Surovo iskrena i detaljna autopsija crnogorske društveno-političke tragedije, iz pera Željka Ivanovića.
Strašan, fenomenalan, ultrajak i nadasve analitičan tekst o CG oligarhiji. Topla preporuka! Posebno izdvajamo: Umjesto da omogući (Igor Lukšić – prim. js.me) svojoj zemlji da uzdignute glave dobije datum pregovora, nemoćni premijer nam je priredio sramotu, da naša domovina pod velikom manom, obilježena kao sigurna kriminalna kuća, u posljednji čas ugleda zeleno svjetlo za početak pregovora. (javniservis.me)
*** ***
Umjesto da se izvini “nekim medijima i NVO” što su godinu dana uzaludno čekali da od zaštitnika i promotera mafije i korumpiranih centara moći postane premijer oslobođene i uređene države, doktor Lukšić se obrušio na njih.
Umjesto da omogući svojoj zemlji da uzdignute glave dobije datum pregovora, nemoćni premijer nam je priredio sramotu, da naša domovina pod velikom manom, obilježena kao sigurna kriminalna kuća, u posljednji čas ugleda zeleno svjetlo za početak pregovora.
Čemu se Nejaki Igor navodno više raduje nego “neki mediji i NVO”?! Naš najpoznatiji iluzionista i doktor za vraćanje kredita privatne, šefove banke od narodnih para, zna da su osjećanja o kojima govori upravo obrnuto raspoređena.
On i njegovi bosovi iz visokog društva organizovanog kriminala i korupcije su u blagoj panici zbog dobijenog datuma jer im je jasno da ih čeka jedna vrsta “sanderizacije” Crne Gore. U prevodu, temeljno čišćenje i provjetravanje upravo njihovih redova.
S druge strane, “neki mediji i NVO” u otpočinjanju pregovora i strogom nadzoru EU zvaničnika vide jedini način da naše društvo, pa samim tim i ti mediji i NVO, prežive raznovrsni teror koji kreira vladajući klan čiji je doktor Lukšić puki pajac. O čemu najbolje svjedoči upravo ova njegova izjava.
Nejaki Igor je čak u pogledu pritisaka i opstrukcije “nekih medija i NVO” prevazišao svog političkog oca i učitelja. Uspio je, naime, da za samo godinu i po, proizvede tri nova projekta dnevnih novina – jedne za pare, pa opet iste za džabe i na kraju “Blic za Mila i društvo”, što u tumačenju rodonačelnika privatne države znači za Crnu Goru.
A sve to kako bi suzbio uticaj onih koje ne kontrološe. S druge strane, državni “Magloid” je doveo na najniže grane, koristeći ga, kako se zaključuje u izvještaju Stejt departmenta, kao prljavo oružje za diskvalifikaciju neistomišljenika, a to znači “nekih medija i NVO”.
U mandatu dr Lukšića država je zadužena za stotine miliona eura kredita koje će vraćati naši unuci, socijalni položaj građana doveden je na ponižavajući nivo, pravna država svedena na karikaturalni servis korumpiranih klanova koji služi za političke obračune, bezbjednost građana prepuštena samoorganizovanju, a ukupna slika države kao privatne prćije potpuno razgolićena.
O čemu najbolje svjedoče napisi i reportaže “nekih medija” kao što su Foreign Affairs, BBC ili Neue Zircher zeitung. Valjda je i na njih mislio Nejaki Igor pomenutim izjavom?!
Umjesto da problem ovog društva detektuje u nekim drugim medijima i NVO koji svakodnevno falsifikuju stvarnost, ponižavaju zdrav razum građana, sramotu i lopovluk guraju pod tepih, nosioce organizovanog kriminala i korumpirane aždaje predstavljaju kao moralne gromade, ubjeđuju osiromašeni narod da živi u obećanoj zemlji, Luksemburgu na Balkanu, doktor i premijer Lukšić problem vidi na drugoj strani?!
U “nekim medijima i NVO” koji ne pristaju da žmure, sakrivaju, lažu, obmanjuju, zastrašuju i koji su upravo pomogli i Nejakom Igoru i prejakom Mil Sungu da lakše podnesu odluku iz Brisela.
