Još jedna priča o…

…Potvrdama!

izvor: nacional.hr, piše: Boris Beck

Dan panike je počeo kada me nazvala šefica vrtića i rekla da nisam donio potvrdu o boravištu djeteta, a zadnji je dan za predaju dokumenta. Oko podneva odlazim na Policiju prvi put i saznajem da trebaju rodni listovi za djecu; ne znam zašto, ta svi smo u policijskoj evidenciji, a i očito je dijete rođeno – ta ne bih plaćao vrtić za nerođeno dijete. Pokorno odlazim doma po rodne listove i stižem drugi put na Policiju. Nakon čekanja saznajem da ne mogu dobiti i potvrdu (prijeko potrebnu!) za svoju suprugu koja je s djecom na moru. Pokorno odlazim drugi put doma po vjenčani list da se s njime borim na nekom manje neprijateljskom šalteru i stižem treći put na Policiju.
Nakon čekanja ponovno saznajem da ne mogu dobiti potvrdu za suprugu. „OK”, kažem, „već znam da ne mogu, to su mi rekli. Ali kad bi moglo, kako bi moglo?” Gospođa mi kaže da odem u sobu broj 12 i tamo molim. Odlazim u sobu 12 i na vratima piše točno ono što mi treba: potvrda o boravištu za drugu osobu. Zašto mi to nisu rekli na prvom šalteru? Tjeram tu pomisao, ulazim, da, može se, dajte samo vjenčani list. Ponosno otvaram ruksak, ali u njemu nema ni vjenčanog lista ni svih onih potvrda koje sam dobio još na prvoj postaji policijskog križnog puta.

Izgubljena kaljača

Odlazim doma, fascikla nema ni doma. Negdje sam ga izgubio dok su me šetali od šaltera do šaltera. Opet sam na početku igre. Nalazim doma još jedan vjenčani list, skupljam rodne listove djece, fali baš onaj najvažniji, kćeri koja ide u vrtić.
Već je tri popodne, jurim na općinu, tamo su na izlazu, već zaključavaju kasu, vadim rodni list, jurim četvrti put na Policiju. Sjećam se humoreske Mihaila Zoščenka – manje poznatog kolege Iljfa i Petrova, ali ne manje duhovitog – o Rusu koji je izgubio kaljaču u javnom prijevozu. Kada ode potražiti svoju kaljaču u uredu za izgubljeno i nađeno, dobiva sljedeći odgovor : „A kako mi znamo da ste vi imali kaljaču? Bilo tko može doći i reći – dajte mi kaljaču. Građaninu, donesite prvo potvrdu da ste imali kaljaču.” Čovjek tada kreće na hod po mukama da dobije sve potrebne potvrde da je kaljaču imao i izgubio je te nakon dosta vremena stiže ponovno u ured za izgubljeno i nađeno, gdje mu zbilja i daju njegovu kaljaču. Problem je bio jedino u tome da je, dok je skupljao sve te silne potvrde, izgubio onu drugu kaljaču. Ali zato ponosno doma čuva ovu prvu: kao dokaz o ljudskom poštenju i svjedočanstvo da sovjetski sistem djeluje!

Uhvatiti minotaura

Hrvatski sovjetski sistem također djeluje i ja sam na kraju dobio svoju potvrdu i svečano je odnio u vrtić. Nisam ni jednog trenutka klonuo duhom jer znam da se birokratski labirint može proći – samo je potrebno službenog minotaura naći i uhvatiti za rogove. Recimo, prije par godina supruga i ja smo htjeli djecu počastiti putovanjem u Legoland za proljetne praznike. Putovnice su klincima istekle, ali nisam se brinuo jer znam da se radi putovanja pasoši mogu brzo dobiti. „Tko je organizator putovanja?” pitali su me na Policiji. „Pa, ja” odgovorio sam zbunjeno. „Onda ne može. Može samo za službena putovanja”. Pa komunizam je mrtav, objašnjavao sam u sobi 12, ne moramo se više kretati isključivo u spontano organiziranim masama, postoje privatne obitelji koje također putuju. „Ne može bez potvrde organizatora”, bili su neumoljivi.

Nisam se uopće uzrujao. Otišao sam kod prijatelja u jednoj kulturnoj udruzi i tamo sastavio dopis da se u Eisenstadtu (Austrija) održava proljetni kulturni festival ‘Uskrs u Železnom’ na kojem djeca A, B i C nastupaju te da organizator moli Policiju da mladeži žurno izda putovnice. Prijatelji su snabdjeli dopis raznim žigovima i, u naletu inspiracije, urudžbenim brojem koji je dao onu nijansu službenosti. Usput su mi dali i kompliment da sam zbilja nadaren za fikciju. S tom potvrdom otišao sam na Policiju i hladnokrvno je gurnuo kroz šalter. Birokratski minotaur ju je radosno progutao i, onako sit, zadovoljno promrmljao: „Dođite sutra po putovnice.”

Slabe točke sistema

Dakle, samo hrabro. Svaki sistem ima slabu točku i ako ste spremni plaćati biljege unedogled, uložiti malo kreativnosti i izgubiti radni dan, naći ćete je. Uostalom nemate izbora: pomislite samo kolika bi papirologija bila potrebna da se ispišete iz Hrvatske. Nikad je ne biste skupili.