Uoči dana planete Zemlje!

Hoćemo li dopustiti da Homo Gramsicus dobije odlučujuću bitku protiv Homo sapiensa?  Marko Miljanov je rekao da je junaštvo braniti sebe od drugoga, a čojstvo braniti drugoga od sebe. Kako onda da nazovemo čojstvo modernoga vremena nego braniti sebe od samoga sebe ili nas od nas samih.

piše: Aleksandar Joksimović, Institut za biologiju mora Kotor

Ne samo danas, već svakog dana trebamo misliti na našu majku, Planetu Zemlju, jedinu koju imamo. Koliko toga nam je dala, mora, rijeke, jezera, planinske vrhove, kliktaj orla, treptaj brezinog lista. Da li smo mi, Homo Sapiensi, razumna bića, svjesni toga. Nažalost, svakog dana pokazujemo da ne zaslužujemo ovaj naziv, naziv razumno biće. Po onome što činimo prije bi nam odgovarao naziv Homo Gramsicus, ili gramzivo biće. Istina je, da je gramzivost veća od same pohlepe. Pohlepa jeste nešto opasno ali ne toliko koliko je gramzivost. Gramzivost proždire sve i jednog dana će proždreti i samog Homo Gramsicusa.

Prije skoro 150 godina indijanski poglavica Seatlle je upozorio bijelog čovjeka na ovu opaku bolest. On je rekao: „Mi smo dio Zemlje, i ona je dio nas. Mirisne trave naše su sestre. Jelen, pastuv, veliki orao – svi oni naša su braća. Stjenoviti vrhovi, rosa u travi, toplina ponijeva tijela i čovjek – svi pripadaju istoj porodici“  Nismo poslušali rijeći ovog svetog čovjeka. Dalje je upozorio: „Čovjek se prema svojoj majci-Zemlji, i prema bratu-nebu, odnosi kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit.

Njegova pohlepa će jednog dana prožderati Zemlju i ostaviti samo pustoš. Ako čovjek pljuje na Zemlju pljuje na sebe samoga. Mi znamo: Zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada Zemlji. Sve je povezano kao krv koja ujedinjuje porodicu. Sve stvari su povezane. Čovjek ne tka tkivo života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Što god čini tkanju čini i sebi samome“

Mi toga moramo biti svjesni, jer strahovito brzo i duboko pravimo ožiljke i razdiremo našu Planetu. Ako posječemo Amazonske šume, ugušićemo Planetu, ako zatrujemo Mediteran, prestaće da kuca srce Planete, ako uništimo ozon, spržiće nas sunce svojom silinom, ako industrijom ispuštamo gasove, staklenom baštom otopićemo ledene polove.

Zašto to činimo?  Možemo li sačuvati Planetu? Hoćemo li dopustiti da Homo Gramsicus dobije odlučujuću bitku protiv Homo sapiensa?  Marko Miljanov je rekao da je junaštvo braniti sebe od drugoga, a čojstvo braniti drugoga od sebe. Kako onda da nazovemo čojstvo modernoga vremena nego braniti sebe od samoga sebe ili nas od nas samih.

Mada ova pitanja nemaju granica, mi u Crnoj Gori moramo biti još jače posvećeni nalaženju odgovora na njih. U vremenu smo velikog iskušavanja, da sačuvamo najljepše more, Boku, Lovćen, Taru, Komove, pašnjake, pastrmku, medvjeda, brezin list, kameliju i svaki dašak života. Zar to nismo obećali prije 20 godina na Žabljaku, zar to nećemo ponoviti 20. septembra na 20-ti rodjendan ekološke Crne Gore. Upravo sada moramo krenuti u odlučujuću bitku sa našom sviješću. Ako uspijemo da nju pročistimo, prosvijetlimo, pobijedićemo.  Kako? Prihvatajući riječi indijanskog poglavice, odnoseći se prema prirodi kao prema svjoj porodici. Uzimajući samo koliko nam treba.  Ako to uspijemo, a moramo, ostavićemo čistu i zdravu Planetu naših djedova, našim sinovima i unucima.

Vjerujte, nema ljepše planete od naše Planete Zemlje.  Neka nam je živa i zdrava još mnogo milijardi godina.

22. April – Dan planete Zemlje