Jer, da nije bilo “nekih medija i NVO”, premijer i njegov šef bi bili šokirani uzdržanošću niza zemalja spram odobravanja datuma ili saglasjem svih članica Unije da je osnovni problem u Crnoj Gori nemoć pravne države da se pozabavi korupcijom i organizovanim kriminalom. I da zato treba odmah otpočeti pregovore sa Crnom Gorom kako bi se ona iščupala iz ralja mafije i oligarhije.
A kakvo je realno stanje u državi nejakog premijera, govori i jedna gotovo neprimijećena vijest koja nam je plasirana baš na dan kada je on ispijao šampanjac zbog dobijenog datuma. Što vam je simbolika! Naime, u nedostatku dokaza, pravosuđe dr Lukšića je pustilo na slobodu Vuka Vulevića!
To nije ujelo za srce Nejakog Igora, ali jeste, zaista, “neke medije i NVO”! Ali šta je tu čudno – u Diznilendu kojeg je osmislio voljeni vođa Mil Sung, Nejaki Igor samo sprovodi koncept strahovlade i nasilja u kome su problem ovog društva “neki mediji i NVO”, a ne ubice Duška Jovanovića, perači novca, korumpirani ministri, nezasiti tajkuni i jedna familija.
Nedostatak dokaza ne smeta Lukšićevom pravosuđu da mafiju tretira kao moralnu, a “neke medije i NVO” kao mafijaške, kao što nejakog premijera ne sprečava da se obruši na njih samo zato što ti mediji i NVO odbijaju da se kao Nejaki Igor potčine i služe centrima moći koje ugledni Foreign Affairs opisuje kao mafijaške.
A BBC kao korumpirane i kriminalne. Zaustavite taj BBC, viče doktor premijer i njegov doktor ambasador iz Londona jer, po njima, i BBC je dio porodice “nekih medija i NVO” koje je odluka EU ujela za srce?! Tom tragikomičnom izjavom dr Lukšić je pokazao da je, kako bi Šekspir to opisao, “obična pjena a ne ovijano žito”.
Nakon ovakve tvrdnje, ni krajnje dobronamjerni ili naivni građani nemaju sumnji da je Nejaki Igor pile iz krimi inkubatora zvanog DPS, začeto u vrijeme ratnih zločina, svakovrsnog šverca i organizovanog kriminala. Ali za razliku od njegovog šefa čijem obrazovanju i odgoju priliči psovka i prijetnja, “neki mediji i NVO” su očekivali od Nejakog Igora da ih bar poštedi sličnog ophođenja i vokabulara.
javniservis.me 
Tačno,tečno i veoma veoma bolno.
Naravno za doktora i još po neke.
POLITIČKA korupcija stara je koliko i sama politika, te je toliko raširena da bismo, karikirano govoreći, mogli reći da gotovo i nema političara koji je u tom pogledu sasvim čist. Pitanje je samo tko će u tome biti otkriven.
Iskustvo nas uči kako sve kontroverze na površinu najčešće isplivaju tek jednom kad se s puta ukloni dužnosnički imunitet, odnosno kada državnik napusti ultimativnu poziciju moći i postane “slobodnom metom”. Tada simptomi bolesti političke korupcije odjednom izlaze na vidjelo, a svi oni koji su nekad mogli samo sumnjati sad mogu navaliti poput kerbera i krenuti u lov na najprestižniji trofej – “glavu” bivšeg moćnika. Međutim, u zadnje vrijeme je među međunarodnom političkom elitom zavladala prava epidemija ovog fenomena, pa sad već skoro možemo govoriti o tome da odlazak iz dužnosničke fotelje na optuženičku klupu postaje pravilo, a ne iznimka.
Danas je francuska policija dala nagovještaj kako bi i donedavni francuski predsjednik Nicolas Sarkozy mogao postati najnovija “žrtva” tog fenomena. U nizu racija pretraženi su Sarkozyjevi ured i kuća, kao i uredi njegovih odvjetnika. Razlog je sumnja u protuzakonito financiranje Sarkozyjeve predsjedničke kampanje 2007. godine. O tome se pričalo i ranije, lai je Sarkozyja štitio imunitet koji je prošlog mjeseca otišao u povijest.
