Nada umire posljednja, a Čak Noris nikada!

Ovaj tekst posvećen je pjesmi TBF-a “Nema nam pomoći”.

izvor: tacno.net, piše: Igor Serdar 

Nikad nismo bili niti slični europskim osvajačima. Bili smo više kao njihova obrana od istoka, a sada smo “pukli skroz”. Ako nastavimo igrati ovako kao što sada igramo – sigurno propadamo. To vrijedi za cijelu regiju.

“Čitajte mi s usana” svi lideri od Triglava do ..ne znam čega….

Vodimo u propast našu djecu. Moramo toga biti svjesni. Situacija je takva da se kod nas ne isplati proizvoditi. Ako proizvedeš – nemaš kome prodati, ako i prodaš – pitanje je hoće li ti platiti. Dakle, zaključak, u velikom smo škripcu. Jedni kažu da je problem jer nemamo kapitala, drugi tvrde da se nismo prilagodili novim prilikama, treći kažu da nemamo strategiju itd, itd, itd, i svi imaju pravo u svojim argumentacijama – ako ih se pažljivo sluša i ako im se vjeruje.

Konačno imamo svoju državu – pomislili smo svi sa srećom u dušama i iskrom u očima. Puno ljudi promijenilo je cijeli život zbog svoje države, a neki su  život i izgubili.

I sad ide najveći spin na ovim prostorima.

Želja nam je da budemo integrirani u Europu. To je spin. Mi to želimo bez razmišljanja. Ako mi to želimo onda i  Europa također želi da budemo njezin dio, ali po pravilima. Praksa pokazuje da  ako nastavimo u istom smjeru i po istom principu kako smo krenuli na kraju ćemo ući u tu Europu kao kmetovi. Kao, sad smo ne znam gdje, valjda izvan Europe, negdje na zrakopraznom kontinentu, lebdimo jadni bez igdje ičega, sami, bespomoćni, ali ako uđemo….. u euro…, biti će nam super.. biti ćemo super kmetovi.

I sad dolazi “kvaka 22“. Ući ćemo u Europu  kao tuljani među jato orki. Prvo su nam prodali foru da se moramo organizirati  “by the book” čiji je autor euro…. Onda smo išli u euro… školicu. Sad smo skoro završili srednju, ali moramo i faks završiti. U međuvremenu su nam neki drugi ljudi i korporacije vlasnici banaka, telekoma, naftne industrije, medija i koječega drugoga, a ono što nije kupljeno obezvrijeđeno je i neće se moći spasiti. Kupit će Europa i to, bez brige. Dakle, mi smo  zapravo neuka djeca u euro..nečemu….. školici euro…oni koje kupuju, varaju i prodaju, a cijene diktira  euro…netko drugi. Taj se zove mister euro. Europa.

Podsjeća me na Makavejev film “Mister Montenegro”.

Europa smo zapravo mi, ali ne sada i odmah – tek kad nas pokupuju, pardon, kad se prodamo..

Kako tome doskočiti trebao bi znati netko. Tko je “netko” na ovim prostorima? Onaj koji ima moć. Politika. Ljudi politike su “larpurlartisti”. Oni su tu radi sebe. Mi više nismo u situaciji da možemo išta spasiti, a da ne zadužimo i unuke. Tko nam je to podvalio? Srbi, Hrvati, Slovenci? Možda ovi iz Bosne? Makedonci, Albanci ili Crnogorci. Bugari, Rumunji? Ne. To “ne drži vodu”. To je promašeno. Tuđman, Milošević, Izetbegović? Ne, to je glupo. Tko? Fakat ne znamo tko, ali da nam je “prodo foru pogibeljnu” jest istina, popušili svi.

Ljudi su zabrinuti, iscrpljeni, nesretni, skloni bolestima, djeca su agresivna, asocijalna, bez ideala, demoralizirana…. Ma tko nam je to prodao, mamicu mu….?

Budućnost nam dolazi bez strateške vizije. Optimizam se izgubio u sadašnjoj bezidejnosti i općem rasulu. Pod krinkom ispravki sistema vlada opći kaos, a politika jaše na krilima nacionalizma i kopiranja evropske prakse. A koja je to “europska praksa”? Kupi jeftino, zaduži narod i vadi profit. Čuvaj svoje, radi s tuđim, izrabi, potroši, idi dalje po istom obrascu. To se zove “rast”. Ček, ček, ček…to mi je poznato…tako je to..ma gdje ono?

Nema jedinstvene europske politike, postoji samo usklađivanje i pokušaj koordinacije različitosti europskih politika i to je jedini odgovor na globalizam američkih, kineskih i inih korporacijskih politika, dakle, kao reakcija, kao pokušaj odgovora na ono što se nekad zvalo….budimo pristojni… merkantilizam.

Sredinom prošle godine nitko  nije niti jednom riječju reagirao na odluku europskog vrha kojom njezine buduće članice svoje prijedloge državnih proračuna prvo šalju u Brisel, a tek nakon njihovog “zelenog svjetla i dopuštenja” proračun ide vlastitom parlamentu. To praktično može značiti da o nekom državnom (proračunu) pitanju ne odlučuje parlament članice nego sve kontrolira i odobrava centralna europska vlast. Nema više suvereniteta nad prihodom i rashodom pojedine članice…ne…ne…griješim….nije to baš tako. Tako nekako.

