Grupna terapija

Logički razmišljajući, ako i drugi u ovoj državi ne vide važnost ulice, građanskog bunta i snagu kritične mase, da li to znači da su i ostali bolesni baš kao i ja? Ili me loži groznica?

izvor: protest.ba, piše: Dalida Pinjušić

Na početku moram priznati da imam 40 godina i 2865 vodenih kozica, 2865 nervnih slomova rasprostranjenih po čitavom tijelu, a pošto je to zarazna bolest znači i to da sam opasna za okolinu. Onemogućena u kretanju, uglavnom zarazna za bliske moje, što će reći – nepotizam.

Gotovo da se osjećam kao saborska mirovina, što mi donekle olakšava bol i patnju. Loše je to što ta kombinacija i nije baš najbolje plodno tlo za inspiraciju i angažirane tekstove ali svaka bolest svoju biljku ima, a ova pak nuspojave. Važno je da ipak, koliko toliko, još uvijek mogu misliti.

Pa si mislim… ako zaboravim ratove koji već toliko dugo traju da više i ne sliče na ratove već na bombastične najavne špice akcijskih filmova, opet mi nekako ostaje puno za mislit. Gle, Egipat – prosvjedi, Alžir – prosvjedi, Italija – prosvjedi! Svi izašli na ulice, viču, pjevaju, bore se, ginu, traže promjene, i uopće im ne smeta što je zima i vrijeme epidemija. Kažu – nije im dobro. Cijene rastu, rate kredita isto tako, loše se živi, posla nema, sve nešto poznato. Bogami su nezadovoljni i diktatorima, a i ustavi se ruše. Dosta im je političkih laži i lopovluka, korupcije, razvrata i obmana.

Al, čovječe, izginuše ljudi !!! Šta im je to trebalo !?!

E da sam ja zdrava, sad bih ja njih možda i razumjela, al’ nije bez temelja poslovica “zdrav čovjek ima 1000 želja a bolestan samo jednu”. Ja sad, da vam iskreno kažem, uopće ne brinem o računima, ratama, ustavu i ustavotvorcima, korupciji i praznoj državnoj blagajni. Uopće! Čak se i ne sjetim da su Angelina i Brad u svađi. Samo da mi se dočepat još jednog Lekadola, a za još jedan Voltaren čepić pri temperaturi od 40,2 prodala bih i štap i gaće. Ponekad samo pomislim hoće li me kad ozdravim dočekat onaj posao pastira što mi je obećan nedavno. Malo me strah da takvom poslu, u ovakvom stanju, baš i nisam dorasla.

Ipak, postoji nešto što me brine više od toga. Logički razmišljajući, ako i drugi u ovoj državi ne vide važnost ulice, građanskog bunta i snagu kritične mase, da li to znači da su i ostali bolesni baš kao i ja? Ili me loži groznica? Da se čovjek zamisli. Al nemam vam ja za to vremena. Oprostite, vrijeme mi je da naručim terapiju:

Za mene pivo (s Voltarenom), a za pičke nema soka. Sorry, propala fabrika!