Imaginaran klub

Uostalom, Budućnost se odavno izgubila u brojkama: u nezavisnoj Crnoj Gori, od 2006. godine, promijenila je tri predsjednika, četiri sportska direktora i čak 12 trenera. Od mogućih 10, osvojila je jedan trofej.

izvor: vijesti.me

Fudbalski klub Budućnost je zaista specifična sportska organizacija. Dok stručni štab, na čelu sa Sašom Petrovićem, priprema ekipu za utakmice na evropskoj sceni, a izvršni i sportski direktor prave kombinacije za prelazni rok, po podgoričkim lokalima traže se njihove zamjene.

Od završetka sezone prošlo je već 17 dana, a tzv. bord direktora kluba, koji čine svega pet ljudi, još nije imao vremena, niti je našao za shodno, da se zvanično sastane u prostorijama kluba, napravi analizu, donese kakve-takve zaključke, produži ili raskine saradnju sa ljudima koje je u januaru postavio. Ako se ne računa susret uz kafu, u Njegoševoj…

Očigledno da za tim nema ni potrebe, jer su bord direktora, predsjednik borda direktora, sportski i izvršni direktor, pa i trener Budućnosti, praktično imaginarne pozicije, a Budućnost imaginaran klub.

Jedina funkcija koja zaista postoji je predsjednik Skupštine kluba – Miomir Mugoša. On smjenjuje i postavlja sve – od predsjednika borda direktora do trenera. Ili, ako ne postavlja direktno, mora to da odobri…

A odnedavno, klub je izgleda dobio tek drugu zvaničnu funkciju – sin predsjednika Skupštine.

Javna je tajna da je Mugoša mlađi – Marko – baš nezadovoljan rezultatima i kompletnim stanjem u klubu. Toliko je nezadovoljan da više ne ide na utakmice (baš kao i Varvari!?), a kako ne bi trošio živce i gledao kako mu voljeni klub propada, čini se da je odlučio da preuzme stvar u svoje ruke. Dobro obaviješteni fudbalski krugovi tvrde da je upravo sin predsjednika Skupštine, očigledno kao ovlašćeno lice, razgovarao i sa Nebojšom Vignjevićem, kao potencijalnim kandidatom za trenera, da je on sastavio i listu potencijalnih pojačanja, kao i igrača koji nisu zadovoljili…

Sve to se događa dok Budućnost ima trenera, koji je minule polusezone osvojio pet bodova više od Mogrena, ukazao šansu igračima iz omladinske škole i neke od njih promovisao u nosioce igre, te sportskog direktora, koje je prije samo pola godine postavio još uvijek aktuelni predsjednik Tomislsav Čelebić, a odobrio njegov otac. I to na samo 15-ak dana prije evropskih utakmica.

Mediji možda ponekad imaju i potrebu za senzacionalizmom, posebno u sportu, ali ako se o nečemu piše i govori danima i šuška na svakom koraku – da Čelebić više neće biti predsjednik, a Petrović trener – onda je valjda elementarna profesionalna dužnost saopštiti da to nije istina. Ako nije istina…

Ako jeste istina, onda je isto tako elementarna pristojnost o tome obavijestiti trenera, igrače i direktore, da batale uzaludan posao, jer će, ionako, doći drugi umjesto njih.

Kako god, narednih dana (to “narednih” pod Goricom vrlo širok pojam) Budućnost bi trebala da dobije novog predsjednika. Čini se da su u opticaju tri imena: Blagota Radović, Duško Knežević i Vladan Vučelić. Izabraće se trajno, a možda i privremeno rješenje.

Moguće je da će se sa promjenom predsjednika promijeniti i trener, a ako taj predsjednik bude samo vršilac dužnosti, onda je moguće da će na zimu ili na ljeto, novi predsjednik dovesti novog trenera.

Uostalom, Budućnost se odavno izgubila u brojkama: u nezavisnoj Crnoj Gori, od 2006. godine, promijenila je tri predsjednika, četiri sportska direktora i čak 12 trenera. Od mogućih 10, osvojila je jedan trofej.