Mediji nisu toj europskoj novosti posvetili niti slova. Razumljivo. Nije im u interesu.

Svijest o tome da nam ne treba  odlučivanje unutar države očito ne postoji , a svijest da se provodi dezintegracija državnih institucija namjerno se i sustavno ne pojavljuje kao tema u medijskom prostoru. Ove teške i dalekosežne pojavnosti potpuno su izostavljene iz sfere zanimanja karikatura koje nas predstavljaju pred svijetom. Da budemo precizni, sve se to ne događa samo nama. Isto se događa svim zemljama koje su ušle u Uniju unatrag 10 godina. Radi se o asimilaciji lokalnih državnih sustava u globalni sustav EU-a. Koje je njihovo obrazloženje: cilj takvih poteza je odgovor na globalni sustav Amerike, Kine, ujedinjenih korporacija i drugih velikih sustava koji „ugrožavaju europsku opstojnost“ u sadašnjem obliku i tjeraju nas da se ujedinimo kako bismo mogli opstati u igri velikih brojki. Kakav spin.

U današnjem vremenu većini još nije sasvim jasno što se događa ako iz vlastitog  sustava upravljanja  ulaskom u europske integracije pređemo u sličan sustav na nivou Europe. Mi smo u tom slučaju potpuno integrirani u sustav EU-a i sve odluke od strateških do banalnih piramidalno se rješavaju na nivou EU-a. Zaključno rečeno mi ćemo odluke dobrovoljno prepustiti Europskom vodstvu, a za provedbu donesenih odluka brinuti će se naša ( lokalna ) vlast . Neće nam uopće trebati odlučivati ni o čemu: ministarstva će samo formalno moći odlučiti o npr. poticajima u poljoprivredi, visini cestarine na našim autocestama, prostornom uređivanju, ekologiji, drugim riječima : živjeti ćemo u Europskoj državi, naš prostor zvati će se hrvatski prostor, a pravila igre biti će europska, kao i u npr. bugarskom prostoru, slovenskom ili austrijskom prostoru. U toj priči jedino što je dobro jest da nam neće biti potrebni naši mislioci da izmišljaju CRO – toplu vodu.

Međutim, i o tome se mislilo u EU: ako npr. Hrvatska ne može bez ogromnog državnog aparata, nema problema, samo izvolite, imajte državni aparat kakav hoćete, ali, i platite si ga sami – Europa neće plaćati vaše birokrate, jer već plaća svoje birokrate. Ako se vi želite igrati visoke politike – nemamo ništa protiv, ali na vlastiti račun.

Upravo stoga naši malobrojni elokventni političari računaju da je sve to dobro (za njih) jer će se za njih uvijek naći mjesta u europskom političko- birokratskom sustavu, a za onu većinu koja je u politici “a la barba Luka” to ionako nije bitno. Do tada će se već zadovoljiti njihova  taština i egotrip, a snalažljivost će ih već lansirati kao nekakve “lobiste”, posrednike, privrednike i  doći će u priliku uživat u maslinama ili mandarinama ili “nečem trećem”. Nabrali se novaca. A nije ih malo kod nas, tih “zaslužno-uglednih”.

I onda se pitamo: zašto, zašto, zašto….

Zašto Banke uzimaju ogromne kamate po zakonu, zašto se cijene energije usklađuju (s nama nedostižnim) europskim, zašto se hrana skupo nabavlja iz uvoza, zašto skupe stanove nema tko kupiti, zašto za skupo telefoniranje plaćamo stranoj kompaniji, zašto država uzima koliko joj treba, zašto državne tvrtke nisu  organizirane, zašto nam mediji  prenose pesimizam i žutilo, zašto seljaci ne znaju što proizvoditi, zašto brodogradilišta rade s gubicima, zašto se željeznica  raspada, zašto država posluje direktno (u)  prema bankrotu i zašto imamo umirovljenike s četrdeset godina, zašto, zašto, zašto i tko je to smislio? I da ne zaboravim, uz sve to – krade se na sve strane. Tko god dobije priliku postane lopov.

Zašto je to tako ubrzo će nam postati kristalno jasno, ali, bojim se i, puno pre- kasno. Sad ćemo prodati šumu i vodu jer su nas dužnički porobili i nemamo izbora.  Koliko ja znam mi nismo indijanci. Uostalom, danas je 2011. Valjda zaslužujemo nekog pametnijeg, hrabrijeg, pa ako hoćete i luđeg od ovoga što je sad. Ima li neki Hugo kod nas?

Ako nema nikog takvog onda, zaključno: ruzmarin, snjegovi i šaš narasti će brzo, a  generacija iza nas morati će se baviti nekom novom “neoarheologijom” ako želi otkriti i shvatiti kakvi su divni ljudi i koje su sve države bile na ovim prostorima i kako se sve moglo bolje organizirati, isplanirati i realizirati, ali…nema pameti, nema kulture, nema povijesti, nema ničega za neznalice i glupane. Sila Boga ne pita. Ne moramo u Egipat, ali tko kaže da on neće doći k nama ako se nešto ne poduzme. Nada umire posljednja, a Čak Noris nikada.