Religija nije sudbina već izbor

U intervjuu za BUKU, Trninić govori o uticaju religije na politiku i društvo u Bosni i Hercegovini, etičkom aspektu religije i mogućnosti uspostave interreligijskog dijaloga.
Bosna i Hercegovina nije sekularna država. U sekularno uređenom društvu religija je privatna stvar, dok je ona kod nas i te kako prisutna u javnosti, jer vjerske simbole imamo u školama, društvenim i političkim institucijama – kaže u intervjuu za naš portal Duško Trninić sociolog religije na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci.
Duško Trninić je jedan od rijetkih sociologa koji se na našem prostoru bave proučavanjem religije. Prošle godine objavio je knjigu “Religija pred izazovima globalizacije” u kojoj, kako sam naslov govori, prikazuje položaj religije u savremenom društvu.

Religija i religijski poglavari u Bosni i Hercegovini imaju veliki uticaj na politiku i društvo uopšte. Kako se taj uticaj odražava na (normalno) funkcionisanje društva? Da li u sekularnom društvu religija treba imati toliko velik uticaj?

Bosna i Hercegovina nije sekularna država. U sekularno uređenom društvu religija je privatna stvar, dok je ona kod nas i te kako prisutna u javnosti, jer vjerske simbole imamo u školama, društvenim i političkim institucijama. Političari su iskoristili religiju kao važan resurs za funkcionisanje društva, dok, sa druge strane, religijske zajednice koriste politiku zarad svoje vlastite afirmacije. Treba dodati, da je, u sekularno uređenom društvu, sasvim normalno i prihvatljivo da religijske zajednice zauzimaju stav o određenim društvenim pitanjima, ali isto tako treba naglasiti da religijske zajednice ne smiju govoriti o politici jezikom politike.

Kako raditi na uspostavljanju međureligijskog dijaloga kad smo svjedoci razmirica,  nerazumijevanja i odsustva dijaloga među vjerskim konfesijama? Pri tome mislim na obične građane, ali i na najviše strukture vlasti.

Mislim da je nemoguće voditi dijalog između religija, jer se on onda svodi samo na protokol i “slikanje” vjerskih zvaničnika. Zato je bolje govoriti o interreligijskom dijalogu koji se vodi između vjernika, to jest između pripadnika različitih religija ili sa onima koji nisu religiozni. Pretpostavke za jedan takav dijalog su, kao prvo – međuljudski odnosi, to jest povezivanje. Građenje takvih odnosa dovodi do međusobnog uvažavanja i razumijevanja. Kao drugo, svijest učesnika takvog dijaloga o vlastitim i tuđim religijskim i vjerskim slobodama. Ukoliko insistiramo samo na dijalogu koji se vodi “odozgo” između institucija, onda smo osuđeni na život jednih pored drugih, a ne jednih sa drugima.

Iako nas pritišću niske plate i velika stopa nezaposlenosti političari su, a i građani, u istom trenutku spremni da ta pitanja “žrtvuju” u ime etno-nacionalnih i religijskih pitanja koja stavljaju na prvo mjesto. Kako to tumačite?

Ljudima se, uvijek, najlakše manipulisalo kad su u pitanju vjerski ili nacionalni simboli. Političkim elitama nije u cilju da se suočimo sa stvarnim problemima u društvu, kao što su nezaposlenost, siromaštvo, bijeda ili izgradnja demokratskih institucija. Nažalost, još uvijek nam prodaju priču o nacionalnoj ugroženosti i rješavanju “fiktivnih” pitanja u vezi sa nacionalnim i vjerskim identitetom.

Da li, po Vašem mišljenju, vjeronauka treba da bude jedan od predmeta u osnovnim školama, odnosno da li se na taj način vrši religijska indoktrinacija “od malih nogu”? 

Vjeronauci nije mjesto u školi, kao što ni sveštenicima nije mjesto u učionici. Religija je privatna stvar i kao takva treba da se podučava u religijskim zajednicama. Kod nas je vjerska nastava organizovana isključivo kao konfesionalni predmet, što dalje vodi segregaciji onih koji ne pripadaju većinskoj religiji, i diskriminaciji djece čiji roditelji su nereligiozni ili su pripadnici malih vjerskih zajednica i novih religijskih pokreta.

Religiozni ljudi kao jednu od prednosti religije ističu njen etički aspekt. Međutim, etika postoji i izvan religije. Da li taj argument pozivanja na etičnost uvijek stoji?

Religijske zajednice mogu, ukoliko to i žele, odigrati vrlo važnu ulogu u smirivanju napetih situacija i prevazilaženju konflikta. Etička pravila i moralne norme su veoma živi i djelatni u većini religija i, kao takvi, ljudima su bliži nego, recimo, teološki ili doktrinarni spisi. S druge strane, insistiranje na tome kako su jedino religiozni ljudi moralni i da sav moral proizilazi iz religije veoma je opasno, jer moral reguliše odnos između čovjeka i čovjeka, a religija između čovjeka i Boga, znači nečeg nadčulnog. Treba dodati da trenutno u svijetu imamo 16 odsto nereligioznih (ateista, agnostika, sekularnih humanista, antiteista), da li to onda znači da su samo oni odgovorni za sve probleme savremenog svijeta?!

Na neki način religija je kod nas tabu tema. Nema kritike religije i ljudi koji su skriveni pod okriljem crkve. Kao da postoji neki prećutni dogovor da se “ne dira” u religiju i religijske vođe. Kako to komentarišete?

Kod nas je religioznost, prije svega, društveno prihvatljiva stvar koja se koristi više kao privezak, a ne kao obilježje nečijeg privatnog života. Zbog toga su svi oni koji misle drugačije ili možda pripadaju nekim “drugim” vjerskim zajednicama stigmatizovani ili izopšteni iz šire zajednice. Srećom, posljednjih par godina imamo, na nama srodnim jezicima, prevode nekih ključnih knjiga koje se bave tzv. neoprosvjetiteljskom kritikom religije, mislim na Richarda Dawkinsa, Christophera Hitchensa, Daniela Dennetta. A nedavno je i “Društvo ateista Srbije” pokrenulo on-line časopis Veliki prasak.

Vi ste jedan od rijetkih sociologa koji se kod nas bave religijom. Da li naučni pogled na religiju može postati prihvatljiv u javnosti? Možemo li uopšte sagledavati religiju bez vrijednosnih primjesa?

Bilo bi vrlo korisno da u obrazovnom sistemu imamo predmet koji će tretirati religiju iz nekonfesionalnog ugla. Treba naučiti djecu da oko njih postoje različiti vjerski diskursi, kao i to da religija nije “sudbina” već “izbor”.