Pjesnik i kolumnista, jedan od osnivača i prvi glavni i odgovorni urednik satiričnog dvonedjeljnika Feral Tribune Predrag Lucić. . . o guslama
izvor: novilist.hr, piše: Predrag Lucić
Ovog veličanstvenog tjedna, kad su još tri hrvatska fenomena – ojkanje, Sinjska alka i licitarstvo – upisana na UNESCO-ovu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine, šibenski se etnolog Jadran Kale sjetio kako je svojedobno propao pokušaj da se kandidira još jedan fenomen: pjevanje uz gusle. Pa da Hrvatska kao europski lider Lige UNESCO, sa čak 10 dosad uknjiženih kulturnih dobara, s tim jedanaestim zapuca i na svjetski tron.
Ušli su naši stručnjaci u sve finese tog kulturnog nadgornjavanja i prokljuvili da se posebno cijeni kada dvije države pokrenu zajednički prijedlog zaštite kulturnoga blaga. I onda su pokušali zajedno sa Srbijom poentirati na guslama.
Nije bilo sporenja oko toga što Hrvati gusle doživljavaju kao »jedan od stožernih čimbenika hrvatske kulture i nacionalnog bića« i drže da su baš one »najviše obilježile 13 stoljeća hrvatske povijesti«, te štoviše i »očuvale hrvatski nacionalni identitet«, dok Srbi tvrde da su gusle »srpski narodni instrument« na kojem su – u inat Turcima koji »nisu dozvoljavali širenje pismenosti, niti stvaranje književnih djela porobljenih naroda« – nastala »neka od najvećih literarnih dela tog vremena, prenošena s kolena na koleno u govornoj formi, tj. pevanjem uz gusle: srpske junačke pesme«.
Zajednički projekt je pukao kad su na listi srpskih junačkih pjesama osvanuli osmerci i deseterci spjevani u slavu zločinca Ratka Mladića. Nisu hrvatski partneri imali razumijevanja što Srbi ostaju vjerni epskoj tradiciji veličanja minuciozno opisanih zločina nad Turcima i što svojim guslarskim blagom smatraju i stihove: »To je, braćo, vitez srpski / Ime mu je Mladić Ratko / Hercegovka što ga rodi / I Bog sami htjede tako. / Sjećaš li se, srpski sine / Devedesetdruga bješe / Kada Turci i ustaše / Svi na Srbe poletješe. / Želja im je ista bila / Mora srpstvo da pogine / Tad povika Mladić Ratko: / Stani malo, nič'ji sine!«
Nisu se sjetili da je i renomirani hrvatski guslar Željko Šimić svojim stihovima ovjenčao jednog ratnog zločinca: »Norca ne smi uhapsiti nitko / Svaki od nas sad je Norac Mirko!« Ili da i među suvremenim hrvatskim guslarima ima onih poput Vlade Kutle što bi uskrisili davno opjevane zlotvore: »Artuković rodom iz Klobuka / Mio vođa hrvatskoga puka. / Takog majka nikad rodit neće / Da očisti po Hrvatskoj smeće.«
Povukli su se Hrvati iz guslarskog bratstva umjesto da srpskim antihaškim sklepotinama: »Istina je, moja braćo draga / Javio se Radovan iz Haga / Iz proklete zatvorske ćelije / Gdje vladaju ljudske krvopije / Gdje se zakon lažima kroji / Gdje tamnica rad Srba postoji…« suprotstave hrvatski epski etos: »Dade majka uzorita sina / Što se zove Ante Gotovina / Koji Srbe pobi kao struja / U akciji nazvanoj Oluja. (…) Gospon Ivo, ne bilo ti lijeka / Ti na vjeru izdade čovjeka / Toliko su tvoji teški grijesi / Da te narod hrvatski objesi.«
I da UNESCO-u ponude još bezbroj dokaza da su Hrvati i Srbi u istom desetercu i u istom stokurcu.
javniservis.me 
Komentariši