izvor: novossti.com, piše: Darko Suvin 
Postavit ću ovdje dvije prethodne teze o tome kako danas ne valja i valja govoriti o marksizmu u smislu Marxove baštine, a zatim izvesti jednu posljedicu iz njih, u kojoj se dotičem i povijesnih “marksizama”. No sve što ovdje pišem temelji se na njihovim iskustvima, od Engelsa preko Kautskoga i Staljina do najvažnijih: Lenjina i pokušaja njegove primjene u Kini i Jugoslaviji, te “zapadnog marksizma”, kao i na mijenama kapitalizma. Ovakve teze ne pretendiraju na iscrpnost nego samo na pregnantnost.
Ne valja prići Marxovoj baštini scijentistički, tj. pseudonaučno
Scijentizam je ideologija tehnokratske inteligencije u kapitalizmu koja tvrdi da nauka jednako vrijedi uvijek i svugdje, te je u principu nezavisna od ljudi, društva i interesa među kojima je slučajno iznađena. Nauke su naprosto sustavi formalnih postavki i procedure za konstruiranje i potvrđivanje teorija. Taj scijentizam eliminira individualni i kolektivni spoznajni subjekt u korist “objektivnosti”, gdje je tijelo samo bestjelesno oko. Takva je, danas dominantna, nauka slijepa prema životu, i s pravom je nazvana “robni scijentizam”.
Nasuprot tome, ljudi konstituiraju (stvaraju i utjelovljuju) spoznaju unutar povijesti i kao povijest. Marxov nauk je doduše formalizacija stoljetnih iskustava potlačenih i iskorištavanih klasa u kapitalizmu, kao i prije kapitalizma; ali ona nije platonska ideja koja nam domahuje iz svijetle budućnosti, nego je metoda, sustav uputa za izlazak iz kapitalizma i klasnog društva. Taj se egzodus dešava u konkretnim situacijama koje se mogu poopćiti samo u najgrubljim crtama i najvažnijim čvorištima (poslije Marxa to možemo učiti u Lenjina,Gramscija, Brechta, Bahtina, Sartrea, Merleau–Pontyja, Goldmanna ili Williamsa, a danas recimo u Donne Haraway i Davida Harveyja). Usto (vidi Wittgensteina ili mladog Lukácsa), svako je međuljudsko stanje stvari suoblikovano onime kako ga zamišljamo, dakle kultura ili vjerovanja su isto tako materijalne snage kao i tenkovi. Što su banke bez vjere u njih?
Marx razvija Hegelovu veliku spoznaju “istina je konkretna” primjenjujući ju na “gusto” kapitalističko društvo. To znači da “istina” mora, kao svaki dijalektički shvaćeni pojam, oscilirati između apstraktne općenitosti i prisutne posebne, pa čak i pojedinačne, situacije u obliku povratne sprege koja omogućuje intervenciju u povijesnu situaciju. Kako je to Korsch formulirao, Marxov je pojmovni sustav ”uvučen u protjecanje stvari i bol borbi. Beskompromisno svjetovni, povijesni i klasni karakter onoga što spoznajemo postaje svojstvom same spoznajne forme”. Takva je spoznaja otvorena, a usto suodređena društvenim interesima subjekata koji tu spoznaju traže i koriste, te su njeni horizonti neizbježno mnogostruki a ne monolitni.
Marxov je nauk duboko utemeljeni povijesni prijedlog ali nije objektivistička nauka. Tim bolje: jer takva je nauka uopće djelomičan i osakaćeni oblik spoznaje u službi kapitalističkog profita.
Alternativa scijentističkom stavu jest spoznajno-politički stav
Jedino je on dorastao današnjim problemima. Među mogućim horizontima, on odabire stav i orijentaciju na očovječenje raščovječenog klasnog društva putem radikalne društvene pravde koji naziva zajedničarstvom, po klasično komunizmom. Radikalna pravda moguća je samo borbom za izlazak iz klasnog društva u društvo suverenosti udruženih ljudi: danas znamo da se to odnosi kako na klasični kapitalizam tako i na premoć države u interesu oligarhijske manjine, te na sve njihove moguće kombinacije.
Dakle: govoriti o Marxu i marksizmu a ne govoriti o komunizmu kakav je bio i kakav bi mogao biti jest besmisao i traćenje daha.