Chirac preduhitrio Sarkozyja i postao prvi francuski predsjednik osuđen za korupciju
Čitava priča zapravo je dio “afere Bettencourt”, gdje se nasljednica milijarde dolara vrijednog L`Orealovog carstva Liliane Bettencourt sumnjiči da je Sarkozyju za spomenutu kampanju donirala puno veću svotu od dopuštene. Slično kao i u “slučaju HDZ”, i ovdje su u pitanju bile debele kuverte koje su okolnim putem dolazile do čelnika stranke. Bivša računovotkinja Liliane Bettencourt, Claire Thibout, tvrdi kako je Bettencourt preko suradnika dala 150.000 eura u gotovini Sarkozyjevoj stranci UMP, odnosno njenom tajniku i donedavnom ministru financija Ericu Woerthu. Ime Nicolasa Sarkozyja već se neko vrijeme povezuje s koruptivnim aktivnostima, a sad je čitav proces raskrinkavanja tih aktivnosti zaista i pokrenut, ali tek preostaje za vidjeti hoće li sve rezultirati optužnicom, ili će se Sarkozy “izvući”.
Pritom valja napomenuti kako Sarkozy nije prvi francuski predsjednik koji se dovodi u vezu s korupcijom. Krajem prošle godine francuski sud proglasio je bivšeg predsjednika Jacquesa Chiraca krivim zbog pronevjere javnih sredstava i zloporabe ovlasti. U doba kad je još bio gradonačelnik Pariza zapošljavao je članove svoje stranke na fiktivne položaje. U vezi s tim slučajem 2004. godine je osuđeno još nekoliko visokopozicioniranih francuskih političara.
Korupcija i politika u Italiji su neodvojivi pojmovi
Vjerojatno najpoznatiji slučaj političke korupcije u recentnoj povijesti odnosi se na veliku aferu u Italiji zvanu Mani pulite, odnosno “čiste ruke”. Riječ je o velikoj istrazi i sudskom procesu devedesetih, koji je doslovno doveo do raspada “Prve Republike”. Istraga je pokazala potpuno ilegalnu isprepletenost politike i biznisa, a proces je na kraju rezultirao nestankom mnogih velikih stranaka, ali i nizom samoubojstava političara i industrijalaca.
Silvio Berlusconi se pobrinuo za to da pojmovi politika i korupcija u Italiji i dalje ostanu nerazlučivi. Međutim, čovjek protiv kojeg je podignuto najviše prijava u povijesti Italije nikada nije osuđen ni zbog jednog zločina ili prekršaja. Koji put bi ga spasila zastara, koji put bi se nagodio, a zahvaljujući imunitetu eskivirao je mnoge slučajeve zbog kojih je mogao završiti iza rešetaka. Međutim, Berlusconi je dans slobodna meta te se protiv njega trenutno vode tri procesa. Najopasniji bi po njega mogao biti onaj o utaji poreza zbog čega mu prijete četiri godine zatvora.
Sanader predvodi ex-Yu dužnosnike na optuženičkoj klupi
Naravno, ne moramo ići daleko da bismo našli još pokoji primjer bivšeg visokog funkcionera koji je završio u sudnici upravo zbog političke korupcije. Riječ je, naravno, o bivšem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu, protiv kojeg se također vode brojni slučajevi vezani uz podmićivanje. A zbog “crnih torba” pred sudom će morati odgovarati i čitava njegova bivša stranka.
U neposrednom susjedstvu imamo primjer aktualnog premijera Janeza Janše, koji pred sudom odgovora zbog navodnog primanja mita od Patrie, finskog proizvođača vojne opreme. Međutim, valja naznačiti kako je postupak pokrenut prošle godine, kada je Janša bio u oporbi, odnosno nakon što mu je završio prvi premijerski mandat 2008. godine. U vezu s korupcijom često su se dovodili i bivši crnogorski premijer Milo Đukanović te bivši predsjednik Srbije Boris Tadić. Protiv njih još nema nikakvih konkretnih optužnica, što ne znači da ih neće i biti.
