Studenti-konzumenti u neoliberalizmu

Studenti su uvijek “kupovali” svoje obrazovanje u određenoj mjeri, ali ta ekonomska razmjena je bila od sekundarne važnosti u odnosu na njihov identitet kao onih koji uče na kampusu, što se uvelike razlikuje od tradicionalnog identiteta konzumenata (Winston, 1999). Unutar konteksta neoliberalne komercijalizacije obrazovanja, ekonomska razmjena između studenata i institucijâ je postala određujućim odnosom između spomenutih.

Znanstvenici, političari i ostali donosioci odluka i djelatnici u sustavu obrazovanja potvrđuju tu transformaciju kroz načine na koje osmišljavaju odnos između studenta i institucije. To osmišljavanje poprima oblik odnosa između pružatelja usluge i kupca (Newson, 2004; Slaughter i Rhoades, 2004). 

Možda i jest točno da su fakulteti i visoka učilišta oduvijek tretirali studente kao kupce, ali eksplicitna upotreba pojma ”klijenta” ili ”kupca”, umjesto jednostavnog pojma ”studenta”, nova je pojava. Rezultati istraživanja, koja su se odvijala tijekom više od trideset godina, nedvojbeno otkrivaju fundamentalne razlike između dvije vrste identiteta – studenata i tradicionalnih konzumenata (npr. Swagler, 1978; Winston, 1999). Određena istraživanja također tematiziraju negativne implikacije situacija u kojima se studenti poistovjećuju s identitetom konzumenata i/ili u kojima su tretirani kao konzumenti (Newson, 2004; Wellen, 2005). Usprkos svemu tome, uprave fakulteta i visokih učilišta nastavljaju s praksom nazivanja studenata “kupcima”. Štoviše, uprave se bave studentima kao što bi se bavili s kupcima, a tako ih i tretiraju (Slaughter i Rhoades, 2004).

U neoliberalnom svijetu, pojedinci su u konstantnom međusobnom natjecanju. Baš tako su i studenti na neoliberalnim fakultetima sve manje članovi zajednice onih koji uče te sve više postaju nalik pojedincima koncentriranim na poboljšanje vlastitog ljudskog kapitala, koji, naravno, odgovaraju jedino sebi samima (Clarke, 2005). Taj novi fokus dovodi do povećane pažnje koja se pridaje osobnom uspjehu, na štetu obzirnosti i pažnje prema učenju i razvoju kolega studenata, što općenito utječe na atmosferu života na kampusu. Sudjelovanje studenata u radu institucijâ, kao i njihov identitet unutar istih, sve se više određuje prema njihovoj konzumentskoj orijentaciji. Newson objašnjava da studenti, osim kao konzumenti, „nemaju osnovu na kojoj bi mogli razviti percepciju investiranja, osobnih i kolektivnih, u sam način funkcioniranja institucije, kao što nemaju ni osnovu na kojoj bi mogli doći do spoznaje da dijele odgovornost za djelovanje institucije s ostalim akterima”. Newson nadalje objašnjava da se studente “potiče da razmišljaju o sebi samima kao ‘primateljima’ usluge, a ne kao suučesnicima u zajednici učitelja i učenika” (Newson, str. 230)

Iako sama Newsonova upotrebljava ekonomsku racionalnost izjednačavajući pozornost ili interes studenata za samu instituciju i institucionalne odluke s „investiranjem“, autorica u svojoj analizi studenata-konzumenata ipak ocrtava radikalno različit identitet studenata, unutar neoliberalne institucije, u odnosu na tradicionalne konceptualizacije studenata u sustavu visokog obrazovanja. Elizabeth Brule (2004) istražuje situacije u kojima studenti upotrebljavaju okosnice konzumerističkog identiteta u svrhu definiranja svojih odnosa prema instituciji i svojoj struci. Autorica primjećuje povećanu učestalost samopercepcije studenata kao kupaca određenog proizvoda. Nadalje, studenti također zahtijevaju određenu razinu zadovoljstva, a najosnovniji temelj toga jest tržišna iskoristivost njihovog obrazovanja. Studenti također osporavaju institucionalne i strukovne prakse koje su bazirane u konzumentskom identitetu. 