Marx je došao do termina i pojma komunizma najprije u Njemačkoj ideologiji, u isti mah kao i do pojma kapitalizma kao društvene formacije, i formulirao je komunizam kao stvarni pokret koji ukida prisutno stanje stvari. Otuda izvire cijeli instrumentarij njegovog “historijskog materijalizma”. A u velikom poglavlju o fetišizmu robe u Kapitalu, on je pronašao ključnu stratešku primjenu komunističkog pogleda na raščovječenje u kapitalizmu, gdje je nasilna sudbina ljudi određena ekonomijom.
U vrijeme oko Pariške Komune, Marx je uznapredovao do pojma komunizma kao zajednice proizvođača, koja se temelji na ponovnom prisvajanju društvenog viška vrijednosti od vladajućih klasa i na izravnoj demokraciji samih radnika odnosno proizvođača — što za njega (i za Lenjina Države i revolucije) znači odumiranje državnog aparata.
Komunizam implicira dakle (bar) četiri pojma. Prvo, pojam zajedništva: zajednice rada tj. proizvodnje, i zajednice raspodjele tj. suživljenja u komuni. Drugo, pojam plana, naime ovladavanja ekonomskim odnosima – uključivši tržište ali kao ništa više nego oruđe. Treće, pojam transparentnosti; međuljudski odnosi treba da postanu providni, da odstranjuju mutan i mistificirajući fetišizam robe koji (nasuprot Althusseru) izvire iz otuđivanja živog rada samih proizvođača.
Međutim četvrti i danas čini mi se najvažniji pojam, koji je u Marxa svugdje implicitan, jest komunizam kao radikalna i dosljedna varijanta žudnje za ličnim no istodobno i kolektivnim spasenjem iz moralne i materijalne bijede. Antikno shvaćanje spasa (salus rei publicae) bilo je kako političko tako i sakralno. Kasnije su razni monoteizmi prigrabili političku vlast a sakralnost prebacili van materijalnog svijeta. No po mom uvjerenju, komunizam je — baš zato što uključuje gornje tri komponente – spasilačko uvjerenje, ili pak nije ništa.
Marxov komunizam je jedan od neizbježno prisutnih ali ničim ne zagarantiranih horizonata u slomu kapitalizma, kakav je on iščekivao mnogo brže ali mu mi danas doživljavamo početak. Ipak to nikako nije nekakva povijesna nužnost ili posljedica scijentističke naučne zakonitosti. Može doći i do goreg barbarizma, smjese robovlasničke, feudalne i kapitalističke vladavine kakva se danas već ocrtava pod patronatom svemoćnih armija, policija, molekularne genetike i nanofizike.
Svakom “marksizmu” koji (na svoj način) ne govori o ovom sklopu problema i s ovim horizontima, odreknuo bih taj naziv. Dakako, može još uvijek biti ograničeno koristan za poneku svrhu. Nasuprot tome, ako se govori unutar tih horizonata i s tim stavovima, ne vidim razloga zašto ne bi moglo biti dva, tri, više marksizama. Po čemu je monoteizam bolji od politeizma?
Nešto o socijalizmu u povijesti i danas
Je li marksizam onda teorija (očigledno nije bio praksa) socijalizma? Marx se sprdao sa sentimentalnim “socijalistima“ sredine 19. stoljeća, no u značajnoj Kritici Gothskog programa iz 1875 on razlikuje dvije faze prelaza između kapitalizma i komunizma. U prvoj fazi važi parola “od svakoga prema sposobnostima, svakome prema radu”, a u drugoj, pretpostavlja se bogatijoj fazi, parola “od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama”. Nije jasno ni koliko je korisno ni koliko je u Marxovom duhu zvati prvu fazu socijalizmom a drugu komunizmom: u “stvarno postojećem socijalizmu” vidjeli smo petrifikaciju tog pojmovlja kao pod okom Meduze. Nasuprot tome, za Marxa preostaju u prvoj fazi – koju je on smatrao istovjetnom s proletarijatovom “diktaturom“ (naime neograničenom vlašću, termin je starorimski i upućuje na to da je vremenski ograničen!) – znatne klasne borbe između eksploatatora i proletera. Mao je to onda opravdano primijenio na “dvije linije” unutar vladajuće Komunističke partije. Rekao bih da su takve dvije linije postojale i u KPJ/SKJ, samo prikrivene ne-transparentnošću političkih odnosa.
