Više nam ne naklapa Budvanin “o kontinuitetu agresivnog imperijalističkog katolicizma”, boli ga k. za katolicizam otkako je vidio papu i umislio konekciju sa svetim duhom
izvor: vijesti.co.me, piše: Brano Mandić
Ovih je dana govorio Svetozar Marović, o pomirenju. Umjesto da se pokrije cijenjenim ušima i ćuti, stari je mangup počeo da mudruje kako se gradio mir. Tu bolest ne smijemo prećutati, jer ružno je da čovjek koji je gurao braću u vatru, gurao ih u krv i pakao sve pišući one gluposti u Pobjedi, sada zorno mirotoči u istom dnevnom listu.
Zaboravio je filozof ljeto 1991. godine kada je imao 36 godina i bio bez dinara, pa sada burleskno sit i zamišljen, dijeli lekcije o tihovanju, glumi Gandija, komeša se u fotelji, ganut pažnjom državnog glasila uvijek spremnog za njegove ovlašne dosjetke.
Zbori stari baštovan mržnje prema drugoj vjeri, prede pretvorno i niko ga ne dira, masti kao da su on i njegovi drugari, bogami, gradili mir, i još omirili naokolo i podigli hipi komunu na ratnom poluotoku, nipošto nadgledali paljevinu kao praznični roštilj.
Kako govornika nije sramota, ne znam, jer nijesam doktor da proničem ponore onih koji stoje iza gara, dima i paleži, svega što su on, dakle Svetozar Marović, rođen 1955. godine u Kotoru i njegova družina jednom predstavili kao domoljublje.
Više nam ne naklapa Budvanin “o kontinuitetu agresivnog imperijalističkog katolicizma”, boli ga k. za katolicizam otkako je vidio papu i umislio konekciju sa svetim duhom. Pa sa Eklstonom, pa malo sa Džegerom, pa jahtica, puloverčić, grisini, martini, ovo-ono: sve nam to servira iz budvanskog hlada, krcat kao brod, sa sinom biznismenom, kćerkom menadžerkom grada, bratom šefom finansija i strinom u katastru.
Ne zapijeva više o ostvarenju “katoličkog interesa – vatikanske suverenosti i dominacije tog interesnog bloka”, zaboravio je četništvo jer mu se više ne isplati, te sad malo bloguje sa omladinom, prekrsti none na klupici i poda intervju tu i tamo, kakvom škartiranom novinaru iz regiona.
Sjećam se, prošao je Marović jednom pored mene u poršeu njemačkih tabli, pa naivno skočih da ga upitam odakle mu džip, ali su bodigardi, kao da im je prešlo od gazde, aforistički podviknuli: “Momak, lijepo je što radiš svoj posao, ali nemoj nas tjerati da mi radimo svoj”.
Ispred zgrade lučkog terminala u Baru, vidjeh tada, jezdi Marović sa dva džipa u pravcu Budve, i šta sam mogao? – vratih se hladnom espresu i podsmijehu nekoliko drugova kojima ne bi jasno, kako vi jadnici novinarski imate obraza da pišete o bilo čemu drugom!
Marović jeste solidan politički igrač, doduše ograničenog dometa, ali ako ga tretiramo fenomenološki, on je važan svat tranzicije, okosnica doba kada su bojovnici pobijedili, kada je Šešelj tukao Pekića na izborima a gusle se zaduživale u kompletu sa kašikarom i rđavom kašikom.
Ono što je posebna perverzija jeste da Svetozar Marović dosljedno gradi imidž prosvetitelja, ideologa i još misli, pomene li Markuzea, mi smo bravi i nećemo vidjeti koliko je primitivizma u rezonu da porodicu zbrineš u foteljama matične gradske uprave.
Istina, nije naš junak jedini kome se dizao tlak na ratnu trubu, tačno, prošlo je dvadeset godina i čitava je priča pomalo demode. Ratni zločin jeste postao potrošna roba u političkom porniću opšteg lizanja rana i klečanja nad jamama, ali ipak, kada čujem Svetozara Marovića da smogne i nekoga opominje glede mirovnih pitanja, pripadne mi muka, ponekad čak i bijes, što je, priznaćete, dirljivo političko iskustvo kada pređeš tridesetu.
Recimo, Marović je u tim godinama već bio smiren, znao je dobro što radi, bio nešto kao pjesnik i kozer involucije. Zato je njegova uloga posebno važna svakome ko se bavi društvenom patologijom ratnih godina – kod njega se radi o, uslovno rečeno, pismenom zločinu.
Ta karijera nije imala bukačkih momenata, radio čovjek pozadinski, čitao to što je čitao, šunjao kroz partiju koliko je mogao, i čekao da se rad naplati, kroz novac i ugled među slijepim partijskim drugarima.
Zna se da postoje dvije vrste zločinaca. Jedni to rade nagonski, golim rukama, sa dosta buke i pogrešnih rezova, bez misli o posljedici a kamoli uzroku. Druga je vrsta u papučama, oni to rade uz čaj i gramofon, puste nježnu Šubertovu sonatu i kontempliraju nad truplom.
Şiguran sam da ste shvatili.
javniservis.me 
Dobar, kao uglavnom i svaki Mandicev tekst. I siguran sam da bi Vijesti vise voljele da je to umjerenije, da ima prostora i za kakav deal, pa mi je utoliko draze kad Mandic ‘ozeze’.
Ova spodoba je uglavnom daval intervjue u Vijestima. Vrijedi vidjeti koji su to tamo skartirani pisarcici.
Ne umjeh stgaviti citat
??? prekrsti none na klupici i poda intervju tu i tamo, kakvom škartiranom novinaru iz regiona???
