Bezduh!

piše: Dragan Šepelj 

100 godina proslave Osmog marta, kada su žene krenule u proces zaštite svojih ljudskih prava; 20 godina Devetog marta i demonstracija u Beogradu koje su svijetu pokazale da i u Srbiji ne stanuju samo pravoslavni vukodlaci i Dobricine krvopije; 8 godina će 12-og marta, od kada je patriotskim konsenzusom akademika i baraba ubijen Đinđić, “retka zver” na Balkanu koju cijenim i nakon toliko godina od smrti… Svašta se nešto događalo još u ovome martu. NATO agresija na bivšu državu, 27. marta se napravila pobuna protiv jugoslovenskog režima koji je sklopio pakt sa Hitlerom, nemiri i nasilje nad srpskim i manjinskim stanovništvom na Kosovu prije neku godinu su takođe počeli u martu.

Svašta nešto, ovdje – ondje, osim u CG.

Mi hrčemo.

A i međedi se sad bude iz sna.

Naš san je definitivno bajkovit. Niđe kakvoga princa da to prekine. Da zažvalavi ovu “Uspavanu Ljepoticu” kako bi otvorila svoje prelijepe okice i stanje hibernacije zamijenila življenjem punim plućima. Vozimo se u limuzinama, džipovima, krševima, kupuje se u Delti, ide se u bioskop u Delti, predstave i književne večeri se održavaju – pogađate zar ne – u Delti, valjda će se počet i karitade držat u Delti, lakše je da svojta, prijatelji i namjernici svrate.

Karitad crnogorskom duhu bi svakako trebao biti održan tamo. Na vratima da stanu ovi ‘viđeniji’, ‘najbliži’, i kad se ona pokretna savremena vrata otvore, celivanje i rukovanje sa svijetom i polaznicima. Kovčeg sa natpisom: “crnogorski duh” bi išao gore – dolje pokretnim stepenicama. Dolje bi stojala vlast, gore opozicija. Milo stoji ispred, red je, a i nema ko onda ne bi svratio, stio ili ne stio, dobilo bi i na psihološkoj težini, ozbiljnosti svega, muževnosti. Bjelosvjetske žene bi još više trčale u Deltu, ne bi samo naše žene, sestre, majke, tetke, babe… Pored njega Risto, dobili bi pravi izvorni multi(č)etnički skup i sklad suprotnosti.

Mišković je utopio Maxi za miijardu; nakon ovako organizovanog ceremonijala i dokaza da je crnogorskom svijetu Delta sav njihov život; krkanje, krpice, kafa i karitad, Belgijanci će isprčit barem dvije milijarde. 17 posto VAT, plus Brano Gvozdenović (deset posto); skupiće se lijepa svotica .

Šalu u kunetu, osim prelijepog mora i primorja , jezera, brda, planina, nešto kami ravnice i domaćih kobasica, Crna Gora je kad se dođe do humanoida i njihovog učinka jedna prilično nezanimljiva destinacija. Muzička scena, čast izuzecima u ozbiljnoj muzici, je zarobljena u kandžama nekolicine režimskih trubadura (Knezović, Serhatlići…) i svaki pojedinačni pozitivni slučaj koji odstupi od njihovog koncepta je incidentnog sadržaja, nije reper za sagledavanje opšte slike.

Film je tuga, praktično ne postoji; pozorište se koprca, ali služi najviše promociji dvorjana. Ostala umjetnost takođe.

Sport je zagađen maksimalno, a to pokušavaju uraditi i životnoj sredini.

Obrazovanje je u rukama Miga Stijepovića, kao i sport. No comment.

Mediji su dosadni i nazadni. Red politikantstva i osmrtnica uz izvještaje sa molebana i litija te tragikomičnih radničkih skupova na kojima redovno ima više radnika i saradnika ANB-a nego stvarnih štrajkača. Obično štrajkaju glađu, valjda im to nutricionista savjetuje u kuri mršavljenja. Na kraju pišu Milu da im da kakvu crkavicu, što ovaj ponekad i ‘ispoštuje’. Poslije ga glasaju.

Žene crnogorske, kad prođe ovih 100 godina slavlja, i kad se ustanu sa koljena na koja su padale pred Milom i nešto malo Momirom (dok mu nije izašla fotka u kupaćim gaćicama) bi mogle nešto promijeniti. One imaju još malo ‘šuga’ , bar mi se tako čini, ili se samo nadam.

Samo da ih – uspavane ljepotice –  ne zažvalavi kakav ‘žestoki momak’, Bezduh, šaner ili mangup iz famozne grupe pink panter, ili kakav aktivista DPS-a iz Momišića, ili, nidobog, kakav nepriznati sin Velibora Džomića.

Izdržao bi obraz, al srce ne bi.