Da budem povijesno potpuniji: otprilike između 1870tih godina i 1914. glavna je denotacija socijalizma bila ona II. Internacionale. Bio je to dosta čudan i nejasni rezultat prakse njemačke socijaldemokracije – koja se bila časno borila protiv Bismarcka ali je inače bila miroljubiva i pomirljiva, a ubrzo i gadno birokratizirana — gdje je Marxova kritika te prakse (upravo u Kritici Gothskog programa) neutralizirana time što je ona njegova prva i prelazna faza postepeno preuzeta kao cilj i terminološki smokvin list “socijalizma“. (Začudo, Staljin je slijedio potpuno istu putanju — tu mora da važi neka unutarnja zakonitost — samo što je diktaturu nasuprot starorimskoj ne samo shvatio doslovno, dakle policijski i zauvijek, nego je i imao sredstava moći da takav Termidor krvavo primijeni.) U doba dok još pogubnost te denotacije prvog socijalizma nije bila jasna, istaknuta aktivistica najprije poljske a zatim njemačke socijaldemokracije i veliki teoretičar tog pokreta, Rosa Luxemburg, skovala je parolu “socijalizam ili barbarizam“. Drugi, još veći teoretičar, Lenjin, usred sloma tog pokreta za vrijeme 1. Svjetskog rata vratio se Marxovom terminu “komunizma“ iz 1848, kao činu mentalne higijene.
Od g. 1945. nadalje postojala su dva glavna pojma političkog socijalizma. Prvi je ono što je Staljin pretendirao “izgraditi u jednoj zemlji” (pa u znatno poboljšanoj varijanti i ono čemu je trebalo težiti društveno samoupravljanje u SFRJ). No po Marxu niti se socijalizam može izgraditi niti se k njemu može težiti: sve se to može samo u odnosu na besklasno društvo u kome će svatko dobiti prema potrebama, dakle može se izgraditi samo komunizam — uz razne prelazne oblike kompromisne postupnosti — i može se težiti samo komunizmu. Drugi je nešto kao Švedska 1950-90., Država blagostanja s velikim koncesijama srednjoj i radničkoj klasi ali s komandnim visovima ekonomije još uvijek u kapitalističkim rukama, a na račun eksploatacije kolonija i izvoza oružja. Danas vidimo da je ta ruzveltovsko-socijaldemokratska linija bila moguća samo kao strateško odstupanje monopolističkog kapitala da skrene vodu s mlina lenjinizma, te ju je kapitalizam likvidirao uporedo s propasti službenog lenjinizma.
Maštati danas o socijalizmu bilo Titovog bilo socijaldemokratskog kova nema smisla. Među čimbenike propasti Titove Jugoslavije, uz ekonomski kao i politički pritisak izvana, ulazi i prihvaćanje ideje o “izgradnji socijalizma“ kao nekog dovršenog sustava a bez borbe klasa, koja je bila manje lažna od Staljina ali isto tako nejasna kao socijaldemokratska. Istina je da su oba sustava znatno olakšali život miliona u Evropi i Sjevernoj Americi, doprinijeli dekolonizaciji, i slično. Svakako su — ako isključimo staljinizam – za veliku većinu ljudi bili bolji od ovog mafiozno-spekulativnog kapitalizma danas. I svakako se za mnoga njihova poništena postignuća, napr. efikasno i opće dostupno obrazovanje te zdravstveno i penziono osiguranje, valja uporno boriti. Ali sve u svemu “to bijaše u drugoj zemlji, i cura je mrtva” (Marlowe).
Smatram da je danas stanje našeg svijeta mnogo sličnije onome iz 1. Svjetskog rata nego iz mirnog Sjevera 1871-1914, te da danas važi alternativa: komunizam ili barbarizam. Moglo bi se reći da samo ime djeteta nije važno ako će dijete biti zdravo i rasti, te sam gore sugerirao simpatije prema ovakvom argumentu. No ovdje ga ne bih prihvatio, jer politički pokret nije biološki nego ideološki ili možda bolje epistemološki porođen: držim da je sama indikacija radikalne alternative i sasvim drugačijeg horizonta, nasuprot kako Staljinu tako socijaldemokraciji, danas presudna. U svijetu morskih pasa ne može se biti pristojna ribica.
