Znak duboke potrebe da se znatiželjnim strancima tegobna istorija nekako uljepša i ušminka…
izvor: globus.jutarnji.hr, piše: Boris Dežulović 
Grički top označio je podne, a dvanaest stamenih mladića u ulaštenim čizmama i dugačkim crnim ogrtačima opšivenim zlatovezom, sa sabljama zataknutim u pojase, predvođeni starijim brkom s teškim džeferdarom o ramenu, gordo maršira zagrebačkim Gornjim gradom.
Opaka se jedinica postrojava na Trgu svetog Marka, odakle u dostojanstvenoj koloni, na čelu s generalom na bijelom konju, kreće u ophodnju. A svi, do jednoga, oko vrata vezali jarko crvenu maramu.
– To je preteča suvremene kravate, kakvu i danas nose muškarci u cijelom svijetu – strpljivo objašnjava vodič grupici znatiželjnih talijanskih turista. – Morate znati da Hrvati imaju tisuću i pol godina vojničke tradicije, i da su nadaleko poznati hrvatski junaci bili najpouzdaniji Napoleonovi vojnici. Oni su i izmislili kravatu, otud njen naziv, od “Croata”.
– Fascinantno – pristojno je dobacila gospođa iza vodičevih leđa. – A gdje sad idu?
– U tradicionalnu novogodišnju ophodnju gradom i smjenu straže – spremno odgovara vodič. – To je Počasna satnija tradicionalne Kravat-pukovnije, stare hrvatske povijesne jedinice koja već tisuću godina brani kraljevski grad Zagreb.
Svaki dan, po kiši i suncu, pod tatarskim strijelama i turskom đuladi, Kravat-pukovnija već stoljećima, bez prekida, svakog podneva kreće na smjenu straže. I svake Nove godine, kao danas, polazi u tradicionalnu ophodnju gradom.
– A zna li se možda kad je točno prvi put izvršena smjena straže Kravat-divizije? – upitao neki mladi Talijan, vidno zainteresiran.
– Kravat-pukovnije – pažljivo ga je ispravio vodič. – Dakako da se zna: povijesna Kravat-pukovnija prvi put je krenula u ophodnju 10. srpnja 2010. godine.
– Prije naše ere? – zaprepastio se onaj mladić.
– Zapravo i ne baš – uzvrpoljio se vodič. – Više, khm… lani u srpnju.
– Lani?! – razočarao se Talijan. – Znači da je ovo, čekajte da izračunam… prva stoljetna tradicionalna novogodišnja ophodnja gradom?
– Može se i tako reći – lecnuo se vodič.
– Tisućljetna tradicija smjene straže u srednjovjekovnom Zagrebu održava se dakle tek par mjeseci?
– Šest – uvrijeđeno će vodič. – Ali bez prekida.
Tako izgleda hrvatska tradicija za strance i turiste. Shvatili u Hrvatskoj turističkoj zajednici da nema ozbiljne europske kulture bez tradicionalne smjene straže u metropoli, pa na brzinu sašili odore, uzeli iz Povijesnog muzeja na revers sablje i džeferdare, pa izmislili jednu takvu zgodnu tradiciju da je turisti snimaju. Smiješna je, jasno, ta opsjednutost takozvanim tradicionalnim europskim vrijednostima i pripadnošću zapadnom kulturnom krugu, koju Hrvati shvaćaju tako da se sa sedamsto godina zakašnjenja na silu guraju u srednjovjekovnu kršćansku Europu, tamo gdje su njenim dijelom bili i tamo gdje nisu. Umjesto da se u Europu nekako uguraju sada, kad je većina današnjih Hrvata, jebiga, još živa.
Smiješno je to, baš kao što je smiješno i ono tradicionalno ljetno ukazanje cara Dioklecijana na splitskom Peristilu, u pratnji mrkih rimskih vojnika s plastičnim štitovima i mačevima, kupljenim Fižulićevim božićnim bonovima u Turbo-limaču.
“Ave populi Aspalatos!”, javlja se tako slavni imperator u bijeloj togi američkim i japanskim turistima svakog srpnja. “Alo, Zrinka, ne mogu sad, obraćam se narodu”, javlja se tako slavni imperator svojoj supruzi na mobitel već evo hiljadu i sedamsto godina, još od Račanova mandata.
– Toliko dugo? – zajebava vodiča na Peristilu neki obijesni mladi Talijan. – U Zagrebu tradicionalna stoljetna smjena straže postoji tek šest mjeseci.
– Šta će Zagreb! – prezirno će otpuhnuti splitski vodič.
Smiješne bi, rekoh, bile te hrvatske instant-tradicije kad ne bi bile znak duboke potrebe da se tegobna i jebena historija nekako uljepša i ušminka, onako kako se redizajnira i suvremena povijest, pa hrvatski generali sve nabacuju zlatovezene ogrtače i srebrne sablje, a oko vrata vezuju crvene kravate.
– Morate znati da Hrvati imaju tisuću i pol godina vojničke tradicije, i da su nadaleko poznati hrvatski junaci bili najpouzdaniji Napoleonovi vojnici – spremno tako znatiželjnim strancima, između dvije tradicionalne smjene straže u kraljevskom gradu Haagu, objašnjava hrvatski vodič.
Pardon, odvjetnik.
javniservis.me 
Komentariši