Vječna zublja, vječne pomrčine (Dio drugi)

pišе: Dragan Šepelj

… Nakon skoro bezgrešnog šestosatnog ubacivanja lopte kroz obruč – sjećate se one bizarne tehničke progreške alkoholu sklonog ali odanog Z. Đurišića koja je izazvala taj incident promašaja – naš kapiten i multiuniverzalni Predsjednik Milo PJJ razgibava svoje umorno tijelo u teretani sportskog centra Mauzolej Milo i Njegoš , koji tek od prije neku deceniju vremena nosi i njegovo ime, pored Njegoševog.

U teretanu , opremljenu najnovijim spravama omiljene crnogorske dizajnerke Donatele Versaće , zadihana upada Radmila Vojvodić, ljepuškasta MILF , više decenija odana principima bezpogovornog služenja fuhreru crnogorskog ratničkog plemena , sada zbog godina i teškog rada prebačena u odjel za “ćakule” i dnevna obavješavanja.

“Šefe …ufff…nije dobro…” – prevali jedva preko umornih usana naša Duca, Šefova miljenica. “Onaj oblak što se pojavio u blizini je pun nevolja ; liči mi da će oluja velikih razmjera “.
“Provedri mi više gore crne i oćeraj oblak gradonosni” – dobacuje šaljivo naš wunderkid, nadahnut mjestom i druženjem sa Njegoševim sjenima : ” opusti se , Duco, u februaru je česta kiša, proći će to .”
” Ali Šefe, nije zezanje, morate se vratiti na teren , situacija je ozbiljna” – jasna je i odlučna Duca.
” Možete li ispaliti kakav rafal metaka u taj oblak, zaboga Duco ; đe su perjanici, garda , ANB ? “ “Ne šalite se Šefe, molim Vas ”
“Evo me za minut, samo da navučem baden mantil ( marke Boss) ” .” Kakvi idioti mene dopadoše u amanet oooo moj Rade Tomov, dobri i pošteni.”

Na tom 1660-om metru nadmorske visine, na velikoj terasi našeg sportsko mauzelejskog komplexa Šef zatiče stado svojih saradnika kako se guraju oko ivice. Vrijeme se naglo pogoršalo, jaka kiša se vidljivo približava, tamni oblak je još tamniji i crnji, munje i gromovi prolamaju svakih desetak sekundi. Prirodni fenomen , rijetko vidljiv na ovim prostorima, ili zavjera neprijatelja koji čuči i vreba ?

– Što je bilo , zor delije moje ? ” Ni muda ne mogu skvasit , a vi me odma’ cimate ; što je Vučiniću, koja je pusta nevolja ?”
– ” Pogledajte presvijetli Šefe; dolje desno ” – uzbuđeno će ratni ministar Vučinić, živahan čičica pun dragocjenog iskustva sa ratovališta diljem svijeta.
A dolje sa desne strane kolona ljudi i životinja – praktično stado – pokušava sebe uspeti na NJegoševe i Milove visine. Veru se polagano, vidi se da su umorni od daleka i duga puta. Na čelu kolone, nekoliko metara ispred svih ostalih ,okružen ovcama i tjelohraniteljima pod teškim naoružanjem, na Veliboru Džomiću jaše mladić samo naoko ružnih, ali ustvari više onako mužjački upečatljivih crta lica , đavolskih očiju i obrva, duge crne kose i brade, u prekrasnom vladičanskom odijelu prošaranom zlatnim vezom (24 karata) ; za pasom mu je sedefni džeferdar , o boku sablja sa drškom od slonove kosti, a u desnoj ruci vladičansko žezlo optočeno rodezijskim dijamantima i venecuelanskim plavim safirima. Na grudima mu je okačen 18 kilograma teški zlatni krst , napravljen od istopljenih zuba albanskih pobunjenika sa Kosova, poklon zemunskog klana i Voje Koštunice, iz vremena prije novobalkanskih i svjetskih ratova.
” Pa to je izgleda vladika Amfilohije , obraza mi ” – radosno poviče Radojka Rutović . ” Šefe , to je stvarno On !” – dodade ministar Vučinić , manje oduševljeno ali rezolutno. ” Izgleda dosta mlađi od kad sam ga potonji put poljubio u ruku, ali to je njegov radosni lik ” – potvrdi autentičnost sumnji Tarzan Milošević, više onako za sebe mrmljajući, ali dovoljno glasno da Milo čuje.
” Glasa da nije ko pustio prije mene , jel jasno !? ” – zapovijedi Milo PJJ i zategnu učkur na svom gizdavom baden mantilu marke Boss .

Kako se kolona umornih namjernika približavala vrhu moglo se primijetiti da vođa sa čela kolone triput podiže arhijerejsko žezlo u svojim rukama i najednom, gle čuda veljega, tmurni oblaci koji su ih pratili na njihovom križnom putu , zajedno sa sve munjama i gromovima , raspršiše se u milijarde sitnih komadića, i nad Lovćenom i Crnom Gorom opet osta samo plavetno nebo u visini, prošarano ovdje – ondje surim crnogorskim orlovima koji izgledaše tako gordo i namršteno opasni kao kakva leteća nebeska gvardija.
” Uuuuuuffff , aokkkkk” – čulo se iz kolone a bogumi i sa mjesta na kojem stajahu Milo i njegovi vjerni mudri starci. ” Čudo neviđeno, kastig! ” Providnost – reče Prvi, Jedan i Jedini, Milo . ” Velja mađija” – nadoveza se Migo Stijepović, svjetski rekorder u različitim ministarskim foteljma u kojima je decenijama sjedio , uvijek na čuđenje svjetske javnosti koja se decenijama pitala “kakvo je to tajno oružje Milovo skriveno u tom , samo naizgled, tupavom čovjeku” sada na poziciji crnogorskog ministra za gumna i lozovu rakiju.

