Novinar, urednik i scenarist Velimir Grgić ovom prilikom progovara o eskapizmu, celebrityu i konzumerizmu hrvatskog društva.
* Što rade najhrabriji Hrvati? Bježe glavom bez obzira. Od koga, čega? Štogod nudiš, da parafraziram Marlona Branda iz “Wild One”. Tako nekako kaže novonarodna poslanica o migracijskim navikama našeg plemena. Kako i zašto, ako si ti, odgovaraš na pitanje i ako te traže da ponudiš objašnjenje?
Bijeg je u ovom slučaju mentalni, svojstven svim homo sapiensima, a ne samo Hrvatima. Utoliko ‘Hrvatski gen’ nije samo zbirka kritičkog pesimizma – knjiga pokušava dati opću sliku, tj. uzroke i posljedice tog bijega, objasniti zašto je on neminovan i ponekad nužan za opstanak nas kao vrste, ali isto tako i zašto onda kada izgubi kontrolu (ili da parafraziram jedan od citata: ‘kad zabava kao desert postane glavno jelo’) može biti koban, ne samo po zdravi razum i prosperitet društva, već i po opstanak civilizacije. Ali da, ‘Hrvatski gen’ se prije svega bavi hrvatskim pokušajem bijega s Balkana, s kulturom, društvom i politikom posljednjih deset godina te našom gotovo pa mitskom tranzicijom, tijekom koje je lifestyle proždirao kulturu, lopovi i ratni profiteri pozirali kao jet set, žutilo (uz neizbježnu crnu i crvenu) postalo dominantnom bojom, a pojmovi kao što su konzumerizam i celebrity kultura počeli definirati sve od prehrambenih navika do gradnje identiteta i političkog života, prave ‘videokracije’ u kojoj nam se političari prodaju baš kao i stanari Big Brother kuće, dok se prava moć preselila u novopečenu menadžersku klasu, s onih koji mašu zastavama na one koji mašu novčanicama – iako je najčešće riječ o jedno te istoj ekipi.
* Eskapizam u pop kulturi kao preslika eskapizma iz svakodnevnog života i navika prosječnog žitelja ne samo naše prelijepe domovine. Kolike su poveznice?
Pop kultura nije problem. Čitav život bavim se popularnom kulturom, ali na svojoj sam koži osjetio tu naglu medijsku transformaciju u kojoj se kultura (pa makar i ona s prefiksom ‘pop’) našla na nišanu novih trendova; više nije bilo važno tko snima kakvu glazbu, već što taj glazbenik radi subotom na špici, kako se obukao i s kim pije kavu. Kulturu je zamijenio lifestyle, a sve s ciljem udovoljavanja zahtjevima tržišta; sponzori su počeli diktirati medijske sadržaje, a žitelji su izabrali bijeg kao najbolju obranu od erozije društva u kojem žive. Nije da ih se može kriviti, ali možda je nakon deset godina retardacije sada napokon dosta.Ilisu stvari otišle toliko daleko da nam nema spasa? Hoće li buduće generacije znati više o Anti Gotovcu, nego o Vladi Gotovcu? Više o Nives Celzijus, nego o Nikoli Tesli? Pa, bojim se da je stanje već takvo, samo je pitanje koliko dugo će takvim ostati i hoće li promjena stanja donijeti boljitak ili potpunu apokalipsu.
* Sjajno si detektirao i povukao paralele dešifrirajući međuzavisnosti između površnosti potrebe mase za senzacijama i potrošnje pop kulture. O čemu je riječ, ako bismo teoretizirali?
Mislim da je važnija poveznica između normi celebrity kulture i politike, kao dva proizvoda koja su se našla na tržištu u istoj kutiji. Na kraju krajeva, Obama je dobio marketinšku nagradu za najbolji brend, tako da između predsjednika države i boce Coca-Cole gotovo da više nema nikakve razlike. Osim što je jedno sranje pitkije od drugog.
* Treba li nam pomoć sociologije, psihologije ili defektologije pri praćenju toga u što se mediji pretvaraju i jesu li dinamike 21. stoljeća dobre?
Kokoš ili jaje? Publika ili mediji? Postaju li ljudi gluplji jer ih mediji poglupljuju zbog sljedbe lakšeg puta i savršene metode pretvaranja građana u poslušne konzumente i naivčine pod čizmom interesa velikog kapitala ili su se mediji jednostavno prilagodili zakonima tržišta koji kažu da je 90 posto ljudi ionako u startu glupo pa ih treba i tretirati kao glupane, istodobno im uzimajući novce jer za išta pametno ne žele dati ni kune? Budućnost 21. stoljeća ovisit će o pronalaženju i razumijevanju odgovora na ova pitanja, ali kako sada stvari stoje, bit ćemo sretni ako nam bace kosti na plantaži, a kamoli ako nam netko dostavi prosvjetljenje.
* Gdje je pozicija Balkana na medijskoj mapi svijeta obzirom da si primijetio kako je i pulp i trashizacija medija u nas prikasnila i kaskala par ljeta za zbivanjima na bladerunnerskom Zapadu?
Tranzicija navodno zna potrajati i do pedeset godina, no mi smo u prvih dvadesetak dobrano požurili i potrudili se stići na vlak o kojem piše i Srećko Horvat u svom predgovoru ‘Hrvatskom genu’. Problem ostaje taj da, unatoč mentalnom bijegu, biologijom ostajemo sjediti na ‘buretu baruta’, nezainteresirani tko se približava fitilju s upaljenom šibicom. Pa čak i ako mislimo da su nam ‘Seks i grad’ i H&M definirali novi životni stil, ostaju nam susjedi koji bacaju smeće kroz prozor i glasaju za HDZ. Bijeg s brdovitog Balkana izrodio je shizofreniju u svemu, od kulture do politike, no takav je kaos generalna posljedica svih tranzicijskih modela i tu ni po čemu nismo posebni, izuzev sitnih autohtonih detalja poslaganih po dvostrukoj ovojnici ‘hrvatskog gena’.
* Što je suma sumarum “Hrvatskog gena”? Dotakao si se kroz seciranje i rezbarenje medijskih otkliznuća puno tema…
Suma je rezultat matematičke računice, a ne knjige. No, recimo da svaka od tih eskapističkom niti povezanih tema ima nekoliko svojih ‘suma’, ali ostavljam čitateljima da ih izvedu sami, svojim matematičkim metodama.
* “Hrvatski gen” je jubilarka, tvoja deseta knjiga. Kako se nosiš sa statusom pisca hobista, a ne nekog kome takva produktivnost dozvoljava neki korektni fuš, a ne samo mandat za eventualne druge gaže?
Tako je kako je. Obzirom na opću razinu nacionalne pismenosti i kulturnog interesa, sve je to još super.
* Osim literarnog terena gdje si, što si, koliko si?
Tu sam, to sam, dovoljno sam.
* Nova ukoričenja u planu?
Planova uvijek ima, previše, a vremena je uvijek premalo. No gotovo je sigurno da će sljedeća knjiga biti nešto zabavno i potpuno drugačije od ovog. Najgore je stajati na mjestu.
izvor: vip.hr
javniservis.me 
Komentariši