Modernost je dualistički protumačena kao istodobno oslobađanje čovjeka i zarobljavanje novim formama modernoga života koje ga tjeraju na ubrzanje, brzo premještanje, pad koncentracije, usredotočenje na materijalnu osobnu kulturu, površnost i novac u funkciji gomilanja nevažnih stvari.
izvor: cpi.hr 
Već letimičan pogled u povijest rasvjetljava tezu o krizi kao permanentnom stanju u različitim područjima života, nadasve gospodarskog. Od 17. stoljeća, kad je registrirana prva novčarska kriza, do danas svijet materijalističke kulture više je proboravio u stanju krize, vrućice i bunila, nego u nekom normalnom. Pogledajmo jedan mali interval u povijesti svijeta kojim ilustriramo to stanje krize, vrućice i društvenog bunila. Riječ je o intervalu poslije Drugog svjetskog rata. Naime, dugi val konjunkture poslije Drugog svjetskog rata sedamdesetih bio je zamijenjen ciklusom prve i druge energetske krize. Potonja je poljuljala miran san društava »kasnoga kapitalizma«, blagostanja i materijalističke kulture. Devedesete su dobrano prodrmale japansku novčarsku moć. Zatim je uslijedila azijska kriza koja je dovela u pitanje zapadni koncept globalizacije. Onda nam se 2008. dokotrljala naftna kriza, pa novčarsko/gospodarska, a 2009. eto nam i »plinske krize«, kao rusko-ukrajinskog novogodišnjeg dara. Već tri stotine godina, zapravo, svijet potresaju novčarske, gospodarske, energetske krize koje izazivaju šok u materijalističkoj kulturi. No, tu se ne možemo zaustaviti!
Teško bi se mogli zadovoljiti tezom o krizi kao kontinuitetu, bez propitivanja uzroka i razloga pojave različitih kriza. Uzrok se možda tek može nazrijeti u koncepciji čovjekova života, njegova rasta volje za rastom i iscrpljenih mogućnosti rasta koje onda označavaju nemogućnost upravljanja, bilo osobnim životom, društvenim ili svijetom. To su one unutarnje sile koje generiraju raskorak između mogućnosti i realizacije. Sve se odjednom nađe na raskrsnici i prekretnici, kad je potrebna odluka, koja će rezultirati propašću ili ozdravljenjem. U tim životnim snagama osoba, kasnije udruženih s drugim osobama, stoji ona količina volje za moći koja nastaje zbog održanja, rasta, bujanja i protezanja života i pohlepe, koja na kraju iz razloga natjecanja nužno generira konflikt umjesto suradnje. Glavni uzrok svih kriza, dakle, leži u odnosima moći među osobama, društvenim skupinama, društvima, kulturama i civilizacijama. Iz tih odnosa moći, konkurencije, pokušaja povećavanja moći, nemogućnosti povećanja, gomilanja bogatstva i ugrožavanja egzistencijalnog minimuma nastaje kriza, kao iscrpljenost jednog tipa društvenog djelovanja.
Kako je naša civilizacija više okrenuta materijalnoj kulturi, »kulturi stvari«, a manje »osobnoj«, onda se kriza materijalističke kulture javlja iz potrebe nevažnoga gomilanja stvari, uvećavanja materijalnih bogatstava i tomu slično. Georg Simmel, na kojeg se u zadnje vrijeme često pozivam, je u ogledu »Osobna i predmetna kultura« (1900.), u kontekstu moderne, dijagnosticirao to nevažno gomilanje stvari koje proizvodi »osjećaj gušenja«. Taj osjećaj nastaje iz umjetne/artificijelne potrebe umnožavanja nevažnih stvari. Simmel: »Neugodno je to što su nam te mnogobrojne stvari koje nas sa svih strana pritišću zapravo nevažne«. To gušenje i kvantifikaciju nevažnosti Simmel dovodi u vezu s novčarskim gospodarstvom i novcem kao medijem, o kojem je pisao u svojoj studiji »Filozofija novca«.
On je samo dijagnosticirao stanje i udes čovjeka moderne i njegovo suočavanje s apsurdom i ambivalencijom materijalističke kulture u permanentnoj krizi.
U ogledu »Kriza kulture« (1917.) dodatno govori o gušenjima modernoga čovjeka unutar kulture koja generira materijalističko ludilo apsurda nevažnih stvari, u kojoj novac definira pravce djelovanja proizvodeći raskorake između vrijednosti i ciljeva, naravno i konflikte koji vode krizama. U tom ogledu govori o opasnostima zrelih i prezrelih kultura. Jedna od njih nastaje onda kad se »sredstva u životu razastru preko njegovih ciljeva«. To je tek jedno mjesto koje upućuje na »krizu kulture«. Krizu opisuje kao »rastvaranje života« i obranu od rastvaranja, besmisla i proturječja, za ponovnim uspostavljanjem jedinstva života u ravnovjesju (usp. Nav. dj. str. 86.).
Potonju sagledava kao krizu Zapada 1917., dakle, kroz klimaks Prvog svjetskog rata. O njoj ne pripovijeda kao nepoznatoj pojavi, nego o nečemu što ljudska duša poznaje, ali je istodobno ta kriza, kad je riječ o čovjeku, »kriza njegove vlastite duše« (Simmel). Godinu poslije, 1918., Simmel objavljuje ogled »Konflikt kulture u kojem ukazuje na dijalektiku moderne, unutarnji sukob starih i nadolazećih formi/struktura moderne i modernosti. Iz te perspektive modernost je dualistički protumačena kao istodobno oslobađanje čovjeka i zarobljavanje novim formama modernoga života koje ga tjeraju na ubrzanje, brzo premještanje, pad koncentracije, usredotočenje na materijalnu osobnu kulturu, površnost i novac u funkciji gomilanja nevažnih stvari. S jedne strane oslobođenje, a s druge zarobljenosti nevažnim stvarima! Takav odnos u kulturi moderne proizvodi krizu kulture, raskorak između duhovne ideje kulture (sloboda, oslobođenje) i nasilja materijalističke kulture posredovane novcem.
Dijagnoza krize kulture koja se dade iščitati iz Simmelovih tekstova s početka 20. stoljeća svakako je hvale vrijedna, ali interpolirana u današnje vrijeme daleko je alarmantnija i zastrašujuća u doba globalizacije kulture. Taj gore navedeni raskorak nemjerljiv je s vremenom kad je Simmel nanjušio duh vremena ukazavši na smjer kretanja, dakle, tendenciju s kojom se danas suočavamo, tražeći alternative. Možda se one pronalaze upravo u odluci prekida rečenog raskoraka i nekog novog, do sada neviđenog početka?
javniservis.me 
Komentariši