Eskalacija tih uopćavanja se može uočiti u nedavnom sudskom slučaju, u kojem je žena tužila visoko učilište koje je pohađala, a potraživana naknada je iznosila punu cijenu njezinih školarina i upisnina. Motiv tužbe je bila nemogućnost pronalaska zaposlenja nakon uspješnog okončanja studija (Kessler, 2009). Taj pristup problemu, baziran na zahtjevu za osiguranom kvalitetom i tržišnom isplativosti, ograničava pozitivne učinke samostalne inicijative studenata, iako je, naravno, na mnogo načina poželjno da studenti inzistiraju na vlastitom utjecaju na svoje obrazovanje. Konzumeristički pristup ima značajne implikacije u njihovim studentskim životima. Studenti-konzumenti su manje koncentrirani na učenje, osporavanje vlastitih uvjerenja, samokritiku i istraživanje različitih područja ljudske spoznaje. Oni se više koncentriraju na stjecanje svjedodžbi koje će im omogućiti da postignu željeni ekonomski uspjeh (Brule, 2004). Taj ograničen stav se podudara s povećanom učestalošću plagijata i varanja na ispitu (McCabe, Trevino, Butterfield, 2001; Thompson, 2006). Upravo ta pojava je pravo utjelovljenje potpunog prihvaćanja kompeticije, pod bilo koju cijenu, i odbacivanja uloge studenta-učenika, a oba aspekta su karakteristični za tip studenta-konzumenta.

Brule nastavlja s raspravom načina na koje je ta orijentacija prema kupcima redefinirala odnos između studenata i njihovih struka. Silabus više nije usmjeravajući dokument, koji ocrtava određeni predmet, i kojega mogu promijeniti nastavnici (kao i studenti) kako bi se svi akteri mogli uspješno nositi s izazovima koji mogu iskrsnuti tijekom semestra. Umjesto toga, silabus je ugovor koji precizno definira ispitne materijale, obveze i očekivanja, što se tiče studenata, ali i nastavnika. Kao što je forma ugovora jedna od svetinja u neoliberalnom svijetu, tako je i silabus svet i ne smije doći do kompromisa i/ili promjene zbog bilo kojeg razloga (Turner, 2008). Predmeti koje studenti upisuju i polažu postaju već zapakirana roba koju autonomni studenti odabiru, a studenti postaju pasivni primatelji usluge koju pruža institucija (Levidow, 2005).

Konzumentski pristup odabiru predmeta najbolje objašnjavaju zabilježene promjene u procesu upisa predmeta na Sveučilištu u Massachusettsu, Amherst, na kojem je nedavno rečeno studentima da: „…Kada prijavljujete predmete, vaši zahtjevi se sada zovu ‘kupovna košarica'…Birajte predavanja koja želite pohađati, stavite ih u košaricu i dovršite registraciju“ (vidi: http://www.oit.umass.edu/spire/upgrade.html).

Sami studenti učvršćuju svoj konzumentski identitet u situaciji kada upliću tržišnu ideju da je „kupac uvijek u pravu“ u svoje iskustvo studiranja, iako se to ne događa često u vezi s visokim obrazovanjem (Levidow, 2005; Slaughter i Rhoades, 2004; Winston, 1999). Razlog tome jest asimetrija znanja glede sadržaja i procesa visokog obrazovanja, koja često zahtijeva odnos između struke i studenata koji se razlikuje od tradicionalnog odnosa između kupca i pružatelja usluge (Winston, 1999). Ipak, konzumentska orijentacija nastavlja oblikovati interakciju između studenata i njihove struke, tj. odsjekâ na fakultetu.

