Budi sam na ulici

Zazivači uličnih nereda nemaju program, nemaju viziju, nemaju ideju, nemaju agendu; nemaju ništa. Imaju samo želju da se okupaju u masi, da budu dio nečeg velikog, nečeg mnogoljudnog, da u gomili bijednika zaborave na vlastitu bijedu. . .

izvor: oslobodjenje.ba, piše: Muharem BAZDULJ 

U posljednjih nekoliko sedmica, na lokalnom sarajevskom, i bosanskohercegovačkom nivou, veliku medijsku pažnju privukla je godišnjica tragične smrti Denisa Mrnjavca. Na globalnom nivou, naravno, najveća medijska priča je egipatska ulična revolucija. Postoji li ikakav “link” preko kojeg je moguće povezati te dvije priče? Odgovor je jednostavan: veza su upravo ulične demonstracije. U sedmicama i mjesecima nakon Mrnjavčeve pogibije, različite nevladine organizacije i neformalne grupe organizirale su čitav niz demonstracija s ciljem da se isprovociraju ostavke ondašnjeg premijera Kantona Sarajeva Samira Silajdžića i gradonačelnice Semihe Borovac. Lokalne televizije ovih su nas dana snimcima podsjetile na te (po nekima) “dane ponosa i slave” kad su hrabri sarajevski omladinci (što po stvarnoj dobi, što po intelektualnom formatu) rizikovali životi izrugujući se frizuri Semihe Borovac?! Skoro svi sarajevski mediji, sa unisonošću kakve se ne bi zastidjele ni države s višedecenijskim diktaturama, srčano su podržali “proteste”, a svaki skeptični glas bio je dočekan multimedijalnim “toplim zecom”.

Naravno, to što je na Silajdžićevom mjestu sada Fikret Musić, a na mjestu Semihe Borovac – Alija Behmen, nema nikakve veze sa demonstracijama, nego je posljedica rezultata izbora. Isto tako, navodni povod za onodobne demonstracije, odnosno takozvana “loša sigurnosna situacija” na ulicama Sarajeva, ne samo da nije nestao nego je, po svoj prilici, danas prisutniji nego onda. Ništa se danas u Sarajevu ne dešava s takvom metronomskom pravilnošću kao pucnjave, eksplozije i narušavanja javnog reda i mira. Ipak, da li zbog činjenice da su shvatali da se takvi problemi ne rješavaju demonstracijama, ili zbog toga što su na pozicijama moći sada njihovi politički favoriti, nevladine organizacije i neformalne grupe više ne organiziraju famozne proteste se pištaljkama, crvenim kartonima i karikaturalnim transparentima. Ipak, egipatska revolucija pobudila je protestnu nostalgiju kod pojedinih medija i novinara, a naročito u udarnim programima nedavno utemeljene i talambasima reklamirane privatne televizije znane po skraćenici TV1, pa se u njenim emisijama već tradicionalno plače zbog letargije i indolentnosti bh. građana kojima se s pravedničkim gnjevom postavlja anketno (metafizičko?) pitanje: Zašto Sarajevo nije (kao) Kairo?

Lažnost ove analogije bode oči svakom ko ima makar i trunku zdravog razuma. Na nju se “primaju” samo “vox populi-vox dei” medijski demagozi i njihova akademska subraća s legijom svojih nedoraslih kvazineomarksističkih pulena. Lako je složiti se da je rušenje Mubaraka “progresivno” (šta god to značilo), ali njihovi argumenti koji se svode na očaranost brojnošću mase koja je Mubaraka srušila, na hipnotiziranost onim ničeovskim “nizom ništica”, posve su promašeni. Iz te perspektive je i miloševićevska antibirokratska revolucija bila divna, krasna i progresivna. Analiza bi se lako mogla proširiti, ali zbog limitiranosti prostora ovdje ću navesti samo podatke vezane za Vojvodinu: u tri i po mjeseca, od devetog jula do dvadeset i prvog oktobra 1988. godine, u Vojvodini je održano dvadeset i osam protestnih skupova na kojima je učestvovalo skoro 600.000 ljudi. Stvar je kulminirala u oktobru mjesecu, kada je tzv. “jogurt-revolucija” primorala vojvođansko rukovodstvo da (mubarakovski?) podnese ostavke. Sarajevski zazivači kairskog scenarija prizivaju masu na ulice, i unaprijed odobravaju da ta masa zatraži bilo šta, jer šta god da masa zatraži, iz njihove je perspektive – dobro. U krajnjoj liniji, to je isti tip analogije na kojem ovih dana u Srbiji insistiraju Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić kad tvrde da je sama činjenica su oni u Beogradu organizirali masovan miting protiv vlade Demokratske stranke i njenih koalicionih partnera, dovoljan razlog da ta vlada podnese ostavku.

Najgori dio cijele te crowd-pleasing demagogije nije njezina dnevnopolitička utilitarnost. Jer nikakve utilitarnosti tu zapravo i nema. Zazivači uličnih nereda nemaju program, nemaju viziju, nemaju ideju, nemaju agendu; nemaju ništa. Imaju samo želju da se okupaju u masi, da budu dio nečeg velikog, nečeg mnogoljudnog, da u gomili bijednika zaborave na vlastitu bijedu. Zbog toga se iz njihovog diskursa nikad i neće razviti nešto što može da embrion politike opšteg dobra. Njihov diskurs je diskurs estrade, diskurs prostačkog narodnjaštva, diskurs salonske ljevice. To je simptom palanačke megalomanije iz registra larpurlartističke destrukcije. Jer to je diskurs koji – ako ćemo govoriti u jugoslovenskim pop-kulturnim paradigmama – pristaje isključivo na draženžerićevski-crvenojabučki refren “Zovu nas ulice”, na jeftini i populistički zov mase, a nikad na milanmladenovićevsku-ekaveovsku apoteozu individualiteta, na “Budi sam na ulici, budi sam”.