskih Mercedesa sa zastavama. Nikad prije i nikad poslije nismo sami sebi bili veći i važniji, nego te zimske srijede 1974.: zato je, eto, gol Josipa Katalinskog bio najvažniji gol te generacije.

Već sljedećeg četvrtka Skupština SFRJ donijet će novi ustav, i to će biti početak kraja. Četiri mjeseca kasnije na istom stadionu odigrat ćemo prvu utakmicu Mundijala, 0:0 s Brazilom, točno s onog istog Škijinog mjesta na travnjaku Waldstadiona Oblak će glavom pogoditi stativu, završit ćemo na koncu osmi i posvađani, i sve će otići u vražju mater. Završit će tamo osamnaest godina kasnije, 5. aprila 1992., kad Sarajevom odjeknu prvi rafali: gorjet će stadion na Grbavici, gdje su te nedjelje trebali igrati Željezničar i beogradski Rad, a dobri Josip Katalinski spašavat će srpske nogometaše i autobusom ih preko Ilidže izvući na sigurno. Samo koji dan kasnije, na toj će mu Ilidži ubiti mlađeg brata.

Prošlog četvrtka tiho je u Sarajevu, na kraju našeg svijeta, umro Josip Katalinski Škija. S ove strane, u slovenskim i hrvatskim novinama izašle su tek kratke crtice, kao kad umiru zaboravljeni američki glumci i sovjetski sekretari. Naše velike i patetične priče strpljivo čekaju svoje junake, velike igrače i njihove historijske golove, one što zauvijek označe zajedničku memoriju cijele jedne generacije. A pamćenje je Škijine generacije prepolovljeno i sakato: ostalo je iza njega tek mutno, maglovito sjećanje na jedno vrijeme, jedan dan u životu kad smo vjerovali da smo najveći, dan kad je niz frankfurtsku Morfelder Landstrasse tekla rijeka raspjevanih, bučnih bijelih Mercedesa i jedan tihi, crni.

Nakon svega, ostane samo jedan takav dan u životu, jedan takav gol. Jedan gol Josipa Katalinskog.

Comments

  1. Strasno dobar tekst! Vjerovatno bi jos samo Bozo Koprivica na ovu temu mogao napisati citav esej…

  2. Bila je i pjesma “oblak, dzajic, katalinski majstori su to istinski, hadziabdic sa buljanom cini bedem pred odbranom, ej maricu ljepotane ti golmanski velikane…”. Citav ep napisao neki samouki narodni pjevac i objavio u nasem lokalnom listu pominjao se miljanic, kubala itd itd.

  3. Koji je moj go, pitam se. Jebi ga, moji su dosli poslije velike Jugoslavije, pa su i radost i znacaj bili manji. Doduse, sjecam se onog Jozicevog iz 1990. protiv Spanije (?), sjecam se i skakanja sa tatom kad smo vodili Njemce iste te godine, prvo 1:0, pa onda i 2:0, da bi nam Njemci pokazali da su Njemci i izvukli remi. Bilo je golova i poslije toga, kvalifikacija kao SRJ u grupi sa Spanijom, one utakmice sa Hrvatskom poslije rata… Ali nema nekog gola da ga ovako zivo pamtim kao Dezulovic Skijin.

    Uzgred samo, pitam se da li je rijec ‘jebiga’, koja se pise zajedno, zvanicno usla u neki od novih pravopisa…

    • perfect stranger says:

      Владимире, мислим да су нас Њемци 1990. разбили 4:1 (иако смо накнадно лако могли да се пласирамо у полуфинале, што би био највећи успјех у историји нашег фудбала), док је ово 2:2 са Њемачком било, чини ми се, 1998. А против Шпаније је 1990. оба гола дао Пикси, а Јозић мислим против Колумбије. Све си побркао :)

      • Upravo tako, mislim – da sam sve pobrkao ;) Inace mi pamcenje ‘trokira’, pogotovo s informacijama ovog tipa. Sad se sjecam bolje – Jozic s Kolumbijom, Piksi protiv Spanije (psovka procitana s usana poslije slobodnog), 4:1 s Njemackom, pa poraz od Argentine, a 1998. s Njemackom 2:2 kao SRJ. Dobro, ‘ajde.

    • Ne znam za 90. ali sam siguran da je 98. na SP u Francuskoj bio rezultat 2:2. Vodili smo 2:0 a onda je Birof u zadnje 10 minuta izjednacio na 2:2. Kasnije smo bili drugi u grupi zbog gore gol razlike (7 bodova i mi i Njemci), a onda ispali od Holandjana, kad nam ga je Davids zavukao u 90. minutu.
      Kasnije, 2000. na EP Holandija nas je dobila 6:1.

  4. perfect stranger says:

    Ја се сјећам да је након изгубљених пенала против Аргентине у четвртфиналу 1990. мајка донијела некакву шећерану воду за оца, брата и мене. То је ваљда била некаква замјена за таблете за смирење :)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d blogeri kao ovaj: