BHL: Kriza tek dolazi, a s njom i mogući raspad Evrope

Kontraverzni filozof i milioner Bernard-Henri Levy (BHL) u razgovoru za zagrebački Globus govori o finansijskoj krizi u Evropi, njenim posljedicama, budućnosti ujedinjene Evrope, multikulturalizmu kao i o ratu na prostoru bivše Jugoslavije. . .

izvor: globus.jutarnji.hr 

Slavni francuski filozof, javni intelektualac angažiran diljem Europe i svijeta, s brojnim sljedbenicima, pa čak i obožavateljima okupljenima u fan-klubove, u ekskluzivnom intervjuu Globusu analizira političko, moralno i duhovno stanje u Europi

Francuski filozof Bernard-Henri Levy, jedan od najbriljantnijih suvremenih intelektualaca, posvuda je tražen kao govornik i opinion-maker, satnica mu je ispunjena mjesecima unaprijed. Od pokreta Nove filozofije sredinom 70-ih do danas njegova zvijezda na nebu najutjecajnijih ljudi svijeta jednako sjaji. Levyja ili vole ili mrze, sredine gotovo da i nema. Vjerojatno bi ga ravnodušnost čak i uvrijedila.

Glamurozan kao mislilac, jednako zastupljen u filozofski i politički angažiranim časopisima i u zvjezdanim magazinima, BHL je upravo nevjerojatno medijski prisutna osoba. U Sjedinjenim Državama i u Francuskoj ima fan-klubove, obožavatelje s visokim akademskim titulama koji prate svaki njegov korak i bilježe svaku njegovu rečenicu.

Ima ga posvuda: osim što živi na relaciji Pariz-New York i tu prekoatlantsku dionicu prelazi s jednakom lakoćom kao što će netko doći iz Sesveta do centra Zagreba, kad god izbije kakva kriza, BHL se neizostavno ondje pojavi. Goni ga intelektualna znatiželja, želi vidjeti iz prve ruke i suditi na temelju vlastitih procjena.

Uglađeni francuski filozof, rođen u 1948. u Alžiru, u bogatoj židovskoj obitelji, ne robuje predrasudama, pa je bio angažiran gotovo oko svakog rata; zato je često bio i u ovim našim krajevima, osobito u Sarajevu.

BHL, markantni govornik i veliki zavodnik, mislilac je čije riječi teku i kojega vrijedi poslušati. Žene rado dolaze na njegova javna predavanja i zbog njegove karizme i aure celebrityja. U prepoznatljivoj bijeloj košulji, nešto duže kose, prošarane tek tu i tamo sjedinama, nepoporavljivi je romantičar.

U povodu 20. godišnjice Globusa BHL je opsežno govorio i komentirao današnji svijet.

Jedan ste od najpoznatijih i najutjecajnijih svjetskih, a svakako europskih intelektualaca. Kako ocjenjujete svoju vlastitu ulogu i važnost? Što ljudi poput vas trebaju dati čovječanstvu da bi ono lakše svladalo vremena kada svijet gubi moral, solidarnost, humanost?

– Ne vjerujem onima koji daju lekcije. Točnije, ne vjerujem da bi intelektualci ikad mogli, ni trebali, postati ono što je katolička Crkva nekoć nazivala “usmjeravateljima svijesti”. I moj je osjećaj, dakle, da nitko, doista nitko, i intelektualci nimalo više od bilo koga, nije pozvan da misli umjesto ljudi i da umjesto njih preuzima njihovu odgovornost. Sad, dakako, oni imaju neku ulogu. No tu je ulogu komplicirano definirati. Ja bih rekao: iznijeti na vidjelo ono što zajednica ne želi vidjeti. Ili: učiniti vidljivim i eventualno sablažnjivim ono što se za zajednicu samo po sebi razumije i prestalo je izazivati skandal ili poticati na raspravu. I još, kad već govorim o “raspravi”: komplicirati stvari, činiti igru složenijom, cjepidlačiti nadugačko i naširoko, ukratko, izlaziti iz općih mjesta i klišeja. To je, eto, ako hoćete, uloga intelektualaca…

Na koji je način globalna finacijska kriza promijenila svijet? Koje pouke treba izvući iz nje?