Teza o politički motiviranom procesu već postaje izlizana
Sličnu sudbinu Ive Sanadera dijeli i nekadašnja ukrajinska heroina Julija Timošenko. Godinama je bila nedodirljiva politička figura u Kijevu, a danas “trune” u zatvoru. Njoj su glave došli štetni plinski ugovori koje je potpisala s Rusijom. Tužiteljstvo je utvrdilo kako se i sama okoristila tim poslom, a protiv Julije Timošenko trenutno se vode još dva postupka – jedan zbog utaje poreza i drugi zbog navodne povezanosti s ubojstvom biznismena Jevhena Ščerbana od prije 16 godina. Timošenko se, kao i Sanader, brani tezom kako je riječ o politički motiviranom i montiranom procesu.
Isto smatra i bivši rumunjski premijer Adrian Nastase kojeg je prije dva tjedna rumunjski Vrhovni sud osudio na dvije godine zatvora zbog korupcije. Tužiteljstvo je dokazalo kako je Nastase prisilio državne agencije da plate “taksu” za sudjelovanje na jednoj konferenciji 2004. godine te da je s tim novcem financirao svoju predsjedničku kampanju. Dan poslije, kada je policija došla u njegovu kuću da ga uhiti, Nastase se pokušao ubiti pucajući si u grlo.
Wulff zasad izbjegao optužnicu, ali ne i političku smrt
Bivšeg njemačkog predsjednika Christiana Wulffa ni imunitet nije mogao spasiti, jer je njemačko državno odvjetništvo zbog sumnje u korupcijske aktivnosti od Bundestaga tražilo da mu se taj imunitet ukine. Dva tjedna ranije kriminalistička policija pretresla je njegove ured u predsjedničkoj palači, gotovo po istom receptu kao što je danas to napravila i francuska policija sa Sarkozyjevim nekretninama. Navodno je Wulff kao premijer Donje Saske primao sumnjive pozajmice od prijatelja i dizao kredite po povlaštenim kriterijima. Wulff je ekspresno podnio ostavku, a protiv njega još uvijek nije podignuta nikakva prijava, iako se ista može očekivati u skoroj budućnosti.
Nije korupcija jedina koja bivšim državnicima može doći glave
Bivši islandski premijer Geir Haarde također je iz dužnosničke fotelje skočio na optuženičku klupu. Njega se, doduše, nije teretilo za klasičnu političku korupciju, već je optužen da je svojim (ne)djelovanjem produbio krizu na Islandu i izazvao kolaps bankarskog sustava. Proglašen je krivim po jednoj od četiri točke optužnice.
Nekadašnji filipinski predsjednik Joseph Estrada bio je doslovno najveća zvijezda u državi. Međutim, kada je jednom napustio predsjednički ured stigla je i optužnica za pljačku države. Spasio se zahvaljujući pomilovanju predsjednika Macapagal-Arroya. Tu bi se još moglo govoriti o čitavoj plejadi bivših afričkih predsjednika, poput Mubaraka i Ben Alija, koji su nakon silaska s vlasti postali predmetom suđenja, ali je njihova krivnja u pravilu sezala i puno dalje od čiste političke korupcije.
http://www.index.hr/vijesti/clanak/iz-drzavnicke-fotelje-na-optuzenicku-klupu-hoce-li-se-i-sarkozy-pridruziti-ovom-neslavnom-drustvu/623874.aspx
Нешто думам. Како Милошевић, Коштуница и Тадић потрошише сву подршку Запада и Русије а Мило још не. Само наивни и заслијепљени може рећи да је то до Мила, “намјештања избора” и “корупције страних званичника” и сл. глупости. А има нешто до нас мајку му. До вјечитих опозиционара и ингениозних протестаната и уопште једног карактера народа. Енергија. Прича се о енергији. Поскупјела струја. Чика Јова Змај каже ‘спајаће нас електрика, електрика наших срца и без жица и без кабла’ То је енергија. Неко је тражећи јефтинију струју хтио то да постигне са јефтином енергијом. Увијек тако. Та енергија нема цијену и нема компромиса са њом. Само чиста образа, чиста срца, без ниских увреда и пружене руке свима. Не појефтињујте неке ствари, те ствари нису за продају.
