Sve je dobro. . .

piše: Dragan Šepelj 

Početak godine u političkoj sferi su obilježili protesti i vojni pučevi u arapskim zemljama, različitih povoda i ciljeva, manje – više opravdani i razumljivi, gledano očima Evropljana i Amerikanaca. Dugogodišnji diktatorski režimi padaju ili su u ozbiljnim neprilikama nakon burnih protesta podgrijavanih od strane uticajnih medijskih kuća i određenih svjetskih centara moći, pritom uz prilično nejasne krajnje domete događanja. Recimo, u Egiptu se desio vojni puč, nakon višednevnih protesta, iako je u javnosti svjetskoj stvorena slika da je izvršena revolucija nakon odlaska Mubaraka. Nije, vlast je preuzela vojska, NE i parlament. Al jazeera i CNN pokušavaju srušiti Gadafija; poprilično su ga stegli ali još se drži naš prijatelj Colonelo.

Arapski svijet nastavljaju drmati protesti i pitanje je kako će se sve završiti, a da je “gadno da gadnije ne može biti” za tamošnje diktatore najbolje govori vijest da je saudijski kralj naredio da se 35 milijardi dolara jednokratno podijeli građanima najznačajnije arapske zemlje: Saudi Arabije. Nešto mi se ‘podobrio’ stari škrtac, vidio je da je mečka zaigrala i pred njegovim vratima.

Na Balkanu se najviše bune rastrošna, ali i drčna braća Grci, te poslovično buntovni građani Albanije; Srbi su se nešto okupili prijeteći stiroporom ali nije bilo ‘ljute’ u dovoljnim količinama, a Toma Grobar i Velja Šelja nisu baš neki revolucionari za kojima bi narod pošao u “arapske avanture”. No, nije rečeno da se i tu nešto neće promijeniti jer je stari ‘peacemaker’ Montgomeri postao Grobarov savjetnik. Za cash, razuumije se. Hrvati evo preko facebooka ratuju u nedovoljnim količinama, ali makar su se ‘upisali ‘ .

Nadu nedemokratskim režimima u svijetu, kako još uvijek ima šansi  za naoko uljuđene tirane i diktature čak i u ovako promijenjenim okolnostima  pruža skriveni svjetski rekorder u ovoj oblasti, partija koja je na vlasti punih 65 godina – uz sjajno izvedenu kozmetičku promjenu prilično istrošenog imena – bez prestanka i bez jasno vidljivog načina kako bi se mogla u dogledno vrijeme prekinuti njihova dominacija , mirnim putem.

DPS , Crna Gora.

Krajem prošle, a početkom ove godine ta partija je pred domaćom i svjetskom javnosti odigrala jednu burlesknu predstavu za javnost; u kojoj je višegodišnji premijer i najuticajniji čovjek u državi ‘kao’ prepustio vođenje izvršne vlasti svom mladom saradniku , heavy metal orijentacije, pažljivo odabranom da zaštiti i lik i djelo prethodnika, a opet izuzetno prihvatljivom stranom faktoru koji je od priličnog, ako ne i presudnog uticaja na politički život u državi. Naravno, nije predao i vrhovnu funkciju u sopstvenoj partiji koja je, svima poznato, izvor i jezgro vlasti u Crnoj Gori.

Režiser Đukanović je glumcu  Lukšiću ostavio sve ‘đevere’ koji mu život na daskama  čine lagodnijim, kako bi predstava sigurno ostala na repertoaru još neku godinu. Reformista do reformiste: Roćen, Marković, Sekulović, Migo Stijepović… Propalo bi višestoljetno Rimsko carstvo pod njima, puklo u paramparčad, a kamoli junački , al sićušni Montenegro.

U situaciji kada ne postoji ozbiljna opozicija ovim majstorima opstajanja na vlasti, tračak nade se pokazao kada je odlazeći premijer onako usput ‘ošinuo’ svojom ručicom pravde bivšeg potpredsjednika, sadašnjeg  podstanara Platonovih pećina i egzarha nebeskog trona: Svetozara Mirax Marovića, slava mu i milost. Naivno pomislismo, sad će se razbucat na sitne komade, to je jedini mogući kraj ove tragikomične vladavine. Sami od sebe.

Još su se nešto i radnici bili uzjogunili, isjaaa, ličilo je na to.

Međutim, onako hrkajući jednog četvrtka naveče u zadnjem redu zgrade ovog oronulog pozorišta, drmnuo me glas na sjedištu iza mene: “Budi se magarče – bješe to  moj drug Savjest –  prvi čin je završen. Ajmo na rakiju dok ne počne drugi čin!”

– Kako , velju: “Pa uapsiše li Mila, Sveta, Gvozda, Sašu..SVE???”

– Ne drami, idiote, ovo je pučka  predstava; komendija, nije čistilište – šapuće Savjest. “Sve je kako treba, šalimo se i zezamo, a Milo je i dalje predsjednik partije i košarkaškog saveza” – nastavlja drugar .

“A onaj što se šunja Platonovim pećinama nakon što je uknjižio meleon kvadrata na sebe  i onaj što im je potpisao dozvolu za Mirax, onaj Gvozdo sa sexy naočalama?” – velju Ja .

“Budalo, ko će ih uapsit?  Ko??  Ona tužiteljka  sa Princ Valiant frizurom, ili doktorant Veljović sa frizurom zemunskog  kikboksera? Odspavaj ti, zlato,  nemoj da vlažiš  pantalone zbog tih slatkastih snova o revoluciji, vidim da ti se pridigao Stojadin; mogli bi tebe privest umjesto tvojih fiksacija, zbog bludničenja na javnom mjestu i nemorala, te nepoštovanja kulturnih dobara, vascijele Crne Gore.” – smiruje me pobratim Savjest.

Okrenuh se oko sebe; Savjest je već  u maniru Sir Olivera otrčao na rakiju, ali srećom večeras je  pozorište  bilo poluprazno, ne haju Crnogorci baš toliko za kulturu pa ne mogu ni viđet, te sreće,  ovu moju nateklu spravu. Sve imaju u Dnevniku što treba. Što nema tamo, ima u Pobjedi i DAN-u na potonjim stranicama. Zakopčah bolje  šlic, skupih neopravdano  nabrekla muda u rezervni položaj , prebacih lažnu Boss jaketu preko skuta i zavalih se još bolje u ne odviše mekano sjedalo, spreman za početak drugog čina. Prije no što utonuh u blaženi  crnogorski san, zadnjim raspoloživim  svjesnim djelićem mozga sjetih se imena ove Šekspirove komendije: “Sve je dobro kad se dobro svrši“.