– Prva lekcija koju treba izvući jest to da kriza nipošto nije “promijenila naše društvo”. Ne još. Ili ne dovoljno. Naravno, tu je nezaposlenost. Sve veća socijalna bijeda. No konzumerističke navike nisu se nimalo promijenile. Kao ni, u financijskom svijetu, običaji i metode mešetara koji su ubrzavali krizu i čak je ponekad stvarali. Reći ću vam nešto što će vam se možda činiti pretjerano pesimističnim. Ja mislim da je kriza tek pred nama. Mislim da ona nije otišla ni dovoljno daleko ni onoliko daleko koliko je mogla. Mislim da se većina promjena tek treba dogoditi. Pa makar to bilo samo u Europi. Danas, Irska i Grčka. Sutra Španjolska i Portugal. A zatim… Zatim će kriza ošinuti nove članice Europske Unije. Vašu zemlju, neizbježno. A, također neizbježno, i Francusku i Njemačku. Tada će doći promjene. Prave promjene koje ja osobno priželjkujem, one koje impliciraju duboku reformu kapitalističkog sustava.

Kad smo kod kapitalizma, događa li se njegov kraj? Je li ovo i slom liberalnog kapitalizma zbog kojeg ćemo krenuti prema ekstremnoj ljevici ili desnici?

– Ne. Ja ne mislim da zbog toga idemo prema kraju kapitalizma. Idemo, po izboru, prema nekom osiromašenom ili nekom reformiranom kapitalizmu. Ili ćemo se reformirati. Idemo prema onoj velikoj intelektualnoj i moralnoj reformi koju nameće situacija, prethodna pretjerivanja, način na koji neki uspijevaju manipulirati pravilima. Ili ćemo pak krenuti prema nekoj još oštrijoj krizi, puno dubljoj od ove koju smo dosad upoznali i koja će iscrpiti i zapadni i ne-zapadni svijet, baciti ih na koljena. Ali neka alternativa kapitalizmu, ne, ne vjerujem. Neki sasvim drugi model, ne, ne vidim ga i, iskreno, ne mislim da bi on bio poželjan. Opasnost od ekstrema, to da, nju naprotiv vidim kako dolazi. Mi smo u tipičnoj situaciji u kojoj najjednostavnija, najgluplja rješenja, koja su često najviše populistička, da ne kažem nešto gore, mogu nailaziti na naklonost naroda. To je tako u Mađarskoj. U Austriji. Čak u Francuskoj i u Njemačkoj. To je zapravo tako u cijeloj Europi.

Politički, budućnost je Europske Unije neizvjesna. Je li ideja europskog ujedinjavanja uopće bila dobra?

– Bila je. Ne samo dobra ideja nego jedna od najboljih ideja 20. stoljeća. Jedna od rijetkih lijepih i dobrih ideja stoljeća koje je bilo stoljeće koncentracionih logora, genocida, totalitarizama. Samo što je ta dobra ideja u krizi. Njezini protivnici opet dižu glavu, a oni koji u nju i dalje vjeruju iskazuju to nekako napola, preko volje, kao da se stide. Dobro, recimo to jasno i glasno. Ako euroskeptici prevagnu, ako se Europa dezintegrira ili svede na neko zajedničko tržište, nestat će naše najbolje recentno nasljeđe, bit će regresija bez presedana kakva se dugo nije dogodila. A ta hipoteza, nažalost, više nije ni nezamisliva ni nevjerojatna. Ja sam je prvi put iznio prije deset godina na jednom simpoziju koji smo organizirali s europskim kanalom Arte, u kojem sam na čelu, i već sam tad bio, Nadzornog vijeća. I moram reći da je svaki dan koji prođe čini samo još vjerojatnijom. Svi smo se pravili kao da je Europa nekakva stečevina. Neka ireverzibilna stvar. Svi smo se ponašali kao da je ona, uz euro, toliko “u smjeru Povijesti” da joj se više ništa ne može dogoditi ili nas vratiti unatrag. Pa nažalost, vidjet ćete… Ja više nisam optimist. Europa bi se lako mogla raspasti. I sam bi se euro mogao rastočiti, prema scenariju koji još ne možemo jasno predvidjeti, ali mogli bismo vidjeti kako Grčka, primjerice, izlazi iz prostora jedinstvene monete, i kako iz njega izlazi i zemlja poput Njemačke, no iz drugih razloga, jer se više neće htjeti dati uvlačiti u spiralu deficita, pauperizacije, socijalnih nemira itd. To se može dogoditi bez otezanja, naprasno. Ili pak na diskretniji, stidljiviji način, no to dolazi na isto s obzirom na sve veći diferencijal između stopa emisije obveznica u svrhu pokrivanja ukupnog duga u raznim europskim zemljama.