Svakom “marksizmu” koji se (na svoj način) ne bavi ovom alternativom, odreknuo bih taj naziv.
javniservis.me 
Autor je istakao veoma vazno zapazanje o scijentizmu koji danas preovladava u drustvenim naukama i koji je posebno forsiran od strane ideologa tzv. pristine capitalists (prvobitni, originlani kapitalisti) i pratecih filozofskih i politickih pravaca. Ako scijentizam “uparimo” sa onim sto je ideja “Kraja istorije” (F. Fukuyama), onda bi to drustvu (pojedincima i grupama) trebalo da prenese poruku o tome da je iluzorno nastojati da se postojeci poredak stvari moze i treba mijenjati.
Zbog toga autor ovog teksta, nakon kvalifikacije da se danas radi o mafiozno-spekulativnom kapitalizmu i raskrsnici barbarizam ili komunizam, na kraju pravilno zakljucuje da “se za mnoga njihova (socijalizma i socijaldemokratije, prim. A.V.) poništena postignuća, na pr. efikasno i opće dostupno obrazovanje te zdravstveno i penziono osiguranje, valja uporno boriti”, na sto ukazuje upravo naucni pristup koji je normativan (nasuprot scijentistickom pozitivizmu) i koji pojedinca i drustvo uvazava kao ne kao pasivnog vec kao aktivnog aktera, odnosno kreatora svijeta u kojem zivi, sto predstavlja veoma realnu pretpostavku, nasuprot Friedman-ovom pristupu vrednovanja validnosti naucnih teorija, koji smatra da za validnost nije relevantna realnost pretpostavki neke teorije, vec njena predvidjacka sposobnost.
Ako prihvatimo da je poslednji covjek ustvari morski pas, onda se odricemo humanistickog nasljedja i etike, odricemo se onoga sto nas cini ljudskim bicima, bicima koja su “blize Bogu”. Sa druge strane, scijentizam odrice naucno svojstvo onom dijelu humanistickih i drustvenih nauka koje su vise deskriptivne, exploratorne i normativne (za razliku od eksperimentalnih i pozitivnih).
Sve u svemu, opstanak i borba na idejnom planu pretpostavka je imanja alternativa u realnom svijetu. Stoga ovaj i slicne tekstove smatram doprinosom u tom smislu.
Uf, uf, jedva dobac(h)am, ali se slazem! ;)
Zashto ljudi prave mozdane gimnastike i zalaze u analize prevazidjenih teorija i ideologa,
ako ispred svog balavog nosa imaju konkretne rezultate, 200 razlichitih drzava koje biraju razne pravce od 360 stepeni, i postizu uspjeh ili neuspjeh, zavisno od drushtvenog uredjenja i rasporeda dobara koja stvaraju i radnici i poslodavci u AMBIJENTU za koji je zaslushno DRUSHTVENO UREDJENJE ili DRUSHTVENA ZAJEDNICA-DRZAVA.
Od svih tih pravaca 360 stepeni,
najbolji uspjeh u shkolstvu, zdrastvu, socijalnoj zashtiti, slobodi, humanosti, jednakosti, ravnopravnosti i solidarnosti, postizu SKANDINAVSKE DRZAVE, KANADA I NOVI ZELAND, i nije mi jasno, da neko sad vadi MARXA iz naftalina i tog fosila prevazidjenog, chija je IDEOLOGIJA NANIJELA TOLIKO PATNJE ZEMALJSKOJ KUGLI I GRADJANIMA ZELENE PLANETE ZEMLJE, KOJA SE CRVENJELA OD KRVI I ZNOJA TIH RADNIKA ZA KOJE JE PISANA TA TEORIJA, I BIBLIJA JE TEORIJSKI DOBRA KNJIGA, ALI JE VISHE ZLA OSTAVILA IZA SEBE OD MARXIZMA.
TRI NAJVISHA ZLA,
IDEOLOGIJA, RELIGIJA I NACIZAM.
glupost naravno ne toliko sa teorijskog aspekta jer se o mnogo cemu moze raspravljati ali evo ovaj blog tzv. javni servis ne postoju nijedno jedino slovo o aktuelnim CG desavanjima.