“А зашто не бит’ обичан
и вољети мале ствари?
Зашто свако мора бити главни?
Шта то лијепо има образ,
закрпљен са флеком?
Зашто са тугом гледам за човјеком?”
Aoooo, ima li ovdje ko da ostro reaguje na pohvalu ovog teksta i da se obruci na Zeljka Ivanovica, jer Ivanovic je taj koji je u momentu kad je to bilo presudno dao podrsku DPS mafiji za opstanak na vlasti, naravno za svoj licni interes, a pod parolom crnogorstva, sve uz produbljavanje nacionalnih podjela kako bi opravdali taj svoj potez. Ne moze Zeljko Ivanovic, sa zakasnjenjem od jedne decenije, i to bez preispitivanja sopstvene odgovornosti u davanju podrske mafijaskom DPS rezimu nedje pocetkom 2000tih, da sebe preko istih medija sada preporucuje kao intelektualni kriticar mafije.
Nadam se da ce se urednistvo javnogservisa.me ispraviti i ograditi od ove pohvale izrecene u uvodu gornjeg teksta, jer su mozda bili premladi da se sjecaju, ali dovoljno vec zreli da su mogli procitati na drugim portalima, blogovima, na kraju i u arhivama Monitora i Vijesti, koju su ulogu odigrali Ivanovic i prof. Perovic preko Vijesti i Monitora u betoniranju mafijske vlasti. Nije suvisno napomenuti, naprotiv, uz to su pred sobom imali politicku opciju nezavisne, ali i demokratske Crne Gore olicene u LSCG i Slavku Perovicu.
Taman kao tada, tako se sada promovise odnosno igra sa Miodragom Lekicem (nezavisno od njegovog licnog integriteta, koji je ok, ali upada u igru “opozicije”), kako bi se igra nastavila mimo bojkota i da se nikad ne bi dohvatili demokratske i crnogorske opcije, istovremeno, nego samo crnogorske i to one koja je suprotstvaljena srpskom entitetu u Crnoj Gori i razvoju demokratije.
Prevagu na stranu mafije u odnosu na demokratsku stranu pocetkom 2000tih je upravo odradio Ivanovic, prof. Perovic, preko Vijesti i Monitora (sinhronizovano sa udbaskim listom CKL i pisanjima Jevrema Brkovica). I sto sad radi? Sad kao ustaje protiv luksica koji je isplio iz krimi inkubatora DPSa, kojem su bas Ivanovic i prof. Perovic kumovali. Oni su ssissani kumovi mafije!!! A javniservis.me bi u odnosu na ove cinjenice morao da ima drugaciji uvod u ovaj Ivanovicev tekst,cisto radi svoje odgovornosti i uloge u procesima demokratizacije u Crnoj Gori, cemu sluzi i ovaj moja dobronamjerna kritika.
Umije Ivanovic kad oce. Da je htio, ne bi bio Milo.
Redakcijo javniservis.me ja vas molim da vas uvodni komentar u ovaj Ivanovicev tekst promijenite u svjetlu ovoga sto objasnih ranije. Nemojte da i vi doprinosite prevarantskoj igri Ivanovica i profesora Perovica, koji kad su imali izbor da biraju za Crnu Goru sa mafijom ili za Crnu Goru bez mafije, izabrase ovu sa mafijom, obrusivsi se na Liberalni savez i Slavka Perovica iz svih orudja, zajedno sa mafijinom tajnom sluzbom. Sto ne postavite pitanje zasto je to uradio, koji su mu tad i sad interesi i zasto mu se ustvari ne moze vjerovat?
Samo sto je Ivanovic zaboravio da izanalizira svoju ulogu i ulogu prof. Miodraga Perovica, odnosno Vijesti i Monitora, u vaspostavljanju ove mafijaske vlasti. Nego, i on racuna na kratko pamcenje naroda.