– ” Blažene oči koje Te vide , mudri i premudri prijatelju ! ” – gromko uzviknu Milo u momentu kada se čelo kolone približilo samom vrhu ; ” Toliko smo Te čekali i tako Ti se nadali , ooo premudri Amfilohije, dobri moj prijatelju.”
– ” Kad neće Muhamed brijegu , onda će brijeg Muhamedu ” – poluglasno – više promrlja za sebe , nego što otpozdravi – ponositi Amfilohije , mitropolit cetinjski , pećki, beogradski, budimpeštanski, skadarski, brdski, zagrebački, vrhbosanski, dabarski, ljubljanski, dubrovački, milanski, vasojevićki i cijele Andaluzije , mjestobljustitelj trona Petra i Pavla, i vikar rimske nadbiskupije. Prost narod bi rek'o :
” Mudo na nebesima !” – što je naš mladoliki Amfilohije i bio.
Ostala marva se prilično vukla za mudrim Amfilohijem , pa se on onako sam i ponosan pojavi ispred Šefa Mila , nakon što je sjahao sa Velibora Džomića, svog vjernog konja , vezavši ga za stup ispred gumna . ” Ostavite nas same, da se siti pozdravimo i ispričamo ” – zapovijedi Šef. Dvorjani nestadoše u djeliću sekunde i na glasovitom gumnu ostaše ova dva mladolika stara znanca i prijatelja.
Amfilohije se okrenu iza sebe, htijući se uvjeriti da niko ne sluša što će reći jedan drugome, pogleda u oči Mila i izusti :
” Mirbožajmo se ali Jeb'o si mi oca očinjega, bitango jedna bezobrazna premijerska – ipak mi Te “Milo” viđet ” – onda se čvrsto zagrliše i poljubiše , triput, kako to pravoslavni običaji nalažu. ” Gurnuo si me da se potucam po pustarama sa ovom marvom nesretnika, vojskom invalida tijela i uma, a ti se raspucavaš na basketu i zajebavaš po bijelome svijetu – ali neka, ko mi je kriv , mogadoh držat jezik za zubima, onomade. ”
” Pobratime brate moj, htio si biti duhovni pastir Srbljima crnogorskoga porijekla ( i obratno) , što i jesi – niko ne spori, ali to nosi veliko breme za sobom, i ja sam Te na to bio onomade upozorio. Nudio sam Ti mjesto do mene, uredski posao , lagan , zaslužio si koliko si mi posla napravio onomade kada mi je trebalo – ono za Slobina zemana i poslije , sjećaš se. A ti navro da ih vodiš ko Arsenije Čarnojević, na svježem zraku, od nemila do nedraga, i to stado kukavičkih beskičmenjaka i larmadžija, koji jedino stvarno zaslužiše one petstogodišnje turske lančuge i kazamate. Ko je njih poznavao ni pakao mu neće teško pasti ! – te ipak mislim da si se sam vaskoliko zajeb'o , pukovniče moj dobri.” – s dozom veseljenja u glasu nabaci Šef.
” Jes vala, pravo zboriš, niko mi nije kriv. Taman sam lijepo bio pospremio onoga oltarolizca Pavla, šlantavi Irinej je 2013-e kao slomio kuk igrajući hokej u Žiči pa umro dva mjeseca kasnije od teške ptičje gripe, sve sam imao na dlanu i ja pođoh u šumu sa ovom bandom POčetnika. Sam sam kriv kad sam uzeo onu fukaru i nesoja Rovačkog, Mantiju Bećkovića, sve mu jebem, za glavnog savjetnika . Budibogsnama ako znam što mi bi. Do tada sam ih ja sve o jadu zabavljao, sve držao pod kontrolom, ali me taj gad i ništaroba namagarčila ko zadnjeg idiota. ! ” – iz očiju mu sijevaše munje i gromovi. ” Dabogda ga moja kletva stigla, đe čuo i đe ne čuo; a oće ne zvao se ja Risto Sotona ! ”
” Zar je i on još živ, premudri vladiko ? ”
” Jes, pseto. ”
” Kako, pa nije i on…”
” Jes, glasao je i on za DPS, skoro sve vrijeme. I tajno agitovao, lijepio plakate po Rovcima, zavađao, lagao, krao… Tobože bio protiv , a ustvari pomagao da uvijek imaš stabilnu većinu, krijući dolazio u CG i zaokruživao na svim izborima Tvoje ime. I na referendumu je glasao za DA. Ja sam se neđe , budala, izlanuo pred Koštunjavim da je to izgleda recept za dugovječnost , i ta fukara je to čula . ”
” Teška pornografija” – uskliknu Mikan. ” A ko bi rek'o, i mene je uspio zavarati svojim kameleonstvom i srbašenjem.”
” Ma pusti; no imaš li što za okrijepit moje umorno tijelo. Nemoj mi samo vodu sa korita Ivanovih; to prodaj graktalici Merimi Njegomir, svatovima crnogorskim i turistima sa kruzera, ako ih uopšte ima. ! Neću ni suve smokve, lozu domaću niti bilo što slično. Bez pravoslavlja, da te zamolim.” – rasrđeno će uvaženi mjestobljustitelj.
” Dobro de, ne ijedi se ; JACK and Coke !? ”
” Fajn baj mi ! ”
” Radojka, Rašeee ! – trodupli ( ipak zeru skrivenog nenametljivog pravoslavlja) Jack and Coke za Mitropolita, a meni čaj od brusnice ! Bez leda ! ”
” Stižemmmmmo ! ”