Iskrivljena svijest

Najveće zlo Crnoj Gori nije nanijeto pljačkama i nepravdama, već kreiranjem atmosfere koja sva ta (zlo)djela predstavlja kao normalne i svakodnevne

izvor: brancode's blog

Prethodnih dana smo bili svjedoci obilnih padavina. Srećom, prirodne sile nisu izazvale kolaps, ali su nas zato društvene, po očekivanju, izdale. U pojedinim mjestima Crne Gore (u pitanju su centralni djelovi grada) struje nije bilo punih 14 sati, a vode još više – 18 sati. U Podgorici se 2 dana nije smjela piti voda. Očigledno i očekivano, nismo bili spremni za ovako obilne padavine. A ja vas pitam: kad smo uopšte bili spremni? Ne za padavine, nego za bilo kakve događaje koji odstupaju od normalnog. Telefon nadležnih dežurnih službi je zvonio te noći. Informacije, naravno, ne mogu dobiti ukoliko mi se niko ne javi. A ko mi garantuje da neki dežurni “tehničar” nije spavao i kleo me što mu remetim san, nadajući se da ću biti manje uporan? Ko mi može tvrditi da sebi u bradu nije promrljao: “Dobro si sad naša’ da zoveš, noć je za spavanje”?

Jasno je da ljudi savjesno ne obavljaju svoj posao, a problem je – ISKRIVLJENA SVIJEST! Svjedoci smo toga na svakom koraku, svakog dana možete da čujete nekog ko se hvali da na poslu ništa ne radi, a prima platu redovno. Sagovornik obavezno izgovara: “Uf, ne boj se, lako mi je za tebe, tebi je ovako” (Uz “ovako” obavezno ide pokret glađenja cijelog lica otvorenom rukom uz povlačenje na prema dolje i označava da su se nekom zvijezde baš poklopile, narodski – snaša’ se). Ljudima je očigledno draže da idu na posao, ostavljajući mozak kući, i tamo broje minute do kraja radnog vremena, uz obavezno ažuriranje informacije o lokaciji direktnog nadređenog, kako bi u povoljnoj situaciji mogli da šmugnu. Termin “ostvariti se” je postao nepoznata, a malobrojni upućeni koji su riješili tu tešku jednačinu su ili ludi (“znaš li koliko oni rade, ubijaju se po cijeli dan, imaju samo po sata za pauzu”) ili nailaze na ogromne količine sujete (“E strašan mu je taj biznis, čoče, radi po cijeli dan, a viđi mu auto.”), s napomenom da se sujeta razvija u razne oblike, koji ponekad krše i zakon.

A trovanje, nažalost, ide od malih nogu. Jedan prosječan crnogorski tata će prije da zaposli (ili “ubači”) svog mezimca na posao koji mu garantuje “položaj u društvu” (više je “položaj” sličan položaju, nego “društvo” društvu), nego što će da mu iskreno roditeljski posavjetovati da ide svojim putem i pravilno se razvija i ostvaruje. I tako dolazimo do lančanog i cirkularnog procesa, iskivljena svijest se širi kao virus, ne postoji nikakav lijek (dok  se svaki pokušaj dobijanja lijeka korijenu sasječe), a ljudi oboljevaju iznova i iznova, tako da čak počinje da im prija njihova bolest. Zato smo, nažalosti, tu gdje jesmo! Jer niko ne želi da bude zdrav.

Razlog ovakvog stanja su temelji na kojima je sagrađeno naše društvo. Ti temelji su lupeški i nemoralni, a isprani mozgovi ih vide kao nužne (jer bi npr. umrli od gladi da nije bilo tranzita duvana preko Crne Gore) i normalne (“A ti ne bi da si na njegovo mjesto?”). Najveće zlo Crnoj Gori nije nanijeto pljačkama i nepravdama, već kreiranjem atmosfere koja sva ta (zlo)djela predstavlja kao normalne i svakodnevne. Na pitanje: “A šta će jadan narod?” Džoni Štulić je rekao: “Šta bre jadni narod, svako ima glavu pa nek’ misli”.

Zamisli se, Crnogorče!