Danas u Podgorici

Podgorica, 31. maj 2026.

izvor: Moldova AZI, piše: Dimitrie Jantemir (policijski službenik)

Sletjeli smo u Podgoricu. Dočekao nas je predivan majski dan, što smo nekako i očekivali. Ipak smo došli u malu mediteransku zemlju, i promjena u odnosu na Moldaviju bila je jasno vidljiva. Na aerodromu su nas sačekali predstavnici MUP-a Crne Gore, i ljubazno nas povezli do hotela. Nakon osvježenja i kraćeg odmora, krenuli smo odmah na događaj zbog kojeg smo i došli u ovu studijsku posjetu – gej parada. Da budem iskren, ja i kolega iz našeg ministarstva smo jedva pristali da dođemo ovamo, jer Moldavija je veoma neprijateljski raspoložena prema ovoj populaciji i svi ostali su redom odbili putovanje u Crnu Goru. Mene su odabrali jer govorim lokalni jezik, s obzirom da mi je žena rođena u Srbiji. Ostalu dvojicu putnika (pripadnika MUP-a Moldavije), jedva su uspjeli pronaći. Pa ipak, neko je morao otići, jer u protivnom bi propao projekat koji naše ministarstvo sprovodi u saradnji sa EU, a sve u cilju što skorijeg priključenja Moldavije Uniji. Kada sam ovo objasnio Balši – crnogorskom kolegi koji je bio naš vodič, on je samo odmahnuo rukom i rekao – ma iste smo probleme imali i mi, jedva smo poslali dva čovjeka u Kanadu, da vide gej paradu prvi put u životu, prije 15 godina.

Ulice su bile okićene duginim bojama, i čudilo me je da nema nikakvih tenzija. U redu, znao sam da je Crna Gora još od 2018. dio Evropske Unije, ali opet, kako je moguće da na događaju koji nosi tako veliki rizik, policije nigdje gotovo da nema!!

Dolazak u ulicu Slobode

Hercegovačka ulica

Narednih par sati proveli smo na ulicama u centru Podgorice posmatrajući kolone ljudi koji su se dobro zabavljali i očigledno osjećali srećnim što mogu zajedno sa prijateljima slobodno pokazati ko su i što su, bez straha da će neka grupa divljaka krenuti da se obračunava sa njima.  Iako sam po prirodi veoma tolerantan, i dalje mi ostaje nejasno zašto je baš potrebno paradirati ulicama ovog ili bilo kog drugog grada!

Pitam Balšu da mi pojasni šta je poenta ovog okupljanja. Ja sam imao isto mišljenje kao ti, kaže. Ali, prije desetak godina, od kada se ove parade, ili bolje reći karnevali održavaju, jednostavno sam shvatio da je ovo način da se ljudima pokaže kako biti drugačiji nije bolest, i da treba da naučimo da živimo zajedno. Evo, konkretan primjer je moj brat Ranko. On živi u jednom malom mjestu na sjeveru, veoma je patrijarhalan, i za njega ne da nije bilo govora o ravnopravnosti ove populacije, već ih je mrzio i nije želio da čuje da postoje! E Ranko je, prije osam godina, imao vrlo tešku operaciju pluća, i život mu je visio o koncu. Na svu sreću, uspjeli smo da dodjemo do doktora Draganića, specijalistu za ove stvari, i nakon dvije operacije Ranko se uspio potpuno oporaviti! Da ti ne dužim priču, na TV-u je jedanput bio prenos sa ove parade, i Ranko je vidio doktora Draganića kako sa prijateljima učestvuje u uličnoj priredbi. Odmah me je pozvao telefonom i počeo da priča kako ne može da vjeruje i kako mu se čitav svijet srušio.

Morao sam prekinuti svog crnogorskog kolegu, jer mi nije bilo jasno zašto bi se nečiji “svijet srušio” ako je otkrio za nekog od svojih poznanika da je gej. Tada Balša nastavi s pričom – Ali on je doktor čovječe!!  Shvataš – doktor, a homoseksualac! Brat Ranko (a da budem iskren ni ja) nikada ne bi pomislio da bi jedan doktor, pogotovo ne onaj koji mu je spasio život, mogao da bude gej. Od tada Ranko više ne ispoljava svoju mržnju, jednostavno je naučio da su neki ljudi takvi, i prešao je preko toga.

Kolona prolazi ulicom Slobode

Na trgu ispred Mimija

Tek mi je sad postajalo jasno. Kolega je pokušavao objasniti, kako je većina ljudi u glavi imala sliku homoseksualaca kao neke grupe bolesnika koji su totalno drugačiji, i koji mogu prenijeti svoju zarazu na nas. Očigledno, tek vremenom koje je uslijedilo, i nakon mnogo borbe za jednakost u društvu (kao i mnogo ovakvih paradi) ljudi su počeli polako shvatati da su LGBT osobe i doktori koji spašavaju naše živote, i piloti koji upravljaju avionima, i najbolji drugovi ili drugarice, vjerovatno i neko od bliskih rođaka, može biti i direktori kompanija, sigurno i mnogi od profesora na univerzitetu, a moguće i neki od poslanika ili ministara u Vladi. Objašnjavam Balši da u Moldaviji za sada nemamo oficijelno ni jednog javnog homoseksualca. Većina bar vjeruje u to. U stvari, kad god imamo neke velike probleme, pogotovo ekonomske prirode, naša vlast nam ubaci ove LGBT teme i nastaje medijski haos. Prosto zavidim maloj Crnoj Gori, i njenim pametnim građanima koji su se izdigli iznad ovako trivijalnih, a u nekim zaostalim društvima – „tabu“ tema. Nakon što je „karnevalska povorka“ prošla ulicama, Balša je mene i ostale kolege poveo na ručak u obližnji hotel Crna Gora. Samo što smo se smjestili, uperio je prst ka potpuno suprotnom kraju prostrane sale i tiho rekao – vidiš onog čovjeka što sjedi lijevo od prozora? E, to je naš gradonačelnik izabran prije dvije godine – 2024-te. On je gej, javno je to saopštio, jer nije želio da mu to bude teret tokom izborne kampanje.  Nisam mogao da vjerujem, jer znao sam da su još 2010.te gradonačelnici Berlina, Pariza, San Franciska i mnogih drugih svjetskih metropola bili homoseksualci, ali čak ni sada, nakon toliko godina, djelovalo mi je nestvarno da jedan ovako mali balkanski grad kao Podgorica, može imati takvog čovjeka na svom čelu.  Balša je vidio da sam se pomalo izgubio u mislima, pa mi najprostijim rječnikom odbrusi:

I što s tim? Neki ljudi su gej. Pređimo preko toga.