1. Kako nas kradu 150 na sat od komvbinata, prve itd. A sve uz opravdanja koja logicki piju vodu koliko sito.
2. Krimi desavanja u okruzenja koja vec godinnu se motaju i primicu nasoj vrhuski.
3. UZasnu medijsku situaciju u kojoj mediji i prve i druge familije rade zajedno.
4. Nema rijeci o najavama pomjena na vrhu i opet logistici tog desavanja.
5. Jedva slovo dva o uzasnoj situaciji u opoziciji.
Me navalja rabota.
POSLAO SAM UREDNICIMA,
kojima je MARXIZAM AKTUELNA TEMA 21 VIJEKA,
na gmail,
o PRODAJU PAMETNIH BROJILA ZA LUDI CRNOGORSKI NAROD,
i zaduzenje CGe potroshacha 35 miliona EURA,
ali se urednishtvo,
NITI JAVLJA NITI DOLAZI;
mozda misle nije lud NAROD NO MILOVAN,
ako nastave sa MARXIZMOM;
i ovim kopi past TEORIJAMNA,
brzo ce se MILOVAN OPAMETIT I AVIZAT.
Milovane,
slazem se sa Alkom nesto nize u utisku da niste vrlo pazljivo procitali tekst. Takodje, mislim da ova tema nema veze sa ‘propagiranjem marksizma’ od strane urednistva portala, vec samo otvara neke druge teme, a to nije na odmet, ako nikoga ne vrijedja (oni koje iskljucivo interesuje prizemna dnevna politika imaju sirok dijapazon mozgoispirajucih foruma).
Drugo, molio bih vas jos jednom za strpljenje sa portalom, jer ovo je mala ekipa bez sredstava iz budzeta (ili od Sorosa), oni to ne rade za platu vec iz cistog entuzijazma, prema tome mislim da nema mjesta takvoj kritici.
Ja nesto bijah po tijem stranijem zemljama a to pametno brojilo ne vidjoh. Nego u tvom komsilaku mi je tabla sa brojilom bila od pertineksa kakve kod nas jos po selima jedino postoje. U jednoj zemlji mi je teta koja je ocitavala brojilo koje je stojalo iznad vrata dodila svakog mjeseca i ostavljala racun a u drugojj je nesto stizalo dva puta godisnje. Telad mniju da se kradja sprecava smart brojilom nije nego.
Ovo moje dansko je starije od onog shto imam u BRSKUT i gluplje,
jednom godishnje me OPOMENU da prochitam stanje na brojilu,
i tako dvije decenije,
NITI SE JAVLJAJU NITI DOLAZE,
a decenije prolaze,
ja placam a oni doturaju kWh,
svi KLATE KOJI PLATE.
neka im se mOOda pozlate, sve s´ANDJELIMA I BEZ MOODERNIZACIJE CIPANCIJELE NACIJE POSLIJE A2A okupacije.
Bilo bi lijepo da gojkovic ili neki od sefova dotura struje po kucama kaze koliki im je procenat naplate u tajkunska i ina peduzeva i kuce i dan danji nakon A2A prihajanja. No to je druga tema.
E, pa, ne moze to tako, ako zelimo da imamo alternative. Ne mozemo pristati na sada preovladavajuci, neoliberalni, poredak stvari (samo zato sto je on preovladavajuci), a istovremeno se boriti za eliminaciju njegovih negativnih strana. Autor gornjeg teksta se upravo ne zalaze za ono sto smo imali prilike da vidimo (sovjetski ili samoupravni socijalizam), on se zalaze za borbu za ono sto su dostignuca tih sistema (i ne samo tih vec i skandinavskih).
Kada kritikujete urednistvo sto ne daje vise naslova o aktuelnim temama iz Crne Gore, mislim da je ovaj tekst odlican povod i osnova da se rasprave korijeni opstanka crnogorskog rezima, kao i ciljevi kojima treba stremiti. Zar ne govorimo cesto o savremenom robovlasnistvu, zar Djukanovic nije puki podvodac Crne Gore centrima globalne moci (multinacionalnim korporacijama i mafiji), sve pod pricom o neoliberalizmu. Zar studenti ne strajkuju upravo zbog neoliberalnog konteksta visokog obrazovanja, a ovi nasi se bune zbog neispostovane procedure izbora njihovog predstavnika (bez grama artikulisane svijesti o globalnim kretanjima)?
