Prvo EU, pa onda demokratija?

Lukšićev odlazak sa mjesta premijera značio bi korak nazad za Crnu Goru, sunovrat u stare svađe i podjele, usporavanje integracija i izlaska iz krize.
Zato on ne treba da ide, pod uslovom da ne dozvoli ono što prijateljima i saradnicima tvrdi da neće – da postane bilo čija krpa. Ako to dozvoli onda je svejedno.

izvor: Vijesti, Stav redakcije (Originalni naslov: Meta)

Najveća meta u „vrućem“ isforsiranom sporu oko crkve na Svetom Stefanu je premijer Igor Lukšić. I najveću štetu od tinjajućeg sukoba u DPS-u trenutno trpi on.

Dio krivice snosi sam premijer jer je Vlada donijela odluku da faktički sruši nelegalnu gradnju a potom odustala od toga – bilo pod pritiskom ili iz želje da spriječi sukobe građana sa naoružanom policijom. To govori ili da je upao u već pripremljenu zamku ili da nije dobro pripremio teren za prvobitnu odluku, pa su stvari izmakle kontroli.

Svi drugi akteri – dio DPS-a na čelu sa bivšim premijerom, potpredsjednici stranke, koalicioni partner i Srpska pravoslavna crkva – imaju različite sopstvene interese koji su se poklopili na Lukšićevom terenu, vladavini prava, koje na površini u ovom slučaju može izgledati suštinsko. Međutim, od toga je trenutno važniji drugi ulog – politička sudbina premijera i brzina ispunjavanja evropskih obaveza Crne Gore i njene integracije u EU.

Da li dijelu DPS-a i Đukanoviću smeta to što je Lukšić uspio da za kratko vrijeme stvori pozitivnu atmosferu u državi, uključivanjem u proces donošenja odluka onih slojeva društva koje je ovaj prvi progonio i javno nazivao državnim neprijateljima? Ili smeta što zato što više nema onoliko tenzija i sukoba oko „suštinskih“ identitetskih pitanja i „ugroženosti“ države, pa se pažnja javnosti usmjerava na „nebitne“ stvari, poput onih kako i od čega živimo i kako što prije kriminalce na visokom nivou poslati tamo gdje im je mjesto?

Ili je nervoza porasla zbog javne podrške sa visokih inostranih adresa čovjeku evropskih manira i razmišljanja koji polako počinje da ostvaruje ono što priča? Pa je bolje potkresati mu krila sada, staviti mu do znanja ko se ovdje pita, prije nego postane popularniji i uticajniji i u stranci i van nje i možda na kraju dobije datum pregovora za ulazak u EU, kada bi takva operacija bila znatno teža?

Vođe djelova DPS-a koji su ga na sastanku užeg vrha partije podržali u odluci da ne ruši na mjestu gdje je bio hram uoči Uskrsa i time izbjegne dalje tenzije i sukob građana sa policijom, imaju i interes da pripomognu kvarenju premijerovih odnosa sa šefom stranke, zbog svojih pozicija u eventualnom budućem partijskom obračunu.

Krivokapić, kome nikad nije palo na pamet da njegovi ministri napuste sjednicu Đukanovićeve vlade i javno ga ponizi porukom da će mu poslati pomoćnike iako je za to bilo puno prilika, ovog puta je poslužio za egzekuciju pokušaja disciplinovanja Lukšića. Time istovremeno pred svojim pristalicama čuva imidž ekskluzivnog čuvara crnogorskog identiteta i antiratne zasluge – prostor u koji mu ulazi Lukšić, bez tereta prošlosti i zagrižene isključivosti. Ili Krivokapić priprema teren za buduće sporove oko gradonačelnika Podgorice, direktora policije, energetike i drugih pitanja, pa ako trgovina na bude moguća i za moguće napuštanje koalicija na raznim nivoima?

Interes Srpske pravoslavne crkve je jedino da kao i dosad sačuva svoju „vladavinu prava“, u kojoj državni zakoni nema šta da traže jer je, bože moj, crkva odvojena od države.

Ova priča neće se sigurno završiti jučerašnjim zaključcima Vlade, koji je trebalo da budu doneseni umjesto prvobitne odluke o rušenju. Čak i ako se ministri SDP-a vrate kada se sruše nelegalni zidovi, požar će biti samo lokalizovan i pod kontrolom Đukanovića.

Lukšićev odlazak sa mjesta premijera značio bi korak nazad za Crnu Goru, sunovrat u stare svađe i podjele, usporavanje integracija i izlaska iz krize.

Zato on ne treba da ide, pod uslovom da ne dozvoli ono što prijateljima i saradnicima tvrdi da neće – da postane bilo čija krpa. Ako to dozvoli onda je svejedno.