Francuska, vaša domovina, kritizirana je zbog načina na koji je riješila romsko pitanje jer je posrijedi, upozorava civilni sektor, teško kršenje ljudskih prava. Što vi mislite o odluci Nicolasa Sarkozyja da deportira Rome iz Francuske?

– Deportacija je prejaka riječ. A uvijek treba biti oprezan s prejakim riječima. Drugim riječima, ono što se učinilo Romima nema veze s onim što se učinilo Židovima. A Nicolas Sarkozy, naravno, nije fašist. Ali je zato cinik. I oportunist. I način na koji se ponašao s ljudima, taj način da u njih upre prstom i od njih učini žrtvene jarce, taj način da reaktivira prastare strahove i pogubne klišeje, i konačno to što je organizirao veliki sastanak u Elizejskoj palači na kojem se trebalo odlučivati o njihovu slučaju, a da nije pozvao jednog ili više predstavnika njihove zajednice, taj nedostatak elementarnog obzira, sve je tu bilo upravo odvratno. I za mene će to ostati mrlja, istinska mrlja na tom petogodišnjem mandatu.

Prije nekoliko tjedana njemačka kancelarka Angela Merkel priznala je da je multikulturalizam u Njemačkoj propao. Zašto? Suočava li se Europa sa svojim vlastitim demonima – činjenicom da imigranti nisu integrirani u društvo, da jača rasizam, vjerski izolacionizam, ksenofobija?

– Tako je. Zrak je u biti hladan u Europi. Čak je pomalo i zloslutan. I ja ne isključujem da bi se mogla stvoriti ta strašna kliješta: s jedne strane neučinkovita integracija koja bi mogla biti plodno tlo za najgore radikalizme, a s druge, kao reakcija ako tako mogu reći, neki vjetar ksenofobije i rasizma koji će malo-pomalo početi puhati posvuda. Vidjeli smo to u Francuskoj prije četvrt stoljeća, kad smo osnivali SOS Racisme. Isti su se zabrinuli kad se krajem devedesetih Jorg Haider počeo približavati vlasti. Nažalost, sve to bila je možda samo skica, generalna proba, ovog što se upravo događa…

Portretiraju vas kao “antiantiamerikanca”. S obzirom na to da dosta vremena provodite u Americi, kako ocjenjujete prve dvije godine Obamina mandata? Jesu li neispunjena očekivanja rezultirala stvaranjem pokreta “čajankara” i fenomenom Sarah Pallin? Je li to populizam?

– O tea-parties najprije. To je populizam, doista. No nemojmo biti slijepi. To su također ljudi koji nikad nisu mogli probaviti činjenicu da je neki crnac mogao ući u Bijelu kuću. Nisu to probavili i neki od njih učinit će sve, zbilja sve, da se taj apsurd ispravi, da se zaboravi. Htio bih naglasiti, uostalom, da ljudi kojima ti čudaci trenutno najviše zagorčavaju život nisu toliko Obamini sljedbenici koliko pripadnici umjerene desnice, republikanci iz vlade, poštena desnica tipa McCain; na njoj je, ako ne želi biti okaljana ili trajno ozloglašena, da se distancira, i to brzo. Zatim, tu je slučaj Obama. Ne slažem se s tom idejom “neispunjenih očekivanja” o kojoj posvuda čitam. Dobro, nije napravio sve što je zamislio. I morao je iznalaziti kompromise sa svojom opozicijom, što je sama bit demokracije, i općenito, a u Americi osobito. S obzirom na to, napravio je izvanredne stvari. Revolucionirao je zdravstveni sustav. Donio je dobre odluke u odnosu na krizu. A u Iraku je donio teške, hrabre, možda i bolne odluke koje je trebalo donijeti. U dvije godine, to zaista nije malo…

Uvijek ste angažirani oko pitanja ljudskih prava, štitite osobe koje su iz raznih razloga proganjane. Zauzeli ste se otvoreno, nedavno, i u slučaju Predraga Matvejevića, ali borite se i za ispravljanje globalnih nepravdi poput slučaja rata u Bosni i Hercegovini… Bojite li se mogućih posljedica?