Da, Nabuko. Interesantno da autor ovog teksta ne navodi podatak da je ovaj Marovic do juce bio redovan odabir interviewer-a u “Vijestima”.
A interviewer ga je, sirotog, maltretirao neprijatnim pitanjima. Zar ne???
Ako mu Charapicka ne da potvrdu da je POSHTEN, neka mu da CHARAPU, moze mu valjat.
I mene je LAKSHE GLEDAT ove RABLJENE LIKOVE sa CHARAPOM,
mnogo su ljepshi, i ne ukljuchujem brisache na televizor kad se pojave maskirani.
Odličan tekst Mandića.
Vijesti jesu pro Marovićevske – ako se tako može reći . sa posebnim osvrtom na pisanje izvještača iz Budve Vuka Lajovića. Često je V.L.
Tih milijardi investicija nije doživio ni Dubai, a tek da ne spominjem tekstove o NRONOM ZBORU u paštrovićima. Nivo SRPSKE REČI …
IPak, mislim da je ovaj Mandić jako čitljiv kao kolumnista. Bar meni…
A u sljedećem broju tekst o sitom i zamišljenom Nikolaidisu! Da iza literarne impresije žedna čitalačka publika u Crnoj Gori dobije i malo prijeko potrebne moralne katarze. Bilo bi tako dobro!
Tesko ce neko napisati nesto bolje o Nikolaidisu nego Muharem Bazdulj, koji je tom prilikom skovao jednu izuzetnu novu rijec – sinekurac.
bazdi na hiljadu kilometara.
muka mi je gledati po budvi ovu kolicinu poltronsta,ovu armiju ulizica,koja pada u trans kad ih on zakaci pogledom,kao i njegove seansa u lokalu kad mu na kanabe dolaze gradjani da traze mrvicu sa stola…
Ako mi dozvolite, iskoristicu ovu priliku za malo samo-reklame, pa postaviti link na jedan svoj tekst, mozda jedini na koji sam bas ponosan.
Procitah vas tekst, imate dara Vladimire, ne moze vam ni nepoznati-Lado naci manu u pisanju.Jedino sto nedostaje vasem tekstu, za sta nijeste krivi vi, nego strogo cuvana Svetova tajna, je jos jedno znacajno ime budvanskog prosperiteta, a to je Saric, jer da nije bilo njega, ne znam kako bi Sveto sina ozenio i Madonu platio i drogom svatove napoio.
Magdalena,
hvala. Kao nepopravljivi perfekcionista, ja vjerujem da se to moglo i mnogo bolje napisati, ali sam ponosan na tekst iz nekih drugih razloga. Sto se Sarica tice, njega tada nisam bio svjestan (i to sve dok pok. Fric nije ‘pao niza skale’), ali u tekstu ima i ova recenica: “stoji činjenica – da su u Budvu stigle veeelike pare, koje su pored džipova, apartmana, kokaina i kriminala – u taj grad donijele i velike koncerte”. No dobro, ne bih vise o mom tekstu, naveo sam ga jer se njegova tema poklapa sa temom na ovoj stranici.
I Vladimirov tekst je odličan. Zabavan.Zabavan bi bio i Svetu…
Ne vjerujem samo da bi ga “Jigsaw falling…” natjerao na ništa do na podsmjeh zbog mogućeg pokušaja. On nije čovjek kojega će nešto tako ‘tać'…On čita Mankuzea…bar tvrdi…
Weird fishes…najjača stvar na IN RAINBOWS…
e
Fenomenalan tekst
”Şiguran sam da ste shvatili”. Shvatili smo, a i S.M. je shvatio da smo mi shvatili, a tek ćemo shvatiti u narednim godinama kad se po principu vikiliksa objave novi argumenti u vezi S.M. i njegove lične politike. E, ta budućnost je ono što nepomenik ne shvata. Ne razume internet, jer nije pod njegovom kontrolom,
Odusevljena sam “sveobuhvatnim i jednim nadasve za Svetozara Marovica i istomilsjenike,surovo kritickim i sveobuhvatnim pogledom na istoimenoga “ideologa” koji vjerovatno prouzrokuje bol…kod mene definitivno odusevljenje stavrno jednim veoma hrabrim a Boga mi i nestedljivim i veoma ironicnom deskripcijom(do boli,posebno za prekstene none i pulovercic)zasijecanjem u licnost i trancedentalnu ideologiju ovog naseg politikologa kralja Budve kojem stoje visoko smilseni govori i odgovor na sve(bas kao i jahtica i martini,slaze se izvrsno sa partijskim i licnim prijateljem u mnogo cemu pa i stylingu osim sto ovaj pije viski )…no kako nas visoko intelektualni politikolog voli Suberta zaboravlja na prethodne grijehe kada bas i nije bio tako uzvisen i nadahnut .Svidja mi se metafora koja se odnosi na politicki prnic,neku laganu feminiziranost Marovica tj.njeznost dok glumi bolecivost ovom narodu sa sve dva dzipa i td…kao i lizanje onih rana VEOMA. To je odlicno…osim toga moram pomenuti da se sam se i ja u jednom slobodno obajvljenom tekstu osvrnula na glavne lemente ovdje samo ne u vezi sa Marovicem vec Djukanovicem,pa dolazi na da isto mislimo.
Veoma harbro i drago mi je sto je necenzurisano zbog mnogih njegovih citalaca i onih koji se oglasavaju i onih koji to ne cine.
do maloprije ja sam mislio da su NONE ustvari SI…pardon, GRUDI…ono kao DVOJNI-C.
kad ono NONE su kao nastavci, izrasline iz WC-a. zaista neinspiratvno znachenje.