“Nova verzija” priče o balkanskim duvanskim vezama

izvor: portaloko.hr, piše: Jasna Babić  

Odvjetnik Srđa Popović ovih je dana krenuo u akciju ponovnoga rasvjetljavanja “slučaja Đinđić“, dokazujući da su ubojstvu srbijanskoga premijera prethodile dugačke političke i medijske pripreme.

Osobno sam svjedok: Srđa Popović ne griješi. Ni najmanje.
Za likvidaciju Zorana Đinđića mjesecima se pripremao teren, s raznih strana nekadašnje Jugoslavije, uključujući Hrvatsku. Sama egzekucija, kako će se pokazati, bila je tek problem tehničke izvedbe. No, dugačkom uvertirom u kojoj se, iz daleke pozadine pomalja čak William Montgomery valjalo je  unaprijed zamutiti  njezine političke motive. Druga je stvar što smjer uvodnih događaja dugo ostaje nejasan dok se ne zaokruži  finalna posljedica.Po novinarskom zadatku, koji je definiran u redakciji zagrebačkoga Nacionala, u kasno proljeće 2001. srela sam Vojislava Koštunicu, predsjednika tada još udružene Srbije i Crne Gore. Rečno mi je kako Koštunica raspolaže senzacionalnim dokazima o umiješanosti srbijanskoga premijera Zorana Đinđića u poslove crnogorske duhanske mafije. Za razliku od Nacionala, koji je do toga trenutka bio objavio dva teksta o toj temi, srbijanske novine, navodno, nisu imale dovoljno slobode, želje  i hrabrosti da se pozabave  mračnom  pozadinom  srpskog političkoga miljenika.

Ratko Knežević aranžirao je sastanak telefonskim pozivom Aleksandru Tijaniću, nekoć zajedničkom kolegi iz Slobodne Dalmacije, koji je posljednjih godina Jugoslavije postao sljedbenik Slobodana Miloševića, potom službenik njegovoga nasljednika Vojislava Koštunice.

I tako smo se našli na desetak minuta u skromnom, neidentificranom beogradskom uredu, bez službenih tajnica i predsjedničkoga osiguranja. Ni danas ne znam zašto smo se našli: nikakve dokaze nije Koštunica držao u ruci, ali je meni održao neku vrstu predavanja o Đinđićevoj ovisnosti o  crnogorskim kriminalcima, bjelodanoj iz činjenice da se jednom zgodom vozio u privatnom avionu duhanskoga kralja Stanka Subotića Caneta. Činjenicu je, pak, izvukao u već objavljenom Nacionalovom tekstu, upravo s mojim potpisom.

U Zagreb sam se vratila potpuno zbunjena. Ivo Pukanić jednako je bio zbunjen mojim izvještajem o uzaludnoj misiji. “Ma to je Monty nešto pobrkao. Koštunica se valjda predomislio…“ , rekao je, koliko se još sjećam, moj tadašnji šef, tješeći me zbog izgubljenoga truda i vremena. Monty je bio  naziv od milja za Williama Montgomeryja. Tim intimiziranjem Pukanić je s djetinjastim  ponosom  apostrofirao svoju bliskost s utjecajnim i sveprisutnim američkim diplomatom .

Na sreću, koji dan kasnije sklopili smo džentlmenski sporazum da se povučem iz serijala, koji je Nacional nastavio razvlačiti još sljedeće dvije godine. Da nije bilo tako, ne znam kako bih danas živjela s mišlju da sam upotrebljena i zloupotrebljena za probijanje hrvatskoga terena prema  smaknuću, kojim je  Srbija bačena u regresiju na duže vrijeme. Uostalom, pokušaj da se Đinđić kriminalizira uz pripomoć duhanske mafije nije se pokazao osobito uspješnim: šverc duhana, naime, devedesetih godina bila je opća pošast u svim zemljama bivše Jugoslavije, dok su švercerske zarade koristili gotovo svi vodeći političari, barem u predizbornim kampanjama. Tako je u samoj Srbiji, nakon par exellance političkoga atentata, plasirana nova varijanta difamirajućih teorija: Đinđić kao eksponent  i žrtva lokalnih mafija…

Đinđić je ubijen 2003., a Pukanić 2008. Pa premda se ne daju usporediti njihovi politički značaji za sudbinu zemlja u kojima su živjeli, postoje zanimljive analogije dvaju tragičnih primjera. Svjedoče o varijantama istoga recepta za njihovu smrt i kasnije istrage.

Zoran Đinđić imao je slabašno osiguranje, Ivo Pukanić nije imao nikakvo osiguranje. Nakon Đinđićevoga ubojstva, u Srbiji se dogodilo izvanredno stanje, nakon Pukanićevoga ubojstva izvanredno stanje nije službeno oglašeno, ali su MUP-ovi specijalci zavladali zagrebačkim ulicama, preuzimajući na sebe uhićenja zbog najmanjeg prometnog prekršaja.Srbijanska optužnica protiv neposrednih egzekutora oslanjala se na lažljivim pokajnicima s podebljim zločinačkim dosjeima,  hrvatska optužnica protiv Pukanićevih kilera izgrađena je na temelju krunskoga svjedoka, dokazano podložnog teškim drogama i korupciji. Ni jedna, niti druga istraga nisu obavljene kako valja. Obje istrage izvedene su protivno elementarnoj logici i kriminalističkom zanatu, ne da bi otkrile naručitelje i scenariste, već da bi se pozornost javnosti odvela u pogrešnom smjeru i što dalje od motiva.

Ključna razlika postoji samo u jednom i pokazuje se, također, na samome kraju: dok se Đinđićeva obitelj ne može  pomiriti s velikom prijevarom srbijanskoga istražno-kaznenoga aparata, pa je zbog toga angažirala odvjetnika Srđu Popovića, Pukanićevi bližnji grčevito su ustrajavali opet na teoriji o crnogorskoj duhanskoj mafiji, koju je – uz svestranu podršku službene Srbije – revitalizirao ovdašnji MUP.  Od  kako  je, pak, teorija propala, inzistiraju još samo na imovinsko-poslovnim razmiricama oko Pukanićeve materijalne i financijske zaostavštine.