– O kojim vi posljedicama govorite? Rijetko osjećam fizički strah. Nikad se nisam bojao, još od svojih dalekih angažmana u Bangladešu, fizički se dovesti u opasnost. Čak i u Sarajevu gdje je samo izaći na ulicu značilo ući u nišan nekog snajperista, nisam previše o tome razmišljao. Što se ostalog tiče… oh, što se ostalog tiče, ideja da mi nostalgičari za diktaturom ili okorjeli nacionalisti u Hrvatskoj zamjeraju što sam uzeo u obranu Predraga Matvejevića, da sad govore kako on baš i nije bio toliko progonjen kako se činilo, da mu nije doista prijetio zatvor itd., za to me baš briga. Predrag je jedan od vaših velikih pisaca. Jedna svijest Europe. I sama ideja da bi neki imbecilni zakon, ma koliko bio neprimjenjiv, mogao na njega baciti ljagu ili nadviti nad njega nekakvu prijetnju, čak i nejasnu, bila mi je nepodnošljiva. Dakle, branio sam ga. Prisilio sam, zajedno s drugima, vašeg predsjednika da istupi i jasno, svečano kaže da taj zakon neće biti primijenjen. I odmah zatim pozvao sam Predraga da se pridruži Izdavačkom odboru časopisa koji ga je branio: moj časopis, La Règle du Jeu. Ulazak koji mi je, usput rečeno, omogućio da ispravimo jednu nepravdu: hrvatska književnost nije bila dovoljno prisutna u našem Odboru, ni Hrvatska općenito; što svakako, s obzirom na cijenu koju ste prije petnaest godina platili kako biste izrazili svoju želju za Europom (jer o čemu se drugom radilo, na kraju krajeva?), nije bilo normalno i moralo se ispraviti. I to je učinjeno. I za mene je to bilo važno. Dakle to što su sad neki stari tvrdoglavci iz bivših režima mislili da se miješam u ono što me se ne tiče, za to mi se živo fućka. Izazivao sam Franju Tuđmana, dok je bio živ. U nizu članaka, pa zatim u svom “dnevniku iz rata u Bosni” koji se zvao Le Lys et la Cendre (Ljiljan i pepeo), opisao sam ga kao krvnika naroda, zločinca. Pa neće me onda danas zaplašiti oni ljigavci što su ga naslijedili.

Prošla su gotovo dva desetljeća od početka rata na području bivše Jugoslavije, u kojem ste i vi bili stalno angažirani osuđujući zločine. U kojem ste trenutku znali da morate nešto učiniti i je li to bila trenutačna odluka? Koje uspomene nosite iz tog vremena?

– To je bila trenutačna odluka, da. Bio sam u Sevilli, na Svjetskoj izložbi, sigurno možete negdje naći točan datum. Bio sam pred televizorom. Gledam slike Sarajeva prepuštenog snajperistima, zgrade u plamenu itd. Slučaj hoće da baš u tom trenutku dobivam faks od jedne lyonske neprofitne organizacije koja se zove Equilibres (Ravnoteže) i svim vrstama ljudi (zastupnicima, gradonačelnicima, raznim javnim ličnostima) predlaže da joj se pridruže u pomalo ludoj ekspediciji namijenjenoj nošenju pokrivača i živežnih namirnica stanovnicima bombardiranog grada. Ne oklijevam. Kažem može. I krećem se s tim divljenja vrijednim humanitarcima na to nemoguće putovanje, tijekom kojeg prelazimo, pojma nemam kako, sve linije fronta tog rata koji ih je u ono doba, kao što znate, imao popriličan broj! Prolazimo razrušeni Vukovar. Spavamo u Osijeku gdje još traju zaostale i sporadične bitke. Prelazimo dva puta liniju prekida vatre, ili vatre, sa Srbima. Zatim napokon ulazimo u Sarajevo, odvojeno, jer u jednom trenu ja više nisam vjerovao da će humanitarci u tome uspjeti. Imali su neku ludu crtu, bili su nalik djeci u križarskim pohodima na bivšu Jugoslaviju u plamenu, to mi više nije ulijevalo povjerenje. Pa sam sreću okušao sam, s Gillesom Hertzogom i Jean-Françoisom Deniauom. I tako sam jednog jutra 1992., za osobito intenzivnog bombardiranja, ušao u grad pod opsadom i u ono vrijeme odsječen od svega. Što se pak tiče karavane, prevario sam se. I oni su uspjeli ući. Dva dana nakon nas, ali uspjeli su, ne znam kako, ali tako je. Poslije, sjećanja… Imam ih toliko… Toliko… Strašna sjećanja, iz većine vremena provedenog u Bosni, iako je i prolazak kroz sablasni grad kakav je postao Vukovar donio trenutke užasa koje nikad neću zaboraviti. Lijepa sjećanja – kad sam izlazio iz Bosne putem onog što se nazivalo zračnim mostom UN-a i kad sam se našao kod vas, u Splitu. Ondje sam odahnuo.