Neoliberalna usmjerenost na bogatstvo i ekonomski uspjeh može pomoći u razumijevanju radikalne promjene koja zahvaća u ciljeve, motivaciju i svrhu upisa u instituciju visokog obrazovanja kod studenata. Saunders upotrebljava rezulatate Astinovog istraživanja unutar projekta Cooperative Institutional Research Program koje se odvijalo od 1966. do 1996. Pri tome, Saunders naglašava nekolicinu snažnih trendova u promjenama motivacije i ciljeva studenata upisanih na američka visoka učilišta („colleges“ nasuprot „universities“). Godine 1966. „razvoj smislenog pogleda na svijet ili životne filozofije“ je bio bitni cilj studenata koji su se upisivali, a 80% studenata je naznačilo da im je taj cilj „osnovni cilj“ ili „vrlo bitan“.

U usporedbi s tim rezultatima, financijska dobrobit je bila osnovni ili vrlo bitan cilj za tek 45% ispitanika, što ju je smjestilo na šesto mjesto na ljestvici ciljeva prema poželjnosti. Ta dva cilja su doslovna zamijenila pozicije 1996. Financijsko blagostanje je dobilo 74% a razvoj smislene životne filozofije tek 42%, time dospijevši na šesto mjesto, koje je nekoć zauzimao spomenuti financijski cilj. Daljnja istraživanja podupiru novostečenu ekonomsku usmjerenost suvremenih studenata, uključujući 71% ispitanika koji su se složili s izjavom da je „glavna prednost visokog obrazovanja veća plaća u budućnosti“, koja je zabilježila porast u popularnosti od 17% u odnosu na podatke iz 1969. Uz to, gotovo tri četvrtine studenata sada tvrde da „idu na fakultet kako bi mogli zaraditi više novca“, a 1971. je tako odgovorila oko polovica studenata. Astin (1981) primjećuje da su te promjene i trendovi počeli u 1970-ima, a vrhunac su dosegli u 80-ima, što se poklapa s vremenskim okvirom početaka i najdominantnijeg perioda neoliberalizma (O'Connor, 2002). Nadalje, Astinovo istraživanje pokazuje da studenti postaju kompetitivniji, kao i to da se interes za humanistiku i podučavanje (kao profesori u školama) smanjuje. Još jedan zaključak jest da se smanjuje studentska potpora vladinim mjerama smišljenim u svrhu borbe s ekonomskim i socijalnim problemima. Sve to se može protumačiti kao logičan ishod ili produžetak neoliberalne ideologije (Saunders, 2007). U konačnici, financijska struktura visokog obrazovanja u neoliberalnom svijetu – školarine, upisnine i sustavi financijske pomoći – reflektira i službeno objelodanjuje novu verziju identiteta studenata kao konzumenata. Slaughter i Rhoades proučavaju početke te transformacije te ih lociraju u vremenu već u 1972., kada se primjetno mijenja struktura javnog financiranja visokog obrazovanja, od modela koji je baziran na instituciji, prema onom baziranom na financijskoj potpori pojedinačnom studentu/ici. Drastična promjena financijske pomoći je pratila taj trend, od subvencija, tj. nepovratnih sredstava, prema zajmovima, tj. kreditima (Paulson i St. John, 2002). Te promjene su proizvele situaciju u kojoj se očekuje da studenti podnesu financijski teret svog obrazovanja i da ih se sve izraženije percipira kao korisnike i kupce usluge obrazovanja (Levidow, 2005). Društvene koristi obrazovanja, koje su upotrebljavane kao razlog kontinuiranoj financijskoj potpori visokog obrazovanja, ne zanimaju mnogo različite neoliberalne režime koji percipiraju obrazovanje kao još samo jedan socijalni program, i to onaj u kojem pojedinac stječe korist i zbog toga treba podnijeti puni teret odgovornosti.