Njegove kvazi-zasluge za ono što se kasnije dešavalo liče na priču velikana. Čovjek je srušio kuću, razvalio sve u njoj, istjerao sve vani, a onda se kasnije hvalio kako je tu istu kuću ponovo sagradio i podigao na onoj istoj pustoj ledini. Kakva zasluga?!
piše: Marko Petrović 
Već je počelo. Novinari-fanovi, analitičari u rukavicama, javne “ličnosti”, urednici i portalisti – počeli su takmičenje u ljubljenju gospodarovih ruku. Utrkuju se ko će visočije uzdignuti “odlazećeg” premijera, uljepšati njegovu slavnu ličnost, milijarditi put ponoviti mantru koja se poput čička kači na pleća kičlija, anti-građana i skorojevića – o harizmi, moći i autoritetu. Trčkaraju naokolo – lakeji vlasti i povlastica, misleći da će prodati priču o ocu osnivaču nacije, političaru-pragmatičaru, pragmatičaru-racionalisti, racionalisti-suverenisti, suverenisti-evropejcu, evropejcu-demokrati, demokrati-mirotvorcu.
Čujem da je – Crna Gora nakon Đukanovićeve ostavke postala siroče, da je on odgovornost preuzimao dvije decenije. I svoju i tuđu. Sada je red na druge , da je ideja da će Đukanović nastaviti da vlada iz sjenke tipična za domaću vrstu analitičara koja stvarnost vidi u nekoliko šablona, da – bivšeg crnogorskog premijera više karakteriše pragmatičnost i dugotrajno premišljanje prije povlačenja poteza. Nikada to nije bila igra međunarodnih naredbi i domaćih izvršenja.
I tako redom. Poneka kap o flertu sa Slobodanom Miloševićem kao kvazi-dokaz nezavisnog osvrta i okeani priče o pobjedama, moćima i zaslugama – Milo se razišao sa Miloševićem i sačuvao mir. Milo donio nezavisnost. Milo nas doveo na prag NATO-a. Milo zakoračio u Evropsku uniju. Svjetovno partijsko sveštenstvo i mafijaška bratija ponavljaju – u ime Oca i Sina i Svetog Mila. Amin.
No pasaran!
Đukanović je otkazao podršku Miloševiću tek nakon svih ratova! Tek nakon pohoda na Dubrovnik, opsade Sarajeva, masakra u Srebrenici, deportacije muslimana, tragedije u Bukovici, logorašenja u Morinju… Tek nakon svega toga, tek 1997. godine, naš vječiti premijer saopštava da je Milošević “čovjek prevazidjene političke misli”. Tek nakon što je i zapad otkazao podršku…
Iz zla rata, iz tog korijena koji je svesrdno navodnjavao Milo Đukanović, iznikle su sve naše buduće nesreće, sva naša potonja lutanja, sve naše kasnije sramote. Svi neuspjesi i kobna kašnjenja za svijetom i vremenom. Sve što se kasnije dešavalo i radilo, samo je kamuflaža tih činjenja, ispravljanje zakrivljenog, kupovanje izgubljenog vremena. Tada nam je pobjegla Crna Gora i Evropa, stabilnost i progres, standard i prava demokratija. Iz ne-borbe za te vrijednosti izgubili smo istinske ideale i prave ljude.
Tu je rođena klica enormne i za nas fatalne ilegalne trgovine cigaretama, kriminalci, korupcija i organizovani kriminal, nerasvijetljena ubistva, katastrofalne privatizacije, prodati državni resursi, pokradena imovina, kriminogena vlast, nepotizam epskih srazmjera, ako hoćete – ovih sedam briselskih uslova… Najveća odgovornost za to leži na elitama. A naš vječiti premijer je sve ove godine bio njihov korifej. Prvi među nejednakima. Njegove kvazi-zasluge za ono što se kasnije dešavalo liče na priču velikana. Čovjek je srušio kuću, razvalio sve u njoj, istjerao sve vani, a onda se kasnije hvalio kako je tu istu kuću ponovo sagradio i podigao na onoj istoj pustoj ledini. Kakva zasluga?!
Mit o nezavisnosti. Đukanović – otac nacije! Otac crnogorske nacije, koji govori – ponosni smo na srpsko porijeklo i crnogorsku državnost, na slavnu istoriju srpskog naroda. Ideju o nezavisnosti Djukanović je iz čistog ličnog i političkog oportunizma i makijavelizma, ukrao od Liberalnog saveza. Ideju o suverenosti Đukanović je, uz to, poslušnički prihvatio od zapada u sklopu direktiva o konačnoj demontaži Jugoslavije. Svijetla ideja počela je da se vuče po ulicama dok su liberali i Slavko Perović čerečeni i marginalizovani.
Crnogorska nezavisnost je ukradena ideja i plagijat nacionalnog identiteta.
O euro-atlantskim zaslugama, izvođača tih radova – Mila Đukanovića. Geopolitičke sile koje vuku u NATO i EU su toliko jake da im se nije moguće oduprijeti. U pitanju su globalni planovi koji gutaju sve evropske države. To, što Vašington i Brisel postavljaju određene kriterijume – to je stvar operativne prirode – da bi sve to, kasnije, nekako funkcionisalo. Sa Milom ili bez Mila, brže ili kasnije, Crna Gora će biti dio tih struktura. Pa zar nije BiH, ta kvazi-država, državolika tvorevina dobila viznu liberalizaciju? Struja vuče opasno jako – htjeli mi to ili ne, bili toga svjesni ili ne – svjetski stratezi će nas natjerati da zavapimo – preklinjemo vas, primite nas u NATO, primite nas u Evropsku uniju. Zar na prvom referendumu Irci nijesu kategorički rekli NE Lisabonskom sporazumu, da bi nedugo zatim, nakon masovnih pritisaka izustili – DA!
A što se tiče ostavke, to je jasno svima koji vole da gledaju – vječitom premijeru je naloženo da dislocira moć. Međunarodna zajednica, na čelu sa Vašingtonom, Đukanovićev mogući partner u svim sumnjivim, prljavim i nečasnim nakanama, sada očigledno želi da, zbog samo njima poznatih razloga, malo promiješa karte. Mislite li da je slučajno – istovremeno uhapšen Sanader, optužen Tači, sklonjen Đukanović? Šta su drugo sedam kriterijuma do poruka – dosta je bilo! Do daljeg – Đukanović će u miru partijske fotelje uživati još veći i još opasniji uticaj, bez potrebe preuzimanja odgovornosti za ono što će po svojoj ili po stranoj direktivi preduzimati. Pozivaće se, kao u slučaju hapšenja Marovićevih igrača, na institucije sistema, a u suštini, iza kulisa, povlačiti sve poteze. Trajaće to dok neki ne propjevaju ili dok zapad konačno ne prelomi – odlazi sa svih političkih funkcija!
javniservis.me 
Komentariši