Mogu li institucije poput Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije ili Međunarodni kazneni sud donijeti pravdu i pomirenje narodima i mjestima gdje su se ti zločini dogodili?

– Oh, mogu, vjerujem da mogu. Procedura je spora, naravno. I nije spriječila Miloševića, na primjer, da umre prije nego što pravda bude zadovoljena i istina potpuno izađe na vidjelo. No bolje i to nego umrijeti u vlastitom krevetu. I svakako bolje od situacije jednog Mladića koji, kao što znate, u trenutku dok ja s vama razgovaram, i dalje ismjehuje međunarodnu pravdu i skriva se na mjestima dobro poznatim srpskim vlastima koje su, s druge strane, kandidati za ulazak u Europsku Uniju. Tu bi trebalo primijeniti jedno jednostavno pravilo. Ili će Srbi izručiti srebreničkog krvnika međunarodnoj pravdi i primit ćemo ih u Europu. Ili će ga uporno i dalje skrivati i sami sebi zabraniti pristup temeljnim i konstitutivnim vrijednostima Europe.

Trebaju li režimi koji su određena sigurnosna prijetnja svijetu i međunarodnom poretku, koji ohrabruju ekstremizam ili su prave diktature biti svrgnuti međunarodnom vojnom intervencijom? Je li rat u Iraku bio taj primjer?

– Ja sam bio protiv rata u Iraku. Od prvog dana. I neću se, prema tome, više na to vraćati. Ali ima zato jedna ideja o kojoj ne vjerujem da sam ikad govorio, pa ću je sada reći vama. Možda je ovaj put utopijska. Ali zašto ne? Ima slučajeva kad ne treba odustati od utopije… Imate, naime, država koje su ološ. Ili genocidnih država. Imate režime koji brkaju pravo naroda da o sebi odlučuju s pravom države da odlučuje o svojim narodima. I takve vam države zasjedaju u Ujedinjenim narodima. I događa im se čak da budu članice odbora za ljudska prava spomenutog UN-a. I imali ste čak onaj nedavni skandal koji sam ja pokušavao denuncirati, ali uzalud, da neke od tih država, u ovom slučaju Iran, imaju toliko bestidnosti da budu članice u novoosnovanoj agenciji UN-a za promicanje prava žena i njihove jednakosti s muškarcima. Dakle, moja je ideja sljedeća: neka se te države tretiraju kao pojedinci. Kad pojedinac počini težak zločin, na neko ga vrijeme liše građanskih prava. Zašto se to isto ne bi primijenilo i na države? Zašto se ne bi donijela neka zajednička odluka da se Taylorovoj Liberiji, Ahmadinedžadovu Iranu ili nekoć Pinochetovu Čileu ukine pravo glasa sve dok se ne vrate nekom režimu koji ima više poštovanja prema ljudskim pravima, osobito pravima vlastitih građana? Problem je, naravno, to što je takvih država u UN-u vrlo velik broj. Ali tko zna? Možda neki dobar moralni pritisak, neka dobro provedena kampanja svjetskog mišljenja…