Ipak mislim da niste u potpunosti ili sa paznjom procitali gornji tekst. Ne zamjeram, ali cijeneci misljenja komentatora do sada, mislim da nam se misljenja u sustini veoma poklapaju.
Toliko za sada i neka nam je sa srecom, sto bi Thomas Jefferson rekao – nikada nije bilo da neki narod bez znanja moze biti slobodan.
Poshtovana Alka,
Sve SKANDINAVSKE DRZAVE, zive od znanja i nauke, dhje se ljudi shkoluju o troshku drzave, mojih petoro stipendiraju sa 600 eura mjesechno, najstarijeg do 36 godine na grbachi Kraljevine Danske, nezposhljenima, penzionerima i socijalno ugrozenima po 1000 EURA,
ako to NIJE KOMUNIZAM,
onda sam ja TROKRILNI SHIFONJER.
Milovane mislio sam vas prekorit komentarom, ali jedva se sabirem od smijeha!
:)))
Često čujemo da neko kaže: “za vrijeme komunizma”, iz čega proizlazi da je komunizam već postojao, a da je propao. No, je li komunizam, zaista postojao? “Da, naravno, da je postojao”, odgovorila bi ogromna većina ljudi. Međutim, takav odgovor ne zadovoljava. On je naprosto netačan! Komunizam, govoreći po Marxu, nikada nije postojao,već pohlepa i razvratnost diktatora pod maskom “komunizma”, a kako nešto nije postojalo, to onda ne može ni propasti.Boljševici su osvojili vlast 1917 sa perspektivom svetske revolucije. Oktobarska Revolucija je bila močan podsticaj za ostatak Evrope, počev sa Nemačkom gde bi revolucija uspela da nije bilo kukavičke izdaje socijal-demokratskih lidera koji su spasli kapitalizam. Svet je platio užasnu cenu za ovaj zločin, sa ekonomskim i socijalnim konvulzijama u dve dekade izmedu ratova, trijumfom Hitlera u Nemačkoj, gradjanskim ratom u Spaniji i konačno užasima novog svetskog rata.Klasična kapitalistička propaganda kaže da je komunizam utopija, da je to mnogo dobro ali da je ne ostvarljivo. Naravno da je neostvarljivo ako se za nešto ne boriš, zar nije prirodno da se teži ka boljem… Moramo imati na umu da komunizam nije počeo sa Marksom i Engelsom. Bilo je velikih mislilaca pre njih koji su zastupali ideju društva bez klasa baziranih na privatnoj svojini:Robert Oven, Furije, Sen Simon i drugi. Još u 16. veku, Tomas Mor je napisao svoju proslavljenu knjigu Utopija, koja opisuje komunističko društvo. Cak i pre toga, rani hriščani su se organizovali u zajednice iz kojih je privatna svojina bila rigorozno isljučena, kao sto se moze pročaitati u “Delima apostola”. Između Hristove propovedi na Gori i moralnog kodeksa graditelja komunizma ne postoji razlika. U Novom zavjetu se kaže: U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost. Doista, niko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao.”…. Isus je bio veliki protivnik vlasništva, zagovarao je besklasno društvo, protivio se bogaćenju, zalagao se za raspodjelu dobara zajednici a ne pojedincima . Još od antike i Platonove „Države” postoji želja da se iznađe najbolji način za život. Već u ranom hrišćanstvu postoje elementi utopije, pokušaj stvaranja trajnijeg modela organizovanja društva. Čitavi 18. i 19. vek zasnovani su na stremljenju ka tehnološkom raju, upotrebi mašina u smislu utopije, ona postaje materijalistička. Internet poseduje ogroman utopijski potencijal. U vreme svog nastanka, ljudi koji su imali pristup Internetu nazivali su sebe „netizansima”. Zatim se pojavio fenomen „sekond lajf“ (drugi život), gde možete da živite paralelno, van stvarnog života. Blogovi su postali zatvorene zajednice, neka vrsta sekte istomišljenika. Ali, kao i sve ostalo i Internet je doživeo svoju komercijalizaciju. On je veliki izvor zarade i dokaz u šta utopija može da se pretvori. „Fejsbuk” je