Drug premijer ih je zaboravio!

Roganović i njegove kolege Željezarci koji danas nemaju ni za Milov džemper iz 89’ žale što je drug premijer zaboravio da su mu oni pomogli prije dvadeset i jednu (21) godinu da krene put Prve Banke (bivša Nikšićka Banka), a da oni u sred Nikšića ostanu, bez prebijene banke.

izvor: vijesti.co.me

Nikšić – Sada već daleke 1989. godine radnici su imali siguran posao, platu od hiljadu maraka i bili su ”gladni”. Danas radnici gube posao, plate mjesecima kasne i osjećaju se izigrano, kaže Aleksandar Roganović, potpredsjednik Sindikata Željezare i predsjednik Sindikata Čeličane i jedan od govornika čuvenog „mitinga gladnih“. – Teško je povući paralelu između mitinga gladnih održanog u avgustu 1989. godine i ovih sadašnjih protesta, jer to je nebo i zemlja. Svi smo tada bili relativno zadovoljni i imali smo sigurne poslove i plate, ali smo zloupotrijebljeni za tzv. više ciljeve. Sada vidimo koliko su bili “visoki”. Sada su svi radnici nezadovoljni, a malo je onih koji imaju redovne plate i sigurna radna mjesta. Danas su pravi mitinzi gladnih ljudi.
Mi smo onda mislili da smo “gladni” neke demokratije a nijesmo ni slutili da će doći vrijeme da budemo gladni i hljeba i demokratije – priča za „Vijesti“ Roganović. Kada je bio „miting gladnih“, na kome je većina Nikšićana nosila jakne, čuvene “kanađanke” koje su bile “simbol dobrostojećih” građana, Roganović je držao, kako reče, revolucionarni govor, koga se sjeća kao kroz maglu. Vjerovao je da čini pravu stvar i da će od „pristojnog“ života stvoriti neki mnogo bolji, imućniji, slobodniji. Ali…- I ja, a i veći dio onih što su bili zajedno sa mnom na tom i sličnim mitinzima, sada žalimo zbog svega. Tada niko nije ni mogao sanjati da će doći do ovoga, niti sam mogao pretpostaviti da ću nakon 20 godina ponovo držati govore, ovoga puta pred zaista gladnim ljudima, umjesto da uživam u blagostanju koje su izvojevane promjene trebalo da nam donesu – kažeRoganović. Iako priznaje da se danas govorima teško išta može postići, pošto misli da njihove govore niko ne čuje, ipak je “inspirisan” da ih drži.- Sada sam i te kako inspirisan da držim govore. Dovoljno je da vidim moje kolege pa da pričam i da se ne zaustavljam. Nijesu trebali nikakvi protesti i govori pa da državni tužilac reaguje i da podigne optužnicu protiv ministara i svih koji prodaju preduzeća, a zajedno sa firmama prodaju i ljude. Međutim, njegove reakcije još nema, iako sve ovo što se posljednjih godina dešava nije ništa drugo nego trgovima “bijelim robljem”. Prodali su Željezaru a sa njom i 1.500 ljudi na kojima se neko iživljava. Niko ne vodi računa o radnicima. Prepušteni smo poslodavcu, on može da radi šta mu je volja a nas nema ko da štiti. To je trgovina “bijelim robljem“. Svakim danom hvataju po nekog švercera, ali nikako da uhvate i ove što “švercuju“ sa nama – kaže Roganović, otac tri sina, koji se, kako reče, trudi da njegova djeca prežive.- Više sam zabrinut za njih trojicu nego za sebe. Ja sam nešto i proživio, a za njih ovdje ne vidim nikakvu budućnost. Nadam se da za 20 godina neće doći vrijeme da i moj sin drži govore i vodi nove bune, da se bori za koru hljeba i uskraćena radnička prava. Volio bih da se ovdje tada normalno živi, da bude sređena, srećna zemlja u kojoj će narod biti zadovoljan. Ali, tome sam se nadao i prije 20 godina – sa uzdahom kaže čovjek koga na vrijeme o kome govori podsjeća par fotografija, jedan novinski članak i jedno kajanje.Roganović i premijer Milo Đukanović – imaju dosta toga zajedničkog.Obojica su Nikšićani, vršnjaci, obojica su prije dvadesetak godina, kako reče potpredsjednik Sindikata nikšićkih metalurga, imali slična primanja i nosili slične džempere. Roganović i njegove kolege Željezarci pomogli su da Đukanović džemper zamijeni markiranim odijelom, da „jagnjeće brigade“ odu sa vlasti a dođu novi, mladi, poletni komunisti koji su tih dana obećavali mnogo. Danas, 20 godina kasnije, ostale su, kaže Roganović, samo gorke uspomene i kajanje što je i on bio jedan od onih koji je sadašnjoj vlasti pomogao da dođe na vlast.- Mislim da su ovi na vlasti zaboravili ko ih je doveo tu gdje se nalaze i odakle potiču. Nijesu oni tada bili toliko imućni koliko su sada. U ono vrijeme nije ovdje bilo nekih bogataša, nije bilo neke velike razlike među narodom. Svi su bili relativno zadovoljni jer smo svi bili jednaki. U moje vrijeme mogao sam besplatno da se školujem, da studiram bilo gdje u Jugoslaviji. I ja i bilo ko drugi. Danas se otvaraju škole i fakulteti za djecu onih koji imaju novac. I to se taktički radi jer džabe je dijete nekog radnika izuzetan talenat ako otac ne može da mu plati školovanje. To vlast taktički radi da bi njih naslijedila njihova djeca, a radnička ostala bez škole i napredovanja. U međuvremenu, od nas radnika napraviće najamnike jer ovim što danas rade otjeraće me da se bavim stočarstvom, kao što je to radio moj pradjed. Od kada krenuše silne “prifatizacije“ nas nema ko da “prifati“. Ostala nam je još samo ulica. Ko zna, možda nam i nju jednoga dana uzmu – riječi su čovjeka kome više prija da lije čelik nego da drži govore.Ali, čelika je sve manje, a govori, kako reče, sve češće „odlaze“ u vjetar. Ko zna, možda se jednom i vrate… ali kao bumerang.
Narod se “promijenio” pa trpi
Danas, kako reče, govori iz srca, duše i praznog stomaka. A prije 20 godina je govorio zbog neke ideje za koju je vjerovao da je realna i izvodljiva, zbog „revolucije“ koja je tih dana polako tinjala. – Vrlo je teško u Crnoj Gori ponovo izvesti “revoluciju“ jer mi se čini da se narod potpuno promijenio i da u Crnoj Gori ne žive više isti ljudi. Kao da ih je neko iselio i doveo neke nove ljude, kukavice koje znaju da su drugi u pravu, ali neće da ih podrže. Neće kolega da podrži kolegu, iako su u istom “košu“. Ili je to neki strah od politike, ali nešto se kod ljudi promijenilo. Ne znam kako danas razmišljaju mladi. Njihova razmišljanja su drugačija u odnosu na moja od prije 20 godina. A ovi stariji su izgubili hrabrost i tješe se onom toliko izlizanom rečenicom – dobro je, kako može biti – sa blagom ironijom priča sindikalac koji je ove i prošle godine šetao ulicama Nikšića tražeći pravo da radi i zaradi.
Svetlana MANDIĆ

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d blogeri kao ovaj: