izvor: tportal.hr, piše: Mile Kekin 
Film američki. Radnja: Mark Zuckerberg, asocijalni student na Harvardu, genijalac za tipkovnice, izmisli Facebook, zauzvrat se obogati, usput otkanta frenda koji ga je na početku financirao te postaje najmlađi milijarder u povijesti zemaljske kugle. To što je zeznuo frenda, naravno, nije u redu i on na kraju za to plati. I to ne u metafizičkom smislu, već u američkim dolarima.
Kao što vidite, radnja stane u jedan odlomak i bio bi to još jedan rokijevski blockbuster o trijumfu natprosječno nadarenog i emocionalno zakinutog pojedinca da se režije nije latio David Fincher, redatelj ‘Kluba boraca’ i horor-klasika ‘Sedam’. Fincher je priču o velikim novcima gurnuo u drugi plan i umjesto toga snimio sasvim solidan film o vizionarima i onima ‘samo jako pametnima’ kojih ni na jednom elitnom sveučilištu ne manjka. Tu podjelu najbolje sažima glavni glavonja Sveučilišta kad dvojici svojih WASP studoša objašnjava da njihov zadatak nije da nakon studija NAĐU posao, nego da STVARAJU poslove. Od njih se traži da razmišljaju izvan okvira, a zadatak Harvarda je da se takvima otvore sva vrata. Zvuči jako napuhano i preamerički, priznajem. Ali, dok to gledam, razmišljam koliko se kod nas cijeni sposobnost da razmišljaš drukčije? Pitam se bi li Mark imao takvu imovinsku karticu da je, kojim slučajem, s istim kvocijentom inteligencije rođen negdje drugdje – recimo u Hrvatskoj. Zanima me bi li ovdje našao spozora, bi li neka od silnih državnih agencija za poticanje poduzetništva posudila par tisuća dolara nekom balavcu za pokretanje društvene mreže?
‘Kakve mreže? Mene si došao zajebavat!’
OK, znam da će sad neki reći da kod nas nema ništa bez dobre veze i ajmo zato načas zamisliti da mu je Bandić kum. Doduše, reći će vrijedni relativisti među vama, i u filmu se jasno vidi da su neki od studenata rođeni sa zlatnom žlicom u ustima. Jesu, priznajem. Ali s jednom velikom značajnom razlikom: i oni bez žlice u ustima VJERUJU da mogu uspjeti ukoliko su stvarno dobri.
Micheal Moore se u zadnjem uratku ‘Capitalism: A Love Story’ obračunava baš s američkim snom, s tom you-can-make-it-if-you-really-try fantazijom. Kaže da njime bogataške dinastije manipuliraju masama. Opium za narod, rekao bi Lenjin. Premda mi je Moore inače jako drag, ovdje se ne bih složio s njim. Mislim da je važno vjerovati da možeš uspjeti ako si stvarno dobar. Bez obzira na to koliko otrcano i naivno to zvučalo. U suprotnom, kako ćemo odgajati klince? Mani se učenja i idi na piće sa sinom gradonačelnika, to ti je pametnije.
Izlazimo iz kina s još milijun pitanja u glavi, što mi je uvijek dobar znak da nisam izgubio dva sata sjedeći u mraku. Ispred nas, niz stepenice hoda par. Cura, sleđa izgleda malo punašnije, i momak, štrkljav, u trenirci, dok hoda nervozno pocupkuje. Film ga uopće nije impresionirao, naprotiv. ‘Koji je ovo k. bio, majke ti?! Mogla si me isto tak odvest na neki film na francuskom… Kaj je to uopće Facebook? Jebote, mogo sam otić na tekmu…’
Osjećam neku milinu u srcu. Kad sam čuo mladog sportaša, shvaćam da sam opet doma. Gledao sam i slušao dva sata o dalekom svijetu gdje klinci vrte milijarde i pokreću komunikacijske revolucije, ali evo me opet u toplom zagrljaju Lijepe Moje u kojoj će se i za sto godina lomiti koplja oko toga bi li pederi trebali paradirati i je li OK koristiti kondom, ima li oplođena jajna stanica pravo glasa. Nekako mislim da je ovdje teško razmišljati drukčije ako već zbog pogrešne frizure možeš najebat. Ali to je možda ipak druga tema. A možda i nije.
javniservis.me 
Dobar clanak. Pa iako se necu sloziti sa svim iznesenim, dobra su pitanja postavljena i dobro je da neko pokrece ove teme. Jer one nisu u prvom planu filma (one se, kad su Harvard i slicne skole u pitanju, maltene podrazumijevaju), pa je interesantno sve to sagledati iz vizure nekoga iz potpuno drugog sistema, drustvenog uredjenja, mentalnog sklopa.
Film Socijalna mreza, ipak, interesantan je i zbog onoga sto Fincher stavlja u prvi plan, a to je prijateljstvo, i njegova iskusenja kad u igru udju milijarde. Treba ga pogledati, ako nista a ono, kao sto Kekin dobro primjecuje, zbog Finchera samog.
P.S. Ovo ‘kakve mreze, mene si dosao zajebavat’ podsjeca me na Darka Bulatovica koji je kao IT strucnjak godinama obilazio firme u CG, gdje su mu govorili ‘mlad si ti za ovaj posao’, i gdje je na kraju zakljucio da je u svakoj direktorskoj kancelariji kompjuter ugasen, a onda posao u Kaliforniju i – uspio.
Da li bi Mark imao takvu imovinsku karticu da je,kojim slučajem,s istim koeficijentom inteligencije rođen ovdje:)?A ko u ovoj našoj zemlji brine o normalnom pojedincu,čovjeku poštenom,nepotkupljivom?!Ko brine,kod nas,o genijalcu,iz bilo koje oblasti,na pravi način?!Da sam,kojim slučajem,iz neke daleke zemlje gledala bih crnogorske reklame i stvorila prvu sliku o ovim ljudima,MOJIM!Eto npr.čuvena reklama za mob.telefone,o jeftinoj tarifi porodičnog paketa,s čuvenim glumcima..Prikazuju porodice koje se izruguju jedna drugoj,i na taj način svaka veliča svoju.Na kraju ide pobjeda naših fudbalera,najljepše..ali zar je baš morala ići slika skidanja?Zar su ljudima ruganje i krajnosti smješne.I smijem se i ja:))stalno,ali zdravo..bez izrugivanja.Smijem se i uspjehu fudbalera,bodrim ih iz srca!A gdje su naši genijalci..pojedinci?Jeste li ih gledali skoro u nekim reklamama,da je bar u nekoj od njih protkan uspjeh pojedinca.Ja se ne sjećam takve reklame.Sve ovo pišem jer je i reklama dobar putokaz”nezrelima” da postanu zreli,da se zna što je dobro,kome i čemu da se divimo,kog genijalca da veličamo,dobar primjer zdravog života za sve generacije,posebno za djecu..A ovaj film”Socijalna mreža” želim pogledati,baš:),iz svog ugla:)