slika našeg vremena….I Nikola Tesla dao je, na početku Prvog svetskog rata, svoj doprinos utopijskoj misli,i u svom radu „Čudesni svet kojeg će stvoriti elektricitet”, opisao raznovrsne mašine i izume koji će olakšati život u budućnosti. Sa druge strane, imate fenomen grupe zvane „Reinbou femili”, oni su ostaci hipi zajednice, to su ljudi koji se okupljaju u ambijentu netaknute prirode, bežeći od tehnologije. Zato smatram da utopija, kao nada, nikada ne može biti iskorenjena. Hrist i Marks su bili propovednici raja, prvi nebeskog drugi zemaljskog, njihovi sledbenici su stvorili organizacije, prvi Crkvu, drugi Komunističku partiju, da obećani raj ostvare.Nauka je srušila hrišćanski mit o nebeskom raju, a život komunističku utopiju o zemaljskom raju. Srž komunizma nije profit,njegova ideja nije bezkonačno iskoriščavanje radne snage, bezkonačno skupljanje bogatstva, neograničena rast, neograničene želje, a nije ni vladanje elite koja drže pod palcem milijarde.Njegova ideja je “solidarnost”…Apsurdno shvatanje je da u marksizmu “sve reducirano na ekonomiju”. Po materijalistickoj koncepciji istorije njen determinisuci element je produkcija [proizvodnja] i reprodukcija u stvarnom zivotu.Vise od ovoga Marks nije nikada tvrdio. Ako stoga neko izvrce ovo u stav da je ekonomski element jedini determinisuceg karaktera, onda ga [stav] transformise u besmislenu, apstraktnu i apsurdnu frazu. Ekonomska situacija je baza, ali razliciti elementi superstrukture – politicke forme klasne borbe i njene posledice, uredenja uspostavljena od strane pobednicke klase posle uspesne bitke, itd. – forme zakona – i onda cak i refleksije svih ovih stvarnih borbi u mozgovima boraca: politicke, legalne, filozofske teorije, religiozne ideje i njihov dalji razvoj u sistem dogmi – takode izrazavaju njihov uticaj na tok istorijske borbe i na mnogo nacina su presudne u odredivanju njihovih formi.Kad u toku razvitka budu iščezle klasne razlike i cela proizvodnja bude koncentrisana u rukama udruženih individua, javna vlast izgubiće politički karakter. Politička vlast u pravom smislu jeste organizovana vlast jedne klase za ugnjetavanje druge klase. Kad se proleterijat u borbi protiv buržoazije nužno bude ujedinio u klasu, kad bude revolucijom postao vladajuća klasa i kad kao vladajuća klasa nasilno ukine stare odnose proizvodnje, on će s tim odnosima proizvodnje ukinuti i uslove opstanka klase, klase uopšte, a time i svoju sopstvenu klasnu vladavinu. Svako ko pročita Manifest može videti da su upravo Marks i Engels bili ti koji su predvideli ovu situaciju pre 150 godina. Oni su objasnili da se kapitalizam mora razvijati kao svetski sistem. Danas su tu analizu brilijantno potvrdili dogadaji.Tokom 20-tog veka smo več iskusili dva svetska rata kao rezultat kapitalističke krize. Drugi je uzrokovao 55 miliona smrti i skoro doveo do destrukcije ljudske civilizacije. Sa neverovantom dalekovidoscu, autori Manifesta su predvideli uslove kroz koje sada prolazi radnicka klasa u svim zemljama. Ljudi su retardirana vrsta koja se dogovorila da će novac imati vrednost, da bi jedni patili a drugi uživali, i “svi smo se složili oko toga”.Zašto su se ljudi složili oko toga? Jer je novac ogledalo ljudske pohlepe a kapitalizam je njegova kristalizacija. U Globalizamu nema mesta za emocije,poeziju,filozofiju, da bi se čovek razvio kao umno i osećajno biće,već samo za robotizovane nakaze poput Ramba i raznih terminatora koje nam nudi Holivudska filmska industrija,sa ciljem da se stvori masovni idiotizam.Na glavnim elektronskim medjima