Upala misli i kriza dijaloga

izvor: dayline.info, piše: Blažo Davidović

Dijalog je geometrija govora, duša i podstrekač mišljenja. Ono što se kod nas javja kao dijalog iskazuje se u formi isključivih stavova i direktiva. Analogno tome, navikli smo da dijalog smatramo svojevrsnom borbom u gladijatorskoj areni, gdje netko mora biti poražen, naša svijest o dijalogu robuje predrasudama i parareligijskim uvjerenjima kako postoje „ objektivni kriteriji „ za varoliziranje stvarnosti oko nas. Problem je i u zabludi da dijalog može biti totalno objektivan, nepogrešiv i konačan. Ako se, dakle, dijalog vodi izvan postojane argumentacije, nema izgleda za uspijeh, ali i nema razloga da se taj i takav dijalog uopće „ vodi „.

Zaboravlja se da kultura dijaloga neminovno zahtijeva kulturu sugovornika, ali i sveukupnu demokratsku svijest, razvijenu i emancipiranu sredinu, te konačno naviku da se provjeri sve relevantno, sve što se naslućuje.
Kod nas je dijalog fintiran, to je paralelni monolog, a njegovo odsustvo najdrastičnije se vidi u uvjetima ekstremnih društvenih kriza. Odnosno, onda kada vlada bezakonje, nasilje i kaos. Balkanski dijalog najbolje, svakako i najduhovitije ocrtan je u čuvenom aforizmu Aleksandra Baljka : „ Sa njim nikakav sporazum nije moguć jer on i ne pokušava da misli kao ja „.
Autentičan dijalog može voditi samo autentična ličnost, slobodan čovjek, u dijalogu bi, zapravo, trebalo da se sretnu dva subjekta, dva slobodna čovjeka i njihova različita mišljenja. Horhe Luis Borhes piše : „ Ono što izlazi iz mene ne iznenađuje me toliko kao i koliko ono što primam od drugoga „. Poništavanje, anuliranje slobodnog, umnog razgovora utemeljenog na iskustvenim percepcijama znači devastaciju dijaloga koji se automatski pretvara u konfontaciju i označavanje jednog subjekta kao državnog, društvenog ili stranačkog neprijatelja.
Kronični nedostatak dijaloga kauzalna je posljedica političkog govora koji je, skoro uvijek, diskriminatorski, taj je govor politička propaganda uzela pod svoje i u zagrljaju sa diktatom prikrivenih interesa oformila nadasve sterilan, bezbojan, nametljiv i izopačeni jezik. Vještinu umnog razgovora stvaraju samo oni koji znaju pitati i odgovarati.
Citirat ćemo ovdje Đuru Šušnjića iz njegove knjige „ Dijalog i tolerancija „ :
„ Razgovor nastaje iz nekog nedostatka u čovjeku : da bi ga ukinuo, potreban je drugi čovjek, koji se od njega razlikuje. Ako smo Ja i Ti posve isti, nama se ništa ne događa. Zato sve što nisam ja, za mene ima osobito značenje, jer se od mene razlikuje. Sve što u životu činimo, u stvari su pokušaji da sebe dopunimo i popunimo, da postanemo cjelovite ličnosti „.
Mislilo se da će tehnološka, telekomunikacijska i informatička revolucija učvrstiti dijalog kao osnovno sredstvo demokracije, ali to se, na žalost, nije dogodilo.