nema ni jedne ozbiljnije i temeljnije diskusije o problemima čoveka,zato i postoje sve te televizije u kojima je 99% emisija zabavnog karaktera,kojima je glavni cilj da zaglupe i idiotizuju čoveka,a s’druge strane život na planeti u svim državama polako nestaje,priroda se nemilice zagađuje,čovek stalno ratuje, i sa sobom, i sa drugima,svuda…on nestaje,mutira…tako da je glavna poenta svih tih televizija ta,da u momemtu kada čovek oseti nezadovoljstvo sve gorim i gorim životom,ne uključi um da razluči šta je šta i da tako pokuša da nađe rešenje za svoje probleme,već da po “munjevitoj” robotizovanoj refleksnoj navici, pritisne taster na daljinski,i tako uđe u virtuelni svet raznih televizija gde će samo naći utehu i kompenzaciju za svoj već unapred prihvaćen život gubitnika,zombija….Kapitalizam spaljuje sve pred sobom, koji u krajnjoj instanci ima planetarno-ekocidni karakter,dakle uništava svet , prirodu,reke… i samim tim čoveka. Iz Unicefa se ističe da glad ubije 2,5 miliona djece svake godine.Trećina stanovnika Zemlje nema adekvatnu ishranu, higijenu, zdravstvo i obrazovanje.U isto vrijeme, sagorijevanjem fosilnih goriva, zagrijava se planeta s potencijalno katastrofalnim klimatskim posljedicama za sve nas.Ratovi nastavljaju pustošiti i masovno odnose ljudske živote, a postojanje i razvoj novog oružja za masovno uništenje nosi nesagledive opasnosti i još veće strahote koje dolaze. Ko je odgovoran za ovakvo stanje? Naravno, sistem koji je prethodna dva stoljeća bio dominantan … kapitalizam…Činjenica da je kapitalizam na izdahu, nažalost ne znači da će se predati bez borbe.Mnogi spominju fašizam (i nacizam) kao nešto strašno okrutno, nehumano i genocidno – ali te modele je važno, danas možda više no ikad, staviti u pravi kontekst.Fašizam nije ništa drugo nego zadnja linija odbrane kapitalizma.U fašizmu apsolutnu vlast drže upravo korporacije, zato se taj sistem često i naziva korporativizam.Harizmatične vođe nisu ništa drugo nego obični glasnogovornici tog sistema i njihovih pravih vladara. Fašizam se uvodi u trenutku kada radnici počnu otvoreno prijetiti kapitalističkom sistemu. Pred-revolucionarno doba je vrijeme kada fašizam otvoreno stupa na snagu….Negdje sporije, a negdje brže ime Karl Marxa danas se kao virus širi ulicama od Tel Aviva, Londona, Sydneya do Madrida, New Yorka i Oaklanda. “Manifest komunističke partije” kratki je proglas, na tek 50-ak stranica, koji se direktno obraća radnicima. Eksplicitno je opisan kapitalistički sistem, potreba revolucije kao i način uspostave post-revolucionarnog društva.Ta mala knjižica, jednostavnog stila pisanja, utjeruje strah u kosti vladajućih elita već 150 godina.Samo je pitanje dana kada će organizovane skupine građana početi propagirati potrebu “klasne svijesti” i pozivati na “konačni obračun protiv kapitalizma.” Revolucija nije evolucija i revolucija nije reforma.Nažalost, revolucija je neizbježna.Kamo sreće da je Marx bio u krivu i da kapitalizam isčezne poput jutarnje magle i da svi zajedno zakoračimo u jedan bezbrižniji sunčani dan. Ako išta iz kasnije istorije treba da nas nauči, onda je to ovo: niko i ništa ne može slomiti nesvesnu volju radničke klase da promeni društvo. Istina, bilo je mnogo tragičnih poraza, kao što je poraz revolucije iz 1848, Pariške Komune, i sada konačne likvidacije poslednjih preostalih dostignuča Oktobarske Revolucije u Rusiji. A ipak, u svakom od ovih slučajeva, radnici su se uvek oporavljali od efekata svakog unazadjivanja i vračali se na put borbe, i to iz vrlo jakog razloga